Home Posle 5 Kineska književnost u Srbiji: Istočni prozor

Kineska književnost u Srbiji: Istočni prozor

by bifadmin

Književnost i njeno prevođenje su krucijalni i za žurnalizam i diplomatiju i politiku: književnost je ta tiha voda koja sve spaja zato što informiše, obrazuje, iritira i godi istovremeno i na kraju – širi vidike na individualnom planu, kaže Vladislav Bajac, pisac i direktor izdavačke kuće „Geopoetike“, koji je nedavno dobila i specijalnu književnu nagradu Kine u Svekineskom narodnom kongresu u Pekingu. U Srbiji se savremena kineska literatura premalo prevodi i razume, a okolnost da je Kina ove godine počasni gost Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, možda će poslužiti da čitaoci tradicionalno naklonjeni zapadnoj literaturi, okrenu pogled ka dalekom Istoku.

Kineska književnost 20. veka u svom razvoju beleži dva zlatna doba: dvadesete i tridesete godine kada je napravljen raskid s klasičnom književnošću i u centar razmatranja stavljeni problemi običnog čoveka s naglaskom na njegovim individualnim težnjama; i osamdesete, koje su iznedrile pisce koji u cilju rekonstrukcije nacionalne istorije novim formama i misaonim sadržajem pokušavaju da pruže alternativu socrealizmu, vodećem pravcu od kraja četrdesetih do kraja sedamdesetih godina. Za oba perioda karakterističan je uticaj strane književnosti, s tom razlikom što pisci novijeg doba estetsko uporište traže i u klasičnoj kineskoj književnosti.

„Kineska književnost 21. veka je tematski i žanrovski izuzetno bogata“, kaže za B&F Mirjana Pavlović, docent za kineski jezik i književnost Filološkog fakulteta u Beogradu i književni prevodilac. „Na primer, desio se zanimljiv procvat naučne fantastike i kriminalističkog romana.“

Pisce, kaže ona, više zanima savremeni trenutak i izdvaja generaciju mlađih autora koji se bave problemima i nedoumicama mladih ljudi uhvaćenih u zamku hedonističkog, materijalističkog i konzumerističkog društva.

Do sda su na srpski uglavnom prevođeni afirmisani kineski pisci i najčešće njihova najreprezentativnija dela. „Iako je poslednjih godina vidna tendencija porasta interesovanja za kineske pisce, njihovom zastupljenošću na srpskom jeziku još ne možemo biti zadovoljni. Bilo bi uputno da naši izdavači uspostave tešnju saradnju s kineskim izdavačima, ali i s domaćim sinolozima kako bi se predstavio veći broj važnih pisaca, kao i njihov širi književni opus. Na taj način srpski čitalac bi mogao jasnije da sagleda stvaralački put pojedinih pisaca i kontinuitet u razvoju kineske književnosti koja već odavno predstavlja važan segment svetske književnosti.“

Ipak, kaže Pavlović, naši izdavači generalno slabo poznaju kinesku književnost. „Imam utisak da se uglavnom oslanjaju na prevode i popularnost dela u datom trenutku na zapadnom tržištu. Sem toga, imamo malo književnih prevodilaca s kineskog jezika, mada se i ta slika poslednjih nekoliko godina menja”, objašnjava naša sagovornica.

Temelj je postavljen

Zahvaljujući nekolicini srpskih sinologa već postoje objavljena dela u odličnom prevodu koja su dobra osnova za nastavak, ali kod nas vrlo često pristupa i „kraćem putu“, prevođenju knjiga sa posrednog jezika – koja kao čin, na prvi pogled pomaže širenju znanja o ovoj kulturi, ali je u stvari često štetniji od koristi koju bi mogao da donese. „Loše je što izdavači, koji inače olako koriste posredovanje trećeg jezika u prevođenju, žele da ubede javnost kako je to i legitiman i jednako kvalitetan način stizanja do neke knjige i autora. A takav prevod zapravo može dati potpuno pogrešnu informaciju o delu i piscu“, kaže Vladislav Bajac, pisac i direktor izdavačke kuće “Geopoetika”. „Zamislite umetničke, autorske, tzv. beletrističke knjige čije se vrednosti inače po definiciji zasnivaju na stilu i osobenostima upotrebe jezika svakog autora ponaosob, tretirane kao knjige sa statističkim podacima!” Takva praksa je, kaže Bajac,  samo još jedan primer sklonosti ka “megalomanskim brojevima” u domaćem izdavaštvu. „Upravo zato, bolje je prirediti manji broj naslova, ali kvalitetno prevedenih, lektorisanih, urednički sređenih i dobro odštampanih“.

“Geopoetika” je nedavno dobila i specijalnu književnu nagradu Kine u Svekineskom narodnom kongresu u Pekingu, kao jednom od deset ovogodišnjih laureata iz celog sveta koji doprinose promociji kineske kulture.

kineski pisci

Upravo je Kina počasni gost predstojećeg Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, pa će to možda biti dobra prilika da se domaći izdavači bolje upoznaju sa “jednom zaista bogatom književnom tradicijom, kaže Mirjana Pavlović, koja se nada da će to „pružiti priliku i našim mlađim i talentovanim kolegama da pomognu da kineski pisci „progovore“ na srpskom jeziku”.

Skromna ponuda

Danas nema dovoljno kineskih dela prevedenih na srpski jezik – da bi se iz takvog podatka mogla videti i definisati iole ozbiljnija slika savremene kineske književnosti i kulture uopšte –  zato što nema dovoljno (kvalitetnih) prevodilaca, ali i zbog loše finansijske situacije u zemlji.  „Sav posao prevođenja pada na leđa profesora univerziteta koji bi trebalo da se bave pedagoškim radom, podučavanjem novih stručnjaka, pa i prevodilaca. Naravno da među ovim profesorima ima odličnih prevodilaca, ali posao prevođenja ih odvlači od njihovog naučnog rada… Ali, problem je još veći kada razmislite – a koliko ovde ima prevodilaca sa srpskog na kineski jezik? Tek tu nastaje problem jer bez obostranog prevođenja nema prave saradnje među jezicima i kulturama. Ni situacija u Kini više nije na tom polju mnogo bolja. U svakom slučaju, neznanje i predrasude još vladaju srpskom publikom te se ljudi lakše hvataju za knjige anglo-saksonskog, frankofonog, germanskog, hispanskog i dr. jezičkih područja”, naglašava direktor „Geopoetike”.

Kao i u svemu, i tome se mora graditi publika. “Bivša Jugoslavija je objavljivala mnogo knjiga i tekstova po časopisima koji su se ticali Kine u najširem smislu reči. Sinologija na Filološkom fakultetu postoji skoro četrdeset godina, tu su Instituti Konfucije u Beogradu i Novom Sadu – tlo je dobro. Potrebno je smisliti strategiju saradnje, oformiti ekipe ljudi, namenski obučiti prevodioce za specifične poslove. Nedavno sam u Kini to isto govorio i kineskim stručnjacima: ne smeju se svi slavisti slati u diplomatiju, pretvarati u političare i novinare. Književnost i njeno prevođenje su krucijalni i za žurnalizam i diplomatiju i politiku: književnost je ta tiha voda koja sve spaja zato što informiše, obrazuje, iritira i godi istovremeno i na kraju – širi vidike na individualnom planu. A kao što znamo, nema kolektiva kojeg ne čine pojedinci”, zaključuje Bajac.

Lomljenje jezika

“Svaki književni prevodilac suočava se sa sličnim problemima u procesu prevođenja čiji krajnji ishod treba da bude tekst na besprekornom srpskom jeziku, pri čemu se mora sačuvati piščev individualni stil pisanja. U tom smislu, ne bih rekla da se prevod s kineskog jezika mnogo razlikuje od prevoda s bilo kog drugog jezika. S druge strane, s obzirom na to da se u kineskom književnom delu susrećemo sa kulturom koja je umnogome različita od zapadne, neretko se suočavamo s pojmovima koji ne postoje na srpskom jeziku, te kao prevodioci tu moramo biti naročito oprezni jer se nalazimo i u poziciji nekoga ko stvara novu terminologiju. Konačno, za kineski je karakteristična višeslojnost jezičkog izraza možda više nego u drugim jezicima, pa prevod s tog jezika utoliko ume da bude prilično zahtevan, mada upravo zato i izazovan”, objašnjava Mirjana Pavlović.

Piše: Marko Miladinović

Pročitajte i ovo...