Home TekstoviB&F Plus Da li je moguće egalitarno društvo: Jednakost koja podriva državu  

Da li je moguće egalitarno društvo: Jednakost koja podriva državu  

by bifadmin

Takozvani „primitivni komunizam“ lovaca-sakupljača u suprotnosti je i sa marksizmom i sa idealima političke slobode i ravnopravnosti zapadnih demokratija. Posebnost lovaca-sakupljača u ljudskoj istoriji je upravo u tome što su njihovi međusobni i odnosi sa prirodom suštinski protiv države i  podrivaju same temelje na kojima je izgrađeno bilo koje moderno društvo, tvrdi britanski antropolog Tim Ingold.

Ma koliko na prvi pogled delovalo neobično, preživele grupe lovaca sakupljača su na svojevrstan način postale opsesija i „gordijev čvor“ jedne od ključnih rasprava koja se vodi među zapadnim naučnicima u novijoj istoriji – da li je zaista moguće istinski egalitarno društvo? Da bi stvar bila još komplikovanija, moderna istorija ideja je prepuna potpuno oprečnih shvatanja o tome šta podrazumevamo pod pojmom društva: da li je ono utemeljeno na povezivanju ljudi kroz bliskost, poverenje i podršku, kroz pripadnost istoj etničkoj grupi i jeziku, na „transakciji“ interesa ili na pravilima koja zauzdavaju pojedinačne težnje kako bi se obezbedili kolektivni opstanak i razvoj?

Predvodnik ideje o „komunizmu koji se živi“ je jedan od najuticajnijih mislilaca 19. veka, američki antropolog Luis Henri Morgan. On je, istražujući način života pojedinih grupa severnoameričkih Indijanaca čiji se opstanak zasnivao na lovu, sakupljanju plodova i njihovom delimičnom uzgajanju, isticao da život ovih domaćinstava dokazuje kako su zajednički napor i jednakost u deljenju proizvoda bili prirodna svojstva udruživanja ljudi u grupe. Morganova istraživanja i zaključci su nadahnuli Marksa i Engelsa da prvobitno stanje ljudskog društva okarakterišu kao „primitivni komunizam“. U knjizi „Poreklo porodice, privatnog vlasništva i države“ iz 1884. godine, Engels direktno dovodi u vezu svoje stavove sa zaključcima koje je Morgan izneo u svom delu „Drevno društvo“.

Mnogi kasniji istraživači su sledili Morganove ključne teze, kao što je američki antropolog Morton Frid, koji se poziva na društvene odnose lovaca-sakupljača da bi ilustrovao ono što naziva „jednostavnim egalitarnim društvima“ u kojima vlast sprovode svi koji su za to sposobni, nasuprot „staleškim društvima“, „hijerarhijskim društvima“ i „prvobitnim državama“. Među osporavaocima ovakvih stavova, jedan od najpoznatijih je nemačko-britanski sociolog Ralf Darendorf, koji je tvrdio da ma kako definisali društvo ono ne može da postoji bez pravila za regulisanje ponašanja, a time ni bez sankcija za one koji ih ne poštuju. Sankcije, pak, neminovno zahtevaju vlast nad onima koje treba kazniti. Prema tome, u bilo kojem društvu, „mora postojati nejednakost među ljudima“, decidiran je Darendorf. Između oprečnih stavova je, pak, ona struja mišljenja koja lovce sakupljače definiše kao „nedovršena društva“, koja nisu prošla kroz evolutivni razvoj državnog aparata.

Zavisni, a samostalni

Svakako, jedan od najprovokativnijih je britanski antropolog Tim Ingold, koji ističe da je posebnost lovaca-sakupljača u ljudskoj istoriji upravo u tome što njihova društvenost podriva same temelje na kojima je izgrađen koncept modernog društva, bez obzira na ideologiju. „Lovci-sakupljači nam pokazuju kako je moguće živeti sa drugim ljudskim bićima i prirodom, a da se pri tom uopšte ne živi u društvu“, izričit je britanski antropolog. Po njegovom mišljenju, koncept komunizma, kako su ga razvijali Marks i Engels, a koji je izmešten iz Morganovog konteksta porodičnog života i stavljen u službu društvenog projekta izgradnje velikih, industrijalizovanih država, s milionskim populacijama, označava nešto potpuno drugačije od onoga što je Morgan imao na umu. U marksizmu je jednakost utemeljena na principu društvene redistribucije, koji će pregaziti sve lične, porodične ili prirodne veze i ukinuti sve ono što čini suštinu saživota lovaca sakupljača.

Središnje karakteristike njihove ekonomije, koja sistematično eliminiše razlike u bogatstvu, moći i statusu, zasnivaju se na koleketivnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju unutar grupe, deljenju resursa sa drugim grupama na bazi dobrovoljnosti, skladištenju imetka isključivo radi  preživljavanja tokom sezonskih oskudica hrane, na deljenju hrane među svim članovima grupe i udruživanju veština da se ona pribavi. Ovakvi ekonomski obrasci se ne uklapaju u proizvodne odnose kako ih definiše marksizam, ocenjuje Ingold, i značajno se razlikuju od onih sa kojima se srećemo kod prvobitnih plemenskih društava. Odnosi u lovačko-sakupljačkim grupama se više odlikuju deljenjem hrane, staništa, druženja i pamćenja nego posebnim dužnostima i obavezama koje se nameću pojedincima unutar formalno ustanovljene strukture društvenih pravila i propisa.

Praksa deljenja među lovcima sakupljačima funkcioniše na istim principima kao i poverenje, odnosno izbegava se svaki oblik pritiska ili prinude. Ne može se razumno očekivati od drugih da daju više nego što očigledno imaju da ponude. Sa druge strane, za razliku od zapadnog ideala velikodušnog davanja bez tražnje, u ovakvim grupama se deljenje gotovo bez izuzetka odvija na osnovu „uzajamnog uzimanja“ – ono u čemu se oskudeva potražuje se od drugih koji to imaju i obrnuto. Takva praksa, objašnjava britanski antropolog, omogućava članovima da, iako zavise jedni od drugih, ne izgube ličnu autonomiju. Ta autonomija, međutim, predstavlja  suštu suprotnost individualizmu koji se ističe kao specifičnost zapadnog društva i njegovih političkih ideala slobode i ravnopravnosti.

Dok je zapadna individua samodovoljni, racionalni subjekt koji se u društvenoj areni nadmeće za uspeh sa drugim individuama kroz odnose koji su krhki, promenljivi i prolazni, podvojenost javne i privatne sfere u životu lovaca sakupljača nema nikakvog smisla. Svaki pojedinac se formira u okruženju koje mu obezbeđuje izdržavanje, brigu, društvo i podršku. Ljudi oko nje, mesta koja poznaje, stvari koje pravi ili koristi, sve to je uključeno u subjektivni identitet neke osobe. Autonomija lovaca-sakupljača predstavlja sposobnost pojedinca da ličnu inicijativu razvija kroz odnose sa drugima, on deluje zajedno sa drugima u cilju neke praktične aktivnosti,  a ne protiv njih. Drugo, u svetu u kojem se odnosi ne ograničavaju isključivanjem pojedinih društvenih grupa, ljudi ne vide jedni druge kao „nas“ i „one tamo“ ili kao pripadnike jedne grupe naspram neke druge, niti imaju reč kojom bi sebe opisali kao kolektivitet.

Sve je u poverenju

Najzad, takav spoj autonomije i zavisnosti ne bi bio moguć da nije zasnovan na poverenju, koje je srž lovačko-sakupljačke društvenosti, i koje ne ostavlja prostor za dominaciju ma koje vrste, ističe Ingold. „Poverenje počiva na uvažavanju autonomije drugog, u onome od čega zavisi“. U takvim relacijama, pojedinci koji se ističu svojim sposobnostima privlače sledbenike zato što ovi imaju poverenja u njih, a vođe zavise od sledbenika, jer ukoliko žele da zadrže svoju reputaciju, odnosno poverenje, moraju da uvažavaju njihovu autonomiju.“ Ako u bilo kojoj situaciji vođa pokuša da potčini druge, sledbenici će, usled izneverenog poverenja, svoju lojalnost preneti na nekog drugog, ili se pridružiti drugoj grupi. Zato se dobar lovac nikada ne razmeće svojom superiornošću i uvek se uzdržava od toga da drugima nameće šta treba da rade – što je veoma daleko od formule o upravljačkoj efikasnosti u modernom društvu. „Kao što vidimo, u lovačko-sakupljačkim grupama moć počiva na privlačnosti, a ne na prinudi, pri čemu najmanje narušavanje ravnoteže od poverenja ka dominaciji vodi u njeno samouništenje“, ističe Inglod.

Orijentacija na neposredan međuljudski odnos, umesto na posredovanje mehanizmima kontrole, prisutna je i prema prirodnom okruženju sa kojim se upostavlja isti princip deljenja. Rigidna podela koju zapadna misao i nauka prave između svetova društva i prirode, između osoba i stvari, za lovce i sakupljače ne postoji. Za njih ne postoje dva sveta već samo jedan, koji obuhvata svu raznolikost bića koja ga nastanjuju. „Stoga“, zaključuje Ingold, „ako je načelo društvenosti lovaca-sakupljača suštinski protiv države, i ako nema apsolutne granice koja razdvaja društvene odnose od odnosa sa prirodom, da li nam je koncept društva uopšte potreban?“

Zorica Žarković

 

Pročitajte i ovo...