Home Slajder Da li je Papa pravi katolik?

Da li je Papa pravi katolik?

by bifadmin

Ako Hristos nije bio hrišćanin (nego jevrejski propovednik), ako, kako istoričari tvrde, Lenjin nije bio učlanjen u SKP(b), nego se to nekako podrazumevalo, zašto bi današnji papa Horhe Mario Bergoljo morao samo zbog funkcije poneti ne naročito lep streotip katolika. Ako bi za jednog običnog vernika, jedan običan sveštenik rekao da ne zaslužuje da bude priznat kao vernik bila bi to ekskomunikacija. Međutim, ako pet kardinala (Miler, Burke, Brandmiler, Kafara, De Paolis), jedan protokolisani katolički pisac, odabrani franciskanski mislioci i uz to najveći deo Rimske kurije smatraju da Argentinac Horhe Mario Bergoljo koji je sebi izabrao papasko ime Francisko predstavlja “opasnost koju treba zaustaviti po svaku cenu”, onda je pitanje iz naslova valjda umesno.

Front odbijanja reformi katoličke crkve daje i argumente o povredama crkvenih vekovnih pravila. Generalno zamerke su: da inicira dijalog sa onima koji sumnjaju u veru ili su ateisti, pokreće rasprave o eutanaziji, otvara crkvu homoseksualcima, želi siromašnu crkvu za siromašne vernike, nepredvidiv je u potezima, a to narušava katoličku smirenost. Prošle godine (13. decembra) održan je skup pod naslovom “Kriza porodice i franciskanci” a pretvorio se u nekakvo suđenje Papi. Evo šta se moglo čuti: “Proces destabilizacije prodro je u crkvu pa Sinod i biskupi opominju”, “Razvod, abortus, eutanazija samo su etape neljudskog marša u totalitarizam”, “Dijalog, otvorenost, ljubav, mir su pomodne ‘likvidne’ reči koje ne znače apsolutno ništa”. Dan ranije novinarski pit-bul terijeri iz Berluskonijevog lista “Libero” opisali su aktuelnog Papu kao “idola medija, evropskih parlamentaraca i pre svega levice na Zapadu” – ipak nisu rekli da je komunista, valjda zato što su to istrošili na papu Vojtilu.

Uprkos nesumnjivom postojanju kampanje protiv pape Francika, ipak sumnjam da je to ono što ga je navelo da u intervjuu za meksičku TV, doajenki vatikanskih novinara, Valentini Alazkari, izjavi: “Imam osećaj da moj pontifikat neće dugo trajati, četiri – pet godina… nekakav nejasan osećaj, ali možda i grešim.” Pre godinu dana vraćajući se iz Koreje, papa Bergoljo je već rekao nešto slično, o naziranju sopstvenog kraja. Često ponavlja da je “star čovek” (78 godina) i još češće poziva vernike da se mole za njega, što ni jedan Papa nije činio. Time traži podršku vernika kako bi izdržao u reformama koje je žestoko započeo.

Više puta je ustvrdio da se smrti ne boji, ali da se iskreno boji patnje, te da nema snage da, kao Vojtila, lično trpljenje pretvori u trijumf vere. Za iskrene vernike smrt je samo kraj jednog razdoblja. Upitan šta je sa onima koji nisu vernici odgovorio je: “Vera pomaže, ali nije presudan element, bitan je čitav život. Greh je sastavni deo života, pokajanje čini takođe deo života. Tu je griža savesti, osećanje krivice, želja za iskupljenjem i otpor egoizmu. Egoizam je najopasniji neprijatelj naše vrste. Životinja je egoistična, jer je gonjena samo svojim instinktima. Ali čovek je obdaren i osećanjem društvenosti, dakle oseća ljubav prema drugome. Ako egoizam nadvlada i guši privrženost drugome, spas od životinjskog instinkta je u božanskoj iskri koja postoji u nama i koja nam nameće samoobuzdavanje.”

Po Bergolju, Crkva postoji zato da stimuliše dobrotu. Jedna od zamerki njemu je i to što onima koji nisu vernici posvećuje podjednaku pažnju. Šuština, kaže on, nije u pripadnosti koliko u humanizmu. Bitno je da čovek poseduje samokritičnu svest sposobnu da ga navede na razmišljanje o sopstvenim postupcima, da guši narcisoidnost. Papa jednostavno nije verski dogmata, mada jeste čvrsti katolik rešen da tu crkvu modernizuje i upripodobi trećem milenijumu. Sa tog stanovišta otvorio je mnoge frontove prema konzervativnom krilu katoličke crkve. Njegovo zalaganje da se razvedenima prizna pravo na pričest, da se raspravlja o zajednicama osoba istog pola, pa čak i mogućnost rasprave o celibatu, koji u dogmatskom smislu ima ključno mesto. Nema druge religijske doktrine koja tako striktno svakom sveštenom licu zabranjuje brak. Po toj doktrini samo presbiter – posvećen, svetovnjak – ima pravo na crkvenu službu, sakrament, ima moć da sasluša grešnike te da ih kazni ili oslobodi greha. Privilegiju presuđivanja drugima plaćaju odricanjem od mnogih ljudskih dobrobiti, pa i braka. To je dakako teorija, a praksa je svakojaka.

Papa Francisko nastavljač je reformatorske linije koju je započeo papa Đovani XXIII, zvani Papa Buono (Dobri papa), a nastavili Vojtila i Racinger, a on pokušava da sprovede do kraja. Logična posledica u svim tim slučajevima bio je sukob sa Kurijom – upravnim aparatom Vatikana. Od nje je počeo promene s namerom da je debirokratizuje, da napravi efikasan operativni aparat Crkve. Deo njene moći preneo je na Savet kardinala, budući da je sastav Kurije formalno teže promenjiv. Pa ipak, “penzionisao” je nekadašnjeg “predsednika vlade”, kardinala Bertona, a na njegovo mesto, gotovo neprikosnoveno određeno za italijanskog kardinala, postavio kardinala Parolina iz Venecuele. Zatim je raščistio mutne poslove oko IOR, neke vrste nacionalne banke Vatikana, i podveo je pod kriterijume poslovanja komercijalnih banaka svuda u svetu. Intenzivno je krenuo u obnavljanje strukture Kongregacije, Saveta kardinala i svih drugih institucija, promovišući nove kardinale iz svih krajeva sveta, umanjujući tako dominaciju evropsko/italijanskog lobija.

Kako je menjao sastav konklave – skupštine kardinala, tako je sticao sve veći broj pristaša među klerom Afrike, Azije i Južne Amerike. Apsolutni je rekorder u nizu “disciplina”: udvostručio je broj posetilaca crkve Svetog Petra i papskih propovedi, pokrenuo je talas povratka razočaranih vernika, postigao je rekord u gledanosti među javnim ličnostima na TV (share 7,12%), ima 16 miliona sledbenika na Twitteru, dobija dnevno u proseku 1.000 tradicionalnih pisama i bezbroj e-mailova, privukao je 7 miliona hodočasnika u Rim (što se procenjuje na 5 milijardi godišnje prihoda grada), sve je u porastu pa čak i poseta vatikanskim muzejima…

Neposredan, duhovit, skroman i odlučan, papa Francisko je postao miljenik ne samo katoličkog sveta. Časopis Critica liberale koji izdaje valdeska crkva opisuje ga kao Papu-komšiju, koji nosi ortopedske cipele, umesto skupih Tod’s koje su nosile sve ranije Pape, žudi da zaigra tango i strasno prati fudbal. Često telefonira ateistima i zakletim neprijateljima katoličanstva. Razgovarajući sa novinarkom meksičke TV objašnjavao joj je kako sam ne primeti, ali mora biti da je kao Argentinac zadrt i samozaljubljen, pa da bi bio bolje shvaćen upitao je: „Znate li kako Argentinac izvrši samoubistvo?“ I nastavio: „Popne se na vrh sopstvenog ega i skoči odatle“.

Tako se ne gradi kult ličnosti.

Kada su ga novinari zamolili da komentariše tragični napad na redakciju Charli hebdo rekao je kako smatra da je besmislica zabranjivati da se crta bog ili neki njegov izaslanik, ali da pristojno ponašanje iziskuje da se ima obzira prema onome što nekom drugome predstavlja svetinju. “Da meni neko kaže nešto uvredljivo za moju majku – odbrusio je – pesnicom u nos bi mu odgovorio”. U opštoj i pristrasnoj odbrani satiričkog časopisa bila je to jasna kritika, ali svejedno niko nije zamerio Papi na iskrenosti. To se dakako ne kosi sa njegovim kredom da treba “umeti pažljivo slušati drugoga, naročito ako taj drugi ne misli isto kao mi – valja iskreno poštovati drugačije mišljenje“.

Koliko da zadovoljim i one koji u Bergoljovoj slutnji da neće dugo, traže mistične tragove naznačene u proročanstvima dodajem da je Nostradamus tvrdio kako će dolazak “Crnog Pape” označiti kraj sveta. Koliko god Papa Francisko bio koloritna ličnost, on je zaista i “Crni Papa” jer pripada jezuitskom redu čiji vrhovni autoritet u žargonu nosi taj naziv. Budući da je od Ignacija Lojole, osnivača jezuitskog reda, nadalje bilo pretenedenata na papsku funkciju, a niko nije uspevao, to je njihovom vrhovniku prikrpljena neoficijelna titula prilično mračnog podteksta. U galimatijas predrasuda i mistike upetljano je i to da EU ima 12 zvezda na zastavi, što je simbol Apokalipse i nedostaje još samo da „na kormilo arapskog sveta dođe žena“ i kraj sveta je siguran. Naravno, to je samo delić vatrometa mašte.

Racionalni Papa Francisko uprkos jadanju da neće još dugo, ili možda baš zbog toga, odlučio je na prečac da proglasi Svetu godinu – Jubilej (od 8. decembra ove do 26. novembra 2016. godine). Biće to Sveta godina posvećena Milosrđu. Reč je dovoljno kompleksna da se može ispuniti veoma razuđenim sadržajem. Međutim, vrlo je moguće da je Papa Francisko posegao za vanrednim jubilejom – redovni bi trebalo da bude 2025. godine – zato da bi proverio kako stoji kod sveštenstva i vernika. Te ako milioni hodočasnika krenu na Rim, kako se očekuje, imaće rekordnu podršku, kako bi se još žešće bavio reformama.

Karakteristično je da papa Francisko nije previše inistirao na ekumenizmu, bar ne koliko njegova dva pethodnika, Vojtila i Racinger, ali je za simboličan početak Jubileja odabrao 50 godina od Ekumenskog koncila „Vatikan II“ koji je sazvao papa Đovani XXIII i okupio u Rimu prvi put 2.500 katoličkih kardinala, patrijarha i biskupa, otvarajući tako katoličku crkvu više kleru i vernicima van Evrope. Kao što je i druge važne reformske poteze (razvlašćenje Kurije, oduzimanje finansija iz ruku korumpiranih velikodostojnika…) izvodio naglo, ne dajući oponentima vremena da se organizuju, tako valja očekivati da će, iskoristivši ogromnu podršku i popularnost stečenu Jubilejom i papa Bergoljio povući neki potez ka ujedinjenju hrišćanskih crkava. Da bi to uradio on mora da ponudi drugima značajne ustupke koji će ih privući. A da bi ostvario san ujedinjenja hrišćana, opsesiju mnogih prethodnika, potrebna mu je snažna podrška sveštenstva i vernika. Ravenski dokument iz 2007. godine postavio je neke principe jednakosti u budućoj zajednici hrišćana. Podrivan je neistinitom tvrdnjom da su predstavnici SPC priznali Papi vrhovnu ulogu u budućoj jedinstvenoj crkvi.

Ovih smo dana (9. marta) više zahvaljujući Slobodnoj Evropi, nego našoj štampi, saznali da je kardinal Kurt Kol, zadužen u Vatikanu za jedinstvo hrišćana, bio u Beogradu i ponovo pokrenuo temu “poboljšanja odnosa”. Kako hrvatski bivši ambasador u Vatikanu, Ivica Maštruko, kaže: “Sveta stolica je zainteresirana za poboljšanje odnosa sa SPC, jer je to jedan od bitnih pravaca za uspostavljanje boljih odnosa sa moskovskim patrijarhom“. Izvesni “pravoslavni publicista” spekuliše kako na zahtev osovine Vašington – Vatikan (!) SPC, da bi se dodvorila Papi, čisti redove od najboljih nacionalnih duhovnika, pa nabraja: Artemije, Filaret, Vasilije, Konstantin, Grgorije, Kačavenda. A sve u cilju da bi po diktatu “V-V” osovine SPC postala “religiozni servis bez snage da odbrani srpsku duhovnost”. Crkva je uvek bila pribežište niščima.

Nekakvi navodni uslov SPC, da Papa pre dolaska u Beograd obiđe Jasenovac i održi službu “u prilog miru i ljubavi” nije ozbiljna prepreka za Bergolja, iako će mnogi iz Božanićeve pastve gunđati. Pravi problem je kako sa Rusijom izgladiti odnose, dovesti ih bar na nivo sradnje sa Carigradskim patrijarhom, a ne povrediti katolike (1 milion) i unijate (4 miliona) u Ukrajini. Mnogi su sveštenici, čak i pravoslavne Kijevske crkve, ratovali protiv Rusa u sukobu koji je utihuo, ali tinja i dalje. Prevazilaženje tih problema bi moglo biti poduhvat za istoriju.

Tekst je iz broja 116. koji bi početkom aprila trebalo da se nađe na kioscima

Pročitajte i ovo...