Home Slajder Bankarsko upozorenje

Bankarsko upozorenje

by bifadmin

Bankari su se kockali to njima vredi
arogantno i pohlepno, baš kako im sledi.
Kuće su izgubljene & ekonomija bledi
mnogo je sveta ostalo u bedi.
(“Bluz bankarske pohlepe” – Din Alger/Dr. D. )

Kad god bih nešto da napišem o bankarsko-finansijskim zbivanjima, redovno se setim simpatične filmske komedije “Cena slave” Džona Forda. To je priča o dvojici mornaričkih pešadinaca u Prvom svetskom ratu. Džems Kegni (kapetan Fleg) i Den Dedli (vodnik Kvirt) idu iz borbe u borbu, iz rata u rat, uvek nerazdvojni i beskrajno skloni svađi. Kako Amerikancima sledi, svaku svađu razrešavaju pesničenjem. Malecki Kegni, kapetan i umišljeni džentlmen, uvek insistira na poštovanju pravila i pre bitke povlači na podu kredom liniju preko koje se ne sme preći. Dugonja Den, vodnik i naivčina, uvek se sagne da vidi kako je crta povučena, tek dovoljno da mu Kegni, koji njegovu bradu ne bi mogao da dosegne, zvizne žestok aperkat i tako pobedi. Mali i “sposobni” Kegni mene podseća na bankare, a dugački i naivni Den na nas – njihovu klijentelu.

Nova crta koju povlače bankari ovih dana je zajedničko saopštenje dvadesetorice “number one” najvećih banaka koji u strahu od nove krize traže obuzdavanje shadow banking, automatskih transakcija business-to-business i drugih oblika prometa kapitala često špekulativnog karaktera. Tim kanalima se inače izbegavaju “makroobazrive” mere kojima se pokušavaju pravovremeno sprečiti mogućnosti finansijskih balona i krize koje im neminovno slede. Dakle, pomenuti bankari u svom obraćanju javnosti traže da nadležni (authorities) pooštre kontrolu nad sprovođenjem mera predupređivanja mogućih kriza, jer postoje indicije da smo na putu novog stvaranja finansijskih balona i njihovih pucanja. Od kad se zna za finansijsko tržište postoji i pravilo da se njegovi predstavnici i zagovornici bore za labavljanje, ako već ne može ukidanje, intervencija “nadležnih”. Ovaj apel, kome drugom nego državama, prema tome nije u skladu sa genetskim kodom bankarstva.

Budući da su među potpisnicima predsednici banaka kao što su britanska HSBC, švajcarska UBS, američki najveći na svetu investicioni fond BlackRock, nemačka Deutsche Bank i slične veličine, zaslužuje to natprosečnu pažnju. Ulogu izvestioca preuzeo je Daglas Flint, predsednik HSBS (Hongkong and Shanghai Banking Corporation) najveće evropske banke (profit 24 milijarde dolara) i skrenuo pažnju nadležnima da “reaguju protiv nečega što ljude mami da se osećaju uspešnima, a u osnovi ih uvlači u mamurluk čiju će muku osetiti tek naknadno”. Time pledira za primenu programa makroobazrivosti na ceo finansijski sistem, a ne samo na finansijske kompanije (banke, osiguranje…) “Ograničiti mogućnosti formiranja kredita i potisnuti kreditno posredovanje iz ‘bankarstva u senci’ koje nosi rizike sistemskog karaktera.”

Kakav god da je taj prokaženi sektor mešetara koji se van regulative bavi obrtanjem finansijskih vrednosti, njihov posao iznosi 25 hiljada milijardi dolara. Iako su u pitanju astronomske veličine taj iznos ne deluje uverljivo da bi poneo epitet globalne pretnje, jer nije sve u njemu mućka nego i izbegavanje bankarskih monopola i osornosti. Uostalom u krizu se može upasti tek pošto se iz prethodne izađe, a kriza koju su prouzrokovale legalne banke još nije okončana. Koliko da se upotpuni vrtoglavica velikih cifara: prema proceni britanskog ekonomiste Tima Vorstala (Adam Smith Institute, London), svetsko finansijsko tržište vredi 255.855 milijardi dolara. Logično proizilazi pitanje može li manje od 10 odsto mase bilo čega da ugrozi sve ostalo?

Dakako da može. Upaljač na bilo kojoj eksplozivnoj spravi još je manji. Važno je da li je punjenje eksplozivno. U finansijskom slučaju eksploziv je veoma velike razorne moći: ukupan svetski (domaći) proizvod (BDP) iznosi nepunih 70 hiljada milijardi dolara. Ukupni svetski dugovi, prema najsvežijim podacima (McKinsey Insitute), iznose preko 200 hiljada milijardi, odnosno 286 odsto BDP. Dakle, svetski dugovi su tri puta veći, a svetsko finansijsko tržište 3,6 puta veće od svega što se na planeti proizvede ili (samo) izraste. Uprkos sedmogodišnjoj svetskoj buki, makro i mikro merama, odlučnosti u kažnjavanju dužnika i pritiscima u prilog “zdrave ekonomije”, ukupni dugovi u svetu nisu smanjeni nego su porasli za 57 hiljada milijardi (od početka krize). Na njih bankari ne skreću pažnju, jer su im oni najbolja krava muzara.

Kamate koje na te dugove vuku nisam uspeo cifarski da kvantifikujem, jer su na stotine raznih uslova i rokova pod kojima se krediti dobijaju, no ovoliko je uhvatljivo: Britanija za servisiranje dugova godišnje plaća približno istu sumu koliki je i njen državni budžet, Amerika (2013. godine) 222 milijarde, Japan 193 miljarde, Italija 94 milijarde. Kina zbog netransparentnosti omogućava svakojaka nagađanja pa rejting agencija Fitch čak tvrdi da je Kina 2014. dala preko 30 odsto svog BDP na servisiranje dugova, a to bi značilo neverovatnih 3 hiljade milijardi dolara. Tim parama se kljukaju banke, a olakšice, ako ih ima, ne daju banke svojim dužnicima, nego MMF, ECB, Pariski kljub i druge finansijske institucije koje (javnim novcem) dužnicima pomažu tako što im daju nove kredite pod povoljnijim uslovima kako bi njima platili dospele dugove bankama. Pitanje je da li je to pomoć dužnicima ili pak bankama, koje u protivnom ne bi mogle da naplate svoja potraživanja. Bez toga svetske finansije ne bi funkcionisale. Papa Francisko je dovoljno autoritativan i uzaludan kritičar tog sistema, pa su sitnija moralisanja besmislena.

Neoboriva je činjenica da su se svi dužnici svojevoljno zaduživali, iz muke, naravno, ali i muka je takođe njihova stvar. Eskalacija zaduživanja motivisana je istom pohlepom kojom su im krediti uvaljivani, kad se nije pitalo pošto su, a sada ih valja vraćati, i to sa kamatom. To je sveto pravilo koje čak i šerijatsko bankarstvo primenjuje, iako se formalno gadi kamata. Ono što je takođe izvesno je da nisu isti subjekti koji su se zaduživali i oni koji treba da vraćaju dugove. Upravo taj unutrašnji konflikt je nabijen razornom snagom što lako može dovesti do eksplozije pre nego “bankarstvo u senci”. U svom “Bankarskom bluzu” Dr.D. u poslednjoj strofi rimuje na sledeći način: “Ustaj narode protiv tih što zadužuju / a daj i bankarima ono što zaslužuju”. Ne znam da je ijedna pesma izazvala bunu, one su samo pevljiva varijanta socijalnog nezadovoljstva. Zato bih se vratio ekonomistima.

Nedavno je u Zagrebu na Subverzivnom festivalu gostovao prof. Stiv Kin (Keen), australijski ekonomista, i ko ga je ikada gledao na YouTube – fora.tv zna kako šarmantno ume da propagira marksizam u današnje vreme. Dakle, dotični profesor koji sada predaje na Kingston univerzitetu u Londonu preporučuje: “Monetarno ubrizgavanje na bankovne račune dužnika, a ne banaka, i pod uslovom da dužnici odmah tim parama plate svoje dugove, ne bi favorizovalo dužnike u odnosu na štediše. Pritom bi smanjilo profitabilnost finansijskog sektora, ali ne pogađajući njegovu solventnost”. Dakle ni marksista više nije revolcionaran, budući da se njegov recept u malo drugačijoj varijanti već primenjuje u EU pod nazivom – quantitative easing (količinsko olakšanje). Inače tu tehniku izbegavanja plaćanja ušura bankama praktikovao je još Deda Avram, lansirajući novi dinar 1994. godine preko platnih spiskova preduzeća i ustanova.

Najozbiljnije u upozorenjima svestkih bankara deluje tvdnja da se najbrže bliži ponovna eksplozija u sferi nekretnina, čije se cene vraški naduvavaju u Londonu. Tamo novokomponovani svetski bogataši kupuju sve što stignu ili grade sopstvene velelepne dvorce. Mnogo je lepše i zanimljivije o tome čitati sjajni roman “Veliki Gorski” Vesne Goldsvorti, nego berzanske izvešataje. No, mislim da je preteća kriza nekretnina u Londonu na sličnom nivou uzbudljive lokalne hronike, a da će van Britanije roman dostići veći publicitet nego kriza.

Mnogo ozbiljnija je situacija sa Kinom, čija zbivanja u doba globalizacije mogu da poljuljaju svetsko tržište. Na primer, usporavanje rasta BDP u Kini (sa 9 na 7,4 odsto u prošloj godini) pogodilo je žestoko Australiju, njenog najbližeg spoljnotrgovinskog partnera i zemlju gde bogati Kinezi najradije kupuju nekretnine. Tržište nekretnina je tokom prošle godine u Kini bilo u znaku oštrog pada tražnje (- 10,8 odsto) pa prema tome i gradnje novih kuća, kupovine nameštaja, bele tehnike… Da bi doskočile tom usporavanju “lokomotive” opšteg ekonomskog razvoja vlasti su sprovele svoju varijantu quantitative easing postupka.

Država je jednostavno otkupila sve neprodate stanove i pretvorila ih u socijalne stanove za iznajmljivanje manje imućnima. Na taj način je građevinska i finansijska operativa dobila finansijski adrenalin i mogla da nastavi aktivnost, umesto da dođe do pucanja balona, kao u Americi 2007. godine. Postupak je istovremeno bio spas i za lokalne vlasti čiji značajan deo prihoda potiče od prodaje zemlje u građevinske svrhe. Te lokalne valasti u velikim su gubicima (procena 2,6 hiljada milijardi dolara) koje centralna vlast pokriva rekama novca. Ako bi, kako je bilo prognozirano, došlo do pada prodaje zemlje za 20 odsto, bio bi to udar koji ni tako masivna ekonomija ne bi lako podnela – a kad se Kina zatrese ima mnogo onih kojima plafon padne ne glavu.

Prava pretnja eksplozijom prema tome nisu ni “banke u senci”, koje svetski bankari optužuju ne bi li ih uklonili sa tržišta i ojačali svoj monopol, ni naduvavanje balona nekretnina. Problem je u onoj beskrajno velikoj masi pravih i virtualnih para na tržišu čiji tačan iznos niko ne zna, jer ogromne mase derivata neevidentirano kolaju, pa iznos lako može biti čak znatno veći od navedenih 255.000 milijardi dolara. Nadam se da je ipak i takve činjenice, imao u vidu Žak Atali (Jacques Attali) kada je nedavno u L’Express nedeljniku ustvrdio da je 2015. godina predodređena za novu krizu. Po njegovoj računici svakih sedam godina izbija kriza: 1987. u samo jednom danu Dow Jones je izgubio 22,6 odsto; 1994. je izbila kriza valuta (Meksiko, Rusija, Daleki Istok, Bazil); 2001. Enron; 2008. nekretnine u SAD.

Tako je i čuveni Koljčicki, beogradski meteorolog amater, na bazi statističkih serija pravio meteorološke prognoze, kada još nije bilo kompjutera i znanja kao danas.
 

Pročitajte i ovo...