Home TekstoviB&F Plus Digitalno navodnjavanje zasada: Oslonac na sopstveni izum

Digitalno navodnjavanje zasada: Oslonac na sopstveni izum

by bifadmin

Kada je uvideo da ne može da se osloni na lokalnu radnu snagu u održavanju svojih zasada, kao ni da svakodnevno prelaženje destinacije Ljig-Beograd ne dolazi u obzir zbog drugih poslovnih obaveza, Nikola Šijan sa prijateljima je kreirao sopstveni sistem za daljinsko navodnjavanje plastenika. Za taj izum nagrađen je i specijalnim priznanjem za uvođenje savremenih tehnologija u organsku proizvodnju na konkursu NLB banke. Međutim, iako već postoje potencijalni naručioci, za serijsku proizvodnju ovog inovativnog sistema u Srbiji ne mogu da se nađu odgovarajući programeri, kao ni najosnovniji delovi.

Nikola Šijan je jedan od mnogih ljudi iz grada koji su se poslednjih godina odlučili da kupe zemlju sa okućnicom u ruralnom delu Srbije – posle puno iskustva koje je stekao radeći za domaće i strane TV kompanije, poželeo je da deo svoje ušteđevine uloži u seosko imanje i vremenom počne da se bavi organskom poljoprivrednom proizvodnjom. U njegovom slučaju to je, između ostalog, podrazumevalo višemesečnu potragu za idealnom lokacijom, koja je uključivala i slanje uzoraka zemljišta na laboratorijsku analizu. Trud se na kraju, ipak, isplatio i naš sagovornik je kupio imanje nedaleko od Ljiga, koje danas i dalje ima „tendenciju da raste“.

„U tom trenutku hektar zemljišta mogao je da se kupi već za 800 do 1.200 evra – uz gratis trošne kuće, koje uz ulaganje od nekoliko hiljada evra mogu da postanu useljive. Odlučio sam se za Šumadiju jer u njoj još uvek mogu da se nađu ’nezagađena sela’ – ona u koja država nije ulagala u drugoj polovini dvadesetog veka. Tamošnji seljaci nisu dobijali pesticide, pa prema toma nisu ni bili u prilici da ih koriste preko svake mere, za razliku od svojih ’srećnijih’ kolega“, objašnjava Šijan razloge za ovako detaljno sprovedeno istraživanje.

Međutim, kada je konačno pronašao pogodno tlo, morao je da se suoči sa novim izazovom – nedostatkom kvalitetne radne snage na selu. Kako kaže, radnicima koje je angažovao obezbedio je redovne plate i doprinose, kuće, telefone i auto na korišćenje, ali to nije mnogo pomoglo, jer je većina njih bila nezainteresovana za duži rad. Velika količina posla koja ga je čekala u Beogradu zahtevala je da se pronađe neko novo rešenje, pa je tako došao do ideje da napravi sistem za daljinsko navodnjavanje plastenika.

„Kada smo počeli da se bavimo proizvodnjom organske hrane na našem imanju, morali smo zemljište da sertifikujemo kako treba, i da se njime bavimo svaki dan na poseban način – dakle, da neko stalno bude prisutan, zaliva zasade kap po kap… Odlučio sam da te procese digitalizujemo, jer otvaranje i zatvaranje plastenika i zalivanje zasada se obavlja po određenim zakonitostima i može da se projektuje kroz klasične programerske petlje i procesne jedinice“, objašnjva Šijan. Potencijal njegovog sistema za navodnjavanje u praksi prepoznala je nedavno i NLB banka, dodelom specijalnog priznanja za upotrebu savremenih tehnologija na konkursu za organske poljoprivredne proizvođače.

Višestruko koristan, a štedljiv

U ovom trenutku Šijan i njegova porodica isprobavaju i razvijaju ovaj veoma koristan proizvod na sopstvenom imanju. Svaka zasađena biljna kultura prati se sa po dva senzora koji su postavljeni na određenu dubinu kod korena zasada, pa se na osnovu dobijenih rezultata određuje vreme, temperatura i količina vode koju je potrebno doliti. Uređaj objedinjuje i podatke o vlažnosti, pritisku i temperaturi vazduha, što omogućava precizne prognoze kada će pasti kiša na posmatranom prostoru, kao i primenu izvan plastenika, i dodatno štedi upotrebu vode. Sistem koristi solarnu energiju za rad, ima pripojenu bateriju-akumulator, dodatne funkcije za proveru kada bateriju treba dopuniti, kao i GSM kontrolu, tako da bilo gde u svetu mogu da se dobiju aktuelni izveštaji sa polja.

„Sistem koji razvijamo se čak 90 odsto poklapa sa jednim nautičkim uređajem, koji se koristi za kontrolu i praćenje brodova, a koji prati promenu vremena, rad i temperaturu motora, prodor vode, brzinu i položaj broda uz pomoć GPS-a. Kutija uređaja je ista, pa praktično od jednog uređaja pravimo dva sistema drugačije primene. Sve parametre kontrolišemo preko senzora, pa lako proveravamo koja kultura prima koliko vode. Sistem u osnovnoj opciji sada kontroliše četiri biljne vrste, ali lako možemo da povećamo taj broj i do pedeset“, kaže Šijan. Njegov proizvod je, dodaje, u potpunosti prilagodljiv i modularan, prema standardima moderne softverske i hardverske arhitekture. Samim tim, relativno jednostavno može da se primeni i u neorganskoj proizvodnji, tako što se doda mešač za vodu i pesticidi.

Po mašinca u Indiju

Za dalji razvoj i eventualnu prodaju gotovog proizvoda naš sagovornik već ima interesente iz Grčke i Kanade. Ipak, pokretanje serijske proizvodnje uslovljeno je prevazilaženjem mnoštva prepreka. Jedna od najvećih je pronalaženje odgovarajućih stručnjaka, jer osim što se žali na nedostatak radne snage u poljoprivrednoj proizvodnji, Šijan ističe i ogroman manjak kadrova među mašincima. „Meni je potreban jedan jedini čovek koji bi dizajnirao konektore, a ja ne znam gde da ga pronađem u našoj zemlji. Zbog toga razmišljam čak da potražim saradnika u Indiji, i tako postanem autsorser. U Srbiji, danas, uglavnom imamo radnu snagu koja može samo da sklapa delove, zato što inteligenciju izvozimo poslednjih dvadeset godina“, žali se naš izumitelj.

Drugi veliki problem je nabavka odgovarajućih delova, koje u ovoj fazi Šijan poručuje onlajn, preko kineskog Aliekspresa. Svi potrebni čipovi i kablovi stižu mu putem pošte, ponekad i posle nekoliko nedelja čekanja. Za ovaj potez se odlučio ne samo zato što je to jeftinija opcija – isti čipovi, koje naručuje za 1,5 evro po komadu, u maloprodaji u Srbiji koštaju po 15 evra – već i zato što većinu naručenih stvari uopšte ne može da pronađe u domaćoj ponudi. Kada bi na ovaj način započeo serijsku proizvodnju, morao bi za svaku pojedinačnu pošiljku iz Kine da zavodi evidenciju, plaća carinu i posebno je sertifikuje.

Šta je „organsko“ zemljište?

Prema zakonu, da bi zemljište bilo prihvaćeno za organsku proizvodnju, ono mora najmanje tri godine da bude „oslobođeno“ od svih pesticida. „U praksi, ovo znači da bi neke žardinjere u centru Beograda mogle da budu proglašene pogodnim za organsku proizvodnju, iako se nalaze u nepovoljnom okruženju i okružene su izduvnim gasovima. Zbog višegodišnjeg lošeg tretiranja pesticidima, domaće poljoprivredno zemljište ni ’pauza’ od tri godine ne može da pročisti kako bi trebalo. Zato je neophodno da se postojeća regulativa prilagodi tako da poljoprivredno zemljište bude spremno za organsku proizvodnju onog trenutka kada laboratorijske analize potvrde njegovu čistoću“, smatra Nikola Šijan.

 
septembar 2017, broj 141.

Pročitajte i ovo...