Home Slajder Gangnam Style politika

Gangnam Style politika

by bifadmin

Bez premca na prvom mestu, u razdoblju između dva broja ove novine, jeste “istorijski” sastanak, koji je nametnuo i naslov: dva šusljiva narcisa koji se grle pošto su prethodno atomskim bombama pretili uzajamno i celom svetu. Reč je dakako o sastanku američkog predsednika Trampa i severnokorejskog, po funkciji, Velikog vođe[ref]Severna Koreja ima predsednika Narodne skupštine sa ovlašćenjima predsednika države  (Kim Yong – nam) i predsednika vlade (Park Pong – ju). Kim Jong -un je zvanično III Veliki vođa, dakle kao monarh iznad svih vlasti i treći po redu u dinastiji.[/ref] Kim Džon – una. Prvi poseduje vojnu, ekonomsku i medijsku moć da nametne svetu sebe, drugi “nestašluk” da preteći nuklearnim bombama i raketama prvome tako prigrabi ostatak svetskog informativnog prostora. Valja još reći da je Gangnam deo Seula u kojem živi bogati, samouvereni i razulareni svet koji je hip-hop Psy prepevao u narkotičnu pesmicu Oppan Gangnam Style. Prvi put u istoriji YouTube 2012. godine ta je pesma premašila milijardu otvaranja, što je očito san današnjih svetskih političara. Stilu svemoćnih nasilnika i bespoštedne borbe za ovladavanje svetskim ekranom danas malo ko odoleva.

Ne samo ja, nego pre svega ugledni Foreign Affairs, sluti da će verovatno i samit dvojce političkih silnika doživeti da pošto je dosegao medijski Paramount, ubrzo pasti u zaborav jer je to sudbina svih iznuđenih “lajkova”. Kim je, kako piše FA, uspeo da ostvari snove svog oca i dede: da ovlada nuklearnim oružjem i da iz duboke anonime prigrabi svetsku poziciju. Šta god obećavao – ni jednoga se ni drugoga neće lako lišiti. S neskrivenim ushićenjem Kim konstatuje da: “čitav svet gleda naš sastanak”. Tramp, osim obećanja denuklearizacije koja je “dugoročan proces” može da kao medijski uspeh za svoju publiku ubeleži i “get our soldiers out” – vraćanje kući makar dela od 28.500 američkih vojnika iz Južne Koreje. A onda iza velikih reči izbije na videlo interes Trampa preduzetnika nekretninama koji na konferenciji za novinare kaže: “Kim je veoma talentovan, sa 26 godina uzeo je zemlju u svoje ruke. Rekao sam mu: imate prekrasne plaže mogli bi se na njima izgraditi fantastični hoteli”. Na istoj ravni politika i biznis u kojem je američki predsednik sigurno veštiji.

U tom političko-biznis-medijskom haosu desi se da čak i jedan trostruki dobitnik Pulicerove nagrade, Nikolas D. Kristof, omaši pa dok državnici dele jedan drugom komplimente, on piše po klasičnom šablonu omraze o strahotama življenja pod Kimovim režimom logora, torture, nemaštime i “povreda ljudskih prava bez presedana u svetu”. Koliko njemu ne verujem, ne verujem previše ni našem odbojkaškom treneru Branislavu Moro, koji živi u Pjongjangu i tvrdi sasvim suprotno – kako je život u Kimovoj državi odličan, kako: “čitamo da su deca tamo gladna, a deca su na pijedestalu, posebno u odnosu na našu, imaju bolja obdaništa, bolje sve uslove, bazene u okviru obdaništa i ne jedan nego po nekoliko …” Nedostaju samo orkestri Savijera Kugata i Hari Džejmsa pa da počne “Bal na vodi”. Pročitao sam hrpu članaka o susretu i samo je na odličnom sajtu milenijalsa Market Mogul pomenuta sintagma “komunistički režim” za Kimovu vladavinu. Komunizam je konačno prestao da bude bauk.

Spektakularni sastanak dvojice državnika bacio je u zasenak sumračni skup G7 u Kanadi održan samo tri dana ranije. Predsednik “Inicijative generacije 1989.” Majkl Kotakis (Michael Cottakis), jedan od posmatrača, sažeo je ponašanje američkog predsednika na tom skupu kao “nečuveni vitriol”. Okupljenim državnicima koji veruju da su najvažniji na svetu, Tramp je stavio do znanja da ga ne zanima njihovo poimanje “zapadnih vrednosti” – emancipatorni kvalitet demokrtaije, ljudskih prava, ekonomske otvorenosti… njih on zamenjuje novim autoritarnim modelaom prinudnog cenjkanja. Da bi im postalo jasno ko je glavni, prvo im je objasnio da nema odstupanja od uvođenja carina na njihov izvoz u Ameriku, da ga NATO sve manje interesuje, da sastav bez Rusije nije kompletan i da ima preča posla pa je napustio skup pošto je ispričao šta je imao.

Šamar Evropi kojoj je Amerika dodelila četiri od sedam pozicija najmoćnijih, i NATO organizaciju, i antirusku politiku a sad kad sve to Americi više nije od koristi postaje dokaz nove politike. Šta više, pokorna Evropa pristala je da zahteva reformu Svetske trgovinske organzacije po američkoj volji i da ruši sedam decenija građenu trgovinsku ravnotežu u svetu. Nije čudo što je dotični na kraju siledžijski izvređao i domaćina, odmerenog kanadskog premijera Tridoa, nazvavši ga slabićem i lažovom. On smatra da mu se sve može, no biva da uslede rezultati bahatosti u izolaciji koja ne prija ni najmoćnijima. Kompletira li Amerika carinski zid oko svojeg ogromnog dvorišta neće imati razloga da napada ruske trolove za bujanje antiamerikanizma. Trampova uzrečica je da nema ni prijatelje ni neprijatelje. Prve, ako je i imao efikasno odbacuje. Druge, ipak stiče u sve većim količinama. “Ako neko misli da odgovori na naše mere – rekao je Evropljanima – pokajaće se ljuto… naše kompanije, naša poljoprivreda, naši radnici moraju biti zaštićeni”. Sklon sam da se kladim kako će on osvojiti, kad za to dođe vreme, i drugi mandat, na očaj ne samo Roberta De Nira i državnika, nego i čitavog ostatka sveta.

Žalosno je što su od celokupne digitalizacije, budućnosti koja je počela, 4.0 industrije, državnici vodećih zemalja shvatili samo kako funkcioniše Twitter, pa je dotično opskurno sredstvo komuniciranja (280 slova od kad je udvostručen) postalo Trampova vrsta hatišerifa[ref]Uzvišeno pismeno sultanovo naređenje koje mora biti odmah izvršeno.[/ref]. Naravno krenuli su ostali da ga slede, da li zbog Pavlovljevog refleksa prema gospodaru ili zato što svetske agencije savetuju da u komunikaciji sa masama valja stil i dužinu prilagoditi uzrastu do 14 godina jer je to nivo dominatnog broja glasača – nije baš jasno. Tek na tom G7 vrhu vrhova svetske politike pobedio je francuski predsednik Makron sa 30 poslatih tvitova tokom zasedanja. Jedan je glasio: “Tramp je pred sobom video jedinstven front”. Poslao je i sliku na kojoj Angela Merkel lupa pesnicom o sto. Pokušaj utehe za poraz. Na Putinu je da sačeka kad će početi da ga mole da mu uklone sankcije. Kina konfučijevskim mirom gleda iz daleka komediju nedoraslih ulogama.

Na povratku iz Kanade kacelarku Merkel, najozbiljniju političarku na svetskom vrhu, sačekao je aperkat ministra unutrašnjih poslova Zehofera (Seehofer) u vidu namere da protera sve imigrante koji su u Nemačku ušli posle 2015. godine. Obećanje je dakako neizvodljivo, ali dovoljno da obori tolerantnu vladu. Ministar u napredovanju političara građenom na mržnji prema imigrantima u Višegradskoj grupi (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) i Italiji vidi svoju šansu za uspon. Smrtonosni konzervativizam buja. Italijanski ministrov kolega i podprestednik vlade Salvini oterao je brod pun imigranata (629 njih) što dalje od italijanski luka i napalio publiku: “imigranti žive bolje od nas, imaju besplatnu hranu, besplatne medicinske usluge, besplatan smeštaj u hotelima, besplatan internet. Za njih je sve gratis”. Pa završava cinično, dakako na tviteru jer i on je “moderan političar” sa: “Dobardan svima, uključiv i humaniste”. Neposredni rezultat su skokovi: na berzi od rekordnih od + 3,4 odsto i u popularnosti ministra na 2,6 miliona FB sledbenika.

Istina zvuči drugačije: od počeka godine do 25 maja – 638 mrtvih imigranata, u prethodne tri godine 11.551 od onih koji su mrtvi plutali na površini i onih koji nikada neća biti nađeni. Italija se busa kao zemlja preplavljena imigrantima, a statistike kažu da ih je najviše u Švedskoj 23 na 1.000 stanovnika, na Malti 18,3 u Norveškoj 11,4 u Nemačkoj 8,1 čak je u Srbiji 4,2, ispred Italije sa 2,4 na hiljadu stanovnika. Italija je kao protočni bojler, ko dospe u nju beži dalje i na bolje. Podaci su iz 2017. ali razlike nisu mogle postati drastične. Italija je prošle godine primila 189 miliona evra kao podršku EU za prihvat imigranata[ref]U vreme ada je Bosna primala pomoć posle ratnih razaranja izvdena je računica da do krajnjih korisnika stigne samo 38 odsto ukupne sume pomoći. [/ref]. Lažno moralističko natezanje služi da se iskamči veća suma od EU, dakako ne samo to nego i kao mamac za ksenofobne glasače. Dok cenjkanje traje, 10 imigranata umire na dan – toliki je trogodišnji prosek.

Ima dakako još primera gadosti politike i etičkog truljenja, ali je mene, kao iskrenog pristašu Roma, koji sam zavideo Saši Petroviću ne samo na prekrasnom filmu “Skuplači perja”, nego i zbog iskrene uzajamne ljubavi i poštovanja njega i Roma – oborila s nogu vest o uključenju Roma u mafijaške poslove. Od Vuka Karadžića do Ackovićevog Ašuen Romalen, svugde ćete naći da su Romi skloni sitnoj krađi, ali da nikada, iako izvrsno disperzirani svuda u svetu, nisu organizovano učestvovali u distribuciji droge, pljačkama banaka ili ne daj bože u finansijskim prevarama velikih razmera.

U zoru 12. juna uhapšene su u Latini (Italija) 23 osobe romskog klana Da Silva, od kojih su 7 žene sa visokim pozicijama. Svet je pre tri godine obišao video sa sahrane Vitoria Santamonike, romskog kralja Rima – njegov klan bio je na pola puta do mafije, specijalizovan za krađe, po malo umešan u trgovinu drogom, i veoma odan spektaklima. Počivšeg Vitoria je do groblja dovezao šestopreg vranaca, a iz helikoptera su bacane latice ruža na povorku Rols Rojseva i sličnih automobila. Ne bi to klan mogao sebi da dozvoli da se nije bavio nezakonitim poslovima. Međutim klan Da Silva je druga stvar, savršena organizacija, trgovina drogom, ucene, nasilje, podmićivanje da bi se dobili javni poslovi, recikliranje novca i trgovanje glasovima na izborima. Preko njih je političar, koji ne bira sredstva, mogao da kupi koliko mu nedostaje glasova po ceni od 30 evra za glas. To je omiljeni posao mafije u Italiji, jer se pored direktne zarade dotični političar drži u šaci za ustupke kad dođe na vlast. Eto, ni Romi više nisu amoralni u etčki podnošljivim razmerama. Biće da svet zaista srlja.

Pročitajte i ovo...