Home TekstoviB&F Plus Uključivanje Arktika u globalnu ekonomiju: Surovi region budućnosti

Uključivanje Arktika u globalnu ekonomiju: Surovi region budućnosti

by bifadmin

Dok se ledeni omotač na Arktiku polako povlači, otvaraju se gotovo neslućene mogućnosti i potrebe za eksploatacijom prirodnih resursa, izgradnjom saobraćajne infrastrukture i novim projektima u oblasti energetike. Ovolika potražnja zahteva ogroman kapital koji bi je finansirao, što omogućava da i zemlje koje geografski ne pripadaju arktičkoj zoni – poput Kine – dobiju deo kolača. Procenjuje se da će puna integracija Arktika u globalne ekonomske tokove koštati više od hiljadu milijardi dolara.

Ekonomija Arktika danas je „teška“ nešto manje od 500 milijardi dolara, a oko dve trećine ove vrednosti kreira se u Rusiji. Neotkriveni prirodni resursi, klimatske promene i tehnološki napredak stvorili su uslove da arktički region započne ubrzan ekonomski razvoj. Nedostatak prateće infrastrukture je do te mere izražen, da je u ovom trenutku unutar arktičkog kruga evidentirano gotovo hiljadu infrastrukturnih projekata u različitim fazama – od završenih, preko onih u izgradnji, do planiranih.

Jedna četvrtina svih ovih projekata nalazi se na teritoriji Rusije, koja drži ubedljiv primat kada su u pitanju investicije unutar arktičkog kruga. Druge pripadajuće zemlje, poput SAD, Kanade i Finske, imaju poduže „spiskove lepih želja“ bez previše realizacije, dok Danska, Norveška, Švedska i Island deluju gotovo nezaineresovano.

Ekonomska izgradnja Arktika obuhvata projekte od nacionalnog značaja u oblasti industrijske, saobraćajne i socijalne infrastrukture, kao i veliki broj manjih komercijalnih projekata. Procenjuje se da će puna integracija Arktika u globalne ekonomske tokove koštati više od hiljadu milijardi dolara.

Sve počinje od energenata

Primarni zamajac ekonomiji Arktika daju energenti. Američko geološko društvo procenilo je da se ispod arktičkih mora nalazi jedna četvrtina neotkrivenih svetskih rezervi fosilnih goriva. Nove tehnologije istraživanja i povlačenje ledenog omotača idu na ruku kompanijama koje žele da investiraju u arktičke energente. Ono što im ne ide na ruku je nedostatak prateće infrastrukture, usled kojeg se eksploatacija još uvek isplati samo na onim lokacijama koje su fizički najbliže infrastrukturnim čvorištima, odnosno tržištima koje snabdevaju. Čak i u Barencovom moru, koje je relativno lako dostupno sa ruske i norveške teritorije, energetski giganti su u prethodnim godinama obustavili više velikih projekata nego što su započeli.

Uloga Rusije u ekonomiji Arktika je posebno značajna, budući da se njena privreda i dalje u najvećoj meri oslanja na eksploataciju prirodnih resursa – čiji je ogroman deo skoncentrisan upravo unutar arktičkog kruga. Zvuči neverovatno podatak da već u ovom trenutku jedna petina ruskog BDP dolazi iz arktičke ekonomije, sa tendencijom sve većeg rasta. Unutar arktičkog kruga do sada je otkriveno oko šezdeset velikih naftnih i gasnih polja, od čega čak dve trećine na teritoriji Rusije.

Prirodni gas je jedan od ključnih faktora i Rusija je do sada investirala desetine milijardi dolara u gasna polja, rafinerije, luke, aerodrome, pruge, cevovode i drugu infrastrukturu neophodnu za eksploataciju ovog resursa. U „dragulje“ među ovim projektima ubraja se postrojenje „Jamal“ za proizvodnju tečnog prirodnog gasa koje je, s obzirom na geografsku poziciju sa koje može podjednako efikasno da snabdeva i Evropu i Daleki istok, uvrstilo Rusiju u najveće svetske snabdevače ovim energentom. Ovo postrojenje je zahtevalo izgradnju pratećeg gasovoda i gasne elektrane, aerodrom, luku za ogromne prekomorske tankere, kao i čitavu flotu ledolomaca koja je tokom izgradnje držala prohodnom rutu kojom su dopremani građevinski materijal i oprema.

Pomaci su vidljivi i u drugim zemljama. Administracija SAD priprema značajno otvaranje Aljaske za koju se pretpostavlja da čuva najveće rezerve sirove nafte na Arktiku. Kao što često biva kada se privreda razvija, mnogi ovakvi projekti su odobreni ili će biti odobreni u zaštićenim područjima i rezervatima prirode. U nekim zemljama, poput Norveške, javnost je zabrinuta ne samo zbog uticaja na životnu sredinu, već i zbog uticaja ovakvih projekata na globalno zagrevanje i klimatske promene. Ipak, čak i u Norveškoj je državna naftna kompanija donela odluku da investira više od pet milijardi dolara u dugoročnu eksploataciju velikog naftnog polja u Barencovom moru. Arktički region je takođe veoma privlačan za ulaganja u sve tipove obnovljivih izvora energije – hidrocentrale, geotermalna polja, solarne parkove i vetroparkove.

Rudna bogatstva su drugi najtraženiji resurs Arktika. Čitav region, a najviše Rusija, prebogat je zlatom, srebrom, dijamantima, bakrom, gvožđem, niklom, titanijumom, uranijumom i svim vrstama retkih metala bez kojih se moderne tehnologije ne mogu zamisliti.

Ekonomiju Arktika bi, uz energente i rude, mogao da pogura i jedan od „resursa budućnosti“ a to je – riba. Dobar deo globalnog izlova ribe već sada dolazi iz Barencovog mora, odnosno Beringovog mora koje obezbeđuje više od polovine godišnjeg izlova u SAD. Procenjuje se da ribe u arktičkim morima ima dovoljno da u budućnosti podmiri potrebe čitavog sveta. Ipak, osam arktičkih zemalja i Evropska Unija su donele zajedničku odluku da zaustave masovan ribolov u međunarodnim vodama najmanje do 2030. godine, kako bi naučnici imali dovoljno vremena da prouče uticaj klimatskih promena i otapanja leda na budući riblji fond Arktika.

„Dobra strana“ globalnog zagrevanja

Ono što bi moglo da zaista pretvori Arktik u svetski region budućnosti su saobraćajni, odnosno trgovački koridori. Svakog leta sve manje leda se zadržava u arktičkim morima i samo je pitanje vremena kada će početi masovna upotreba značajno kraće i jeftinije severne pomorske rute za trgovački saobraćaj između Evrope i Dalekog istoka. Primera radi, ova ruta skraćuje putovanje od luke u Hamburgu do luke u Šangaju za jednu trećinu u odnosu na rutu kroz Sredozemno more i Suecki kanal. Ova razlika omogućuje špediterima da biraju da li će štedeti na vremenu, ili gorivu koje njihovi brodovi troše za plovidbu. Troškovi osiguranja takođe su niži, budući da severna ruta eliminiše opasnost od pirata u vodama oko Afričkog roga i Molučkog moreuza.

Ključni dobitnik u ovom razvoju događaja biće Rusija, koja je od majke prirode dobila pomalo neočekivan poklon. Naime, vetrovi i morske struje neprekidno guraju led duž ruskih severnih obala dublje u Arktički okean, prema Severnom polu, i tako sprečavaju formiranje debelih slojeva leda koji se trajno zadržavaju i blokiraju pomorske rute. Klimatske promene su ključni faktor u sve bržem pretvaranju dugogodišnjeg sna o severnoj pomorskoj ruti duž ruskih obala u stvarnost. Pre samo deset godina, tek nekoliko velikih teretnih brodova je godišnje koristilo ovu rutu za tranzit ka Dalekom istoku, da bi se pre pet godina broj popeo na sedemdeset. Iako nemerljiv u poređenju sa hiljadama brodova koji svake godine prođu kroz Suecki kanal, ovaj broj ukazuje na potencijal severne pomorske rute kao i ekonomsku i političku dobit koju ona može da donese Rusiji.

Najveća zemlja na svetu je prepoznala priliku i uložila neverovatne količine novca u izgradnju novih luka duž svoje arktičke obale i gotovo bez prestanka spušta u vodu najmodernije ledolomce na nuklearni pogon. Rusija u ovom trenutku ima veću flotu modernih ledolomaca nego sledećih deset zemalja na listi zajedno, a odnos je isti i kada se pogledaju plovila u izgradnji, odnosno planovi za narednu deceniju. Uz to, Rusija duž pet hiljada kilometara svoje arktičke obale trenutno ima najmanje petnaest operativnih luka, a nove su u planu.

Zanimljivo je da klimatski modeli predviđaju da će severozapadni prolaz, koji predstavlja „prečicu“ između istočne obale SAD i Dalekog istoka, tokom narednih 50 godina zadržati gotovo istovetna ograničenja koja ima i danas. U istom periodu, led na „ruskoj ruti“ će se do te mere povući da će plovidba duž severnih obala Rusije postati rutina, a ledolomačka pratnja biće neophodna samo ukoliko se ide direktno preko Severnog pola, koji je u geografskom smislu najbrži i najkraći pravac.

Izuzetno teški vremenski uslovi će, međutim, nastaviti da budu redovna pojava na Arktiku i stoga će popularnost severne pomorske rute među špediterima u velikoj meri zavisiti od značajnih ulaganja u pomorske karte, radio veze i satelitsku komunikaciju, koja su neophodna kako bi navigacija velikih plovila kroz arktičke vode bila bezbedna. Rusija planira da u narednih pet godina uloži oko tri milijarde dolara u dalji razvoj severne pomorske rute.

Polarni pojas i put

Kada su u pitanju zemlje koje geografski ne zahvataju arktički krug, Kina je svakako prva na listi zainteresovanih. Kineska vlada je još pre dve godine formalno proširila opseg inicijative „Pojas i put“ na arktički region. Još pre toga, povučeni su prvi konkretni politički potezi, kao što je potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini sa Islandom i otpočinjanje pregovora o sličnom sporazumu sa Norveškom.

Najjače „oružje“ koje Kina ima u trci za bogatstvima Arktika je svakako kapital, tako da kineski državni konglomerati već imaju udeo u nekoliko infrastrukturnih projekata u Rusiji, a ogromno gasno postrojenje u Jamalu ugledalo je svetlost dana zahvaljujući kineskoj injekciji vrednoj više od deset milijardi dolara. Zanimljivo je da je Kina imala još veći apetit za saradnju sa SAD na Arktiku, i bila spremna da uđe u desetine milijardi dolara vredne projekte na Aljasci, ali je izbijanje trgovinskog rata između dve supersile odložilo ovu saradnju do neke bolje prilike.

Ekonomija je tu – a gde su ljudi?

Iako su mnogi delovi Arktika nastanjeni hiljadama godina unazad, surova klima i izolovanost su značajno ograničili ljudske aktivnosti u ovom regionu. Arktik spada u najmanje naseljene delove planete, sa mnogo nomadskih zajednica i gotovo simboličnim brojem urbanih centara. U arktičkom krugu trenutno živi oko četiri miliona ljudi, od čega jedna polovina u Rusiji, gde se nalaze i najveći gradovi kao što su Murmansk i Norilsk. Uprkos ekonomskom procvatu koji po svim procenama očekuje region Arktika, demografski modeli predviđaju veoma mali rast stanovništva u narednoj deceniji. Arktik, po svemu sudeći, neće postati izvor radne snage jer će mladi nastaviti da ga napuštaju, a razvoj infrastrukture će zavisiti od radnika angažovanih sa strane.

 

Milan Kokorić
Tekst je prvobitno objavljen u julskom izdanju časopisa „Biznis & Finansije“

Pročitajte i ovo...