Home TekstoviB&F Plus Od zapostavljenog imanja do profitabilne proizvodnje: Prvo na papir, pa onda na njivu

Od zapostavljenog imanja do profitabilne proizvodnje: Prvo na papir, pa onda na njivu

by bifadmin

Da li pokretanje proizvodnje na sopstvenom imanju uz pomoć manje sume novca može, umesto večitog sna o „begu na selo“, da postane izvodljiv i isplativ poslovni poduhvat? Iskustvo naših sagovornika Zorana Ristanovića i Jovana Miljkovića kaže da može, pod uslovom da buduće gazde budu spremne da vredno rade i da pažljivo izračunaju u šta treba ulagati.

Nije bez razloga već treću godinu za redom najčitaniji tekst našeg časopisa upravo onaj na temu poljoprivredne proizvodnje: priča o Novici Šutiću, vlasniku preduzeća „Sanicula“, koji uzgaja izuzetno traženu lekovitu biljku smilje našla je put do skoro 40 hiljada čitalaca, među kojima je verovatno najviše onih koji razmišljaju da li da se i sami okušaju u poljoprivredi. S druge strane, iako je cena seoskih imanja u nekim krajevima naše zemlje gotovo simbolična, masovniju „seobu na selo“ uglavnom koče nedostatak infrastrukture za razvoj poslovanja ali i one za svakodnevni život – od loše putne mreže i manje dostupnost škola i domova zdravlja, do problema sa korišćenjem mobilne telefonije i interneta. Dodatna prepreka je veoma često i skroman investicioni budžet budućeg poljoprivrednika.

Zoran Ristanović, međutim, nije razmišljao ni o putevima ni o internetu kada je pre skoro dve decenije gradski život zamenio onim na imanju u Prijevoru kod Čačka. Kako kaže, tada mu je na prvom mestu bilo da gužvu i sivilo grada zameni zdravim životom na dedovini, pa je zato u početku proizvodio samo za potrebe porodice, da bi 2013. godine profesionalno počeo da se bavi organskom proizvodnjom.

Svaki dan je dodatna zarada

Na osnovu stečenog iskustva, Ristanović savetuje one koji razmišljaju da ušteđevinu od, recimo, pet hiljada evra ulože u pokretanje poljoprivredne proizvodnje, da prvo razmisle kakvom proizvodnjom žele da se bave: konvencionalnom koja „gađa“ 99,5% domaćih potrošača ali je i konkurencija ogromna, ili organskom koja je usmerena na svega 0,5% tržišta što je, kako je preračunao, oko 35 hiljada kupaca u Srbiji. On se svim srcem zalaže za organsku proizvodnju, jer pored toga što obezbeđuje zdrave namirnice, ona daje šansu i da neko sa manjom investicionom sumom napravi isplativo domaćinstvo.

„Ako imate pet hiljada evra za ulaganje, a želite da sa porodicom živite od organske poljoprivrede, morate se maksimalno posvetiti tom poslu. U suprotnom, bolje taj novac da uložite u ekskluzivno putovanje, makar ćete posle imati lepe uspomene. Ne može da se radi u kancelariji do 16 časova pa posle na imanju, niti da se ide logikom „da zasadim, pa se samo vratim da uberem“, ističe Ristanović. „Na vama je“, kaže, „da li ćete raditi deset ili 300 dana godišnje – a od toga koliko se posvetite imanju zavisi da li ćete zaraditi 300 ili 10.000 evra za godinu dana“.

Ristanović smatra da ne postoji pogrešan izbor kultura za organski uzgoj, već samo pogrešan pristup, pa podseća da onaj ko samo „ubere kornišone i stavi ih u džak pa prodaje“ u startu pravi grešku. „Mora se razmišljati o preradi. Paradajz, na primer, može da se prodaje svež ali i da se osuši, ukiseli, da se napravi sok, kečap… Potrebno je da se napravi ambalaža, da se razmisli o marketingu, iskoriste internet i društvene mreže za plasman – i eto prilike za zaradu“.

Kalkulacijom do motivacije

Nasuprot Ristanoviću, stručnjak za investicije i razvoj preduzeća Jovan Miljković bavi se poljoprivredom kao dodatnim poslom, koji je pokrenuo na imanju u selu Badljevica pored Smedereva. Dok čeka da počne da rađa lešnik, s kojim je krenuo u ovaj posao, posvetio se gajenju jagoda, a o uspesima i mukama sa kojima se suočava redovno i vrlo otvoreno piše na svom twitter nalogu.

Na naše pitanje da li bi se isplatila investicija od oko pet hiljada evra u proizvodnju jagoda odmah je sugerisao da, ukoliko je cilj da se živi od tog posla, potencijalni ulagač treba da se zapita i kolika zarada je potrebna da bi se tako izdržavala cela porodica. Zato je u kalkulaciji koju je izradio računao da je cilj da se godišnje zaradi oko 10 hiljada evra, što je suma koja garantuje prilično udoban život četvoročlanoj porodici. Kada se uzmu u obzir osnovni troškovi kao i otkupna cena koja je prošle i ove godine u proseku bila 115 dinara, Miljković je došao do rezultata da bi sa pet hiljada evra mogla da se zasnuje proizvodnja na 50 ari. To bi uz angažovanje našeg zamišljenog ulagača i njegove porodice značilo da se u prvoj godini može nadati zaradi od oko 400 hiljada dinara (oko 3.400 evra), odnosno da bi se do tri puta veće sume došlo tek kada se sabere prihod od četiri kalendarske godine.

Iz navedenog proizilazi da stabilan prihod od 10 hiljada evra od proizvodnje jagoda može da se postigne samo na većem imanju. Prema Miljkovićevoj računici, ciljana zarada ostvaruje se tek na zasadu od 2,36 hektara. Naš sagovornik podseća i da je „potrebno da zasad bude za trećinu veći zbog rotacije useva, tako da bi optimalno bilo obezbediti oko četiri hektara zemljišta pod navodnjavanjem, kako bi porodica mogla da se izdržava od gajenja jagoda.”

Internet je danas važniji od traktora

Dok Miljković planira da proširi imanje u Badljevici, kako bi pored lešnika i jagoda bilo mesta i za lubenice, borovnice kao i čuvene „pratioce“ lešnika – tartufe, Zoran Ristanović je svoje imanje proširio na simboličan način: izdvojio je male parcele na kojima organizuje svojevrsnu školu organske proizvodnje. Zainteresovanim polaznicima objašnjava sve – od pripreme zemljišta, preko odabira kultura, do zaštite od štetočina. To smatra još jednim načinom da približi svoj pogled na poljoprivredu, ali i svoju ponudu što većem broju ljudi.

Glavni put do uspeha na tržištu danas ide preko interneta. Ristanovićevi proizvodi zato su dostupni na svim društvenim mrežama, a kontakt sa kupcima održava i preko Vibera, Skajpa i sajta ristanovichranacacak.rs, na kome redovno obaveštava o ponudi ali i dešavanjima na imanju. Svakome ko želi da se bavi proizvodnjom savetuje da je internet ključ za uspešan plasman i da je danas on za imanje važniji od traktora.

Jovan Miljković potvrđuje da je plasman njegovih jagoda najmanji problem upravo zahvaljujući društvenim mrežama. Berza je, kaže, na Facebook-u, gde se cene formiraju na dnevnom nivou, a informacije o ponudi i tražnji razmenjuju neverovatnom brzinom.

 

Napad birokratije na organsku proizvodnju

„Onaj ko se upusti u organsku proizvodnju trebalo bi da ima na umu da će se suočiti sa obimnom, skupom i bespotrebnom administracijom“, upozorava Zoran Ristanović. On kaže da je šest godina redovno sertifikovao svoje imanje, i da je do sada barem hiljadu puta upisao broj parcele u različite formulare. „Država nameće ogroman birokratski teret, dok u isto vreme ni jedna jedina institucija nije uzorkovala neki moj proizvod. S druge strane, kupci ne veruju sertifikatima, već isključivo žele da se uvere da u uzorcima hrane nema pesticida. Zato, uprkos vremenu i novcu koje gubim na sertifikaciju, sva uzorkovanja kvaliteta radim o svom trošku dva puta godišnje.”

Članak je izašao u julskom broju časopisa „Biznis & Finansije“

Pročitajte i ovo...