Pijace su ponovo u trendu na razvijenim tržištima. Zelene pijace na kojima seljaci prodaju viškove iz svoje bašte nestale su još prije nekoliko decenija. Tezge su onda preuzeli mali trgovci koji preprodaju voće i povrće, nabavljeno od trgovaca na veliko, da bi u zadnjoj fazi evolucije samoposluge preuzele i ulogu pijace. Najezda velikih trgovačkih lanaca koji zahvaljujući nabavkama na veliko mogu ići sa nižom cijenom kojoj mali trgovci ne mogu konkurisati, kombinovana sa promjenama životnog stila, tradicionalne pijace je dovela na rub opstanka.

Pijace su još uvijek tu, voće i povrće je svježije i boljeg kvaliteta nego u supermarketima, ali za većinu kupaca samoposluga je jedino rješenje. Ne samo zbog cijena koje su niže, nego što vremena za odlazak na pijacu jednostavno nema, pošto radni dan praktično traje od jutra do mraka. U kupovinu se ide naveče, nakon završetka radnog vremena, kada su pijace odavno zatvorene a luksuz prijepodnevne kupovine na pijaci dostupan je samo penzionerima, nezaposlenim i domaćicama.

Problem je što oni koji imaju vremena nemaju para, a oni koji imaju para nemaju vremena tokom dana ići na pijacu i tu se ništa ne može promijeniti. Ipak, pijace odolijevaju prilagođavajući se novom načinu života. Poslednjih godina bilježi se čak i rast prometa kao i povećanje broja zelenih pijaca, koje uglavnom rade samo tokom vikenda, kada potencijalni kupci jedino imaju vremena tokom dana.

Drugačiji ritam i drugačije mušterije

Na bogatom Zapadu, zelene pijace izborile su se za svoje mjesto pod suncem, iako su na tržištu pobjedu odnijele mega samoposluge i tržni centri koji praktično rade non-stop. Današnje zelene pijace opstaju sa drugačijim ritmom i drugačijim mušterijama. Domaćice i penzionere zamjenjuju mahom mlađi kupci sa dubljim džepovima i željom da priušte sebi organske i ekološki prihvatljivije voće, povrće, mlijeko, meso, ne žaleći da taj luksuz dodatno plate.

U SAD, najvećem svjetskom tržištu i kolijevci trgovačkih lanaca broj registrovanih zelenih pijaca povećao se sa 2.000, koliko ih je bilo 1994. godine na više od 8.600 pijaca. Većina njih radi sezonski, to znači od proljeća pa do početka jeseni, često samo vikendima, a samo 15 posto od njih radi tokom čitave godine. Ono što je specifično za ove nove pijace je da se uglavnom orijentišu na lokalne farmere, pa oko polovine prodavaca dolazi sa farmi koje se nalaze u krugu od dvadesetak kilometara, što je dobitak i za kupce i za prodavce. Kupci tako znaju da je ono što im se nudi svježe, a prodavci štede i na vremenu i na troškovima prevoza.

Za farmere je prodaja na zelenim pijacama takođe puno profitabilnija nego prodaja velikim trgovačkim lancima. U prosjeku, od maloprodajne cijene poljoprivrednih proizvoda u supermarketima u SAD proizvođač dobija oko 17 posto, dok na zelenoj pijaci njemu u prosjeku ostaje oko 90 posto, što je značajna razlika.

Prodaja na pijacama, naravno, realna je opcija samo za male proizvođače, dok velike industrijske farme s godišnjom proizvodnjom voća ili povrća koja se mjeri stotinama tona, teško da mogu očekivati da će to prodati tokom vikenda na lokalnoj pijaci na kilo. Njihovi kupci nisu ekološki osviješteni pojedinci, već veliki trgovački lanci čija klijentela nije tako izbirljiva i ne razbija glavu razmišljajući da li je mlijeko koje kupuju obogaćeno antibioticima, ili da li su jabuke impregnirane pesticidima ili ne.

Hemijski balzamovano

Mega farmama se ne isplati odreći se svih blagodeti koje pruža moderna hemija i genetika da bi se natezali sa organskom proizvodnjom, pa su tu svoje mjesto našli mali proizvođači i kupci njihovih proizvoda. Za sve ostale tu je ponuda „svježeg voća i povrća“ u velikim trgovačkim lancima, dostupna i danju i noću čak i sa kućnom dostavom.

U SAD, prosječno vrijeme „od njive do trpeze“ kada se radi o voću i povrću je oko dvije sedmice i ovi proizvodi dok stignu na police pređu oko 2.000 kilometara. Očigledno u slučaju samoposluga termin „svježe voće i povrće“ je relativan i jasno je da bez obilatog hemijskog balzamovanja to voće i povrće bi istrulilo znatno prije dolaska na police. Ali u praksi kupac nema previše izbora, pogotovu ako mu je cijena ključni kriterij. Možda nije zdravo, ali je jeftino.

Na Mediteranu, od Portugala, Španije, pa do Grčke, pijace su još uvijek u prednosti nad trgovačkim lancima, mahom njemačkim i francuskim, kada se radi o svježoj ribi, mlijeku i sirevima, barem kada je riječ o šarolikosti ponude i svježini ponuđenih proizvoda, mada to pretjerano ne zabrinjava vlasnike trgovačkih lanaca niti se osjećaju ugroženima.

Svježe povrće postalo luksuz

Zelene pijace će preživjeti, ne kao ozbiljna konkurencija trgovačkim lancima, jer ta je bitka davno izgubljena, već kao dio alternativnog tržišta gdje se nude prehrambeni proizvodi proizvedeni bez pretjerane upotrebe pesticida, genetski modifikovanih biljki, a uskoro i životinja, namijenjeni ekološki osvještenim kupcima koji u zdravu ishranu vjeruju bilo iz ubjeđenja, bilo zbog toga što je to u trendu.

Problem je što sama ekološka svijest i želja da se izbjegne svakodnevno trovanje pesticidima i ostalim vještačkim supstancama, koje su postale neizbježan sastojak industrijski proizvedene hrane, nije dovoljna da bi se kupovalo na zelenim pijacama. Potrebno je imati i natprosječna primanja, gdje se ne postavlja pitanje razlike u cijeni između zdrave hrane i onoga što se nudi u svakoj samoposluzi. Realnost je da u modernim zapadnim društvima sa rastućom ekonomskom nejednakošću za većinu potrošača voće i povrće, čak i ono u samoposlugama postaje luksuz, pa hamburgeri i hrana koju treba samo podgrijati u mikrovalnoj postaju osnova ishrane.

Ako cijena i nije presudan faktor, nedostatak vremena za kuvanje kod kuće ima isti rezultat. Generacije koje odrastaju na takvom načinu ishrane ne osjećaju da nešto gube eliminišući svježe voće i povrće iz jelovnika, a kuhanje se tretira kao misteriozna vještina u rangu sa alhemijom.

Dugoročno, cijena takvog načina života i ishrane plaća se zdravstvenim problemima, ali u borbi za preživljavanje dan za danom niko se ne zamara previše razmišljanjima o dalekoj budućnosti. U međuvremenu, ceger organski proizvedenog voća i povrća postaje statusni simbol podjednako kao i najnoviji model mobitela i jasna poruka: „Ima se, može se“.

Dražen Simić

Broj 170, februar 2020. 

Чланак Poslovanje pijaca u svetu: Samoposluge za sirotinju, pijace za bogate се појављује прво на Biznis i Finansije.

Pravi pregovori koji će odrediti buduće odnose, prije svega ekonomske, između Velike Britanije i Evropske unije počinju krajem februara, a koliko će potrajati i kako će ti odnosi na kraju izgledati, zavisi koga pitate. Britanski premijer Boris Johnson uporno ponavlja da će sve biti dogovoreno do kraja godine, kada ističe tranzicijski period, i da nikakvo produženje ne dolazi u obzir. Da bi pokazao kako je ozbiljan, 31. decembar kao krajnji rok kada ističe tranzicijski period, ubačen je u britanski zakon o napuštanju EU, što znači da ukoliko do tada ne bude postignut dogovor, to bi onda značilo da 1. januara naredne godine nastupa „tvrdi“ Brexit.

Kako Johnson ima komfornu parlamentarnu većinu, ovaj član zakona se može bez problema ili promijeniti ili potpuno izbrisati kad god britanska vlada to poželi, što ostavlja prostor da se pregovori ipak produže i u narednoj godini. Tako da se ovaj rok može smatrati dijelom pregovaračke taktike.

S druge strane, EU je puno skeptičnija, upozoravajući da će za sveobuhvatni sporazum trebati puno više vremena od preostalih 10 mjeseci i da je EU spremna da produži tranzicijski period, ukoliko to Velika Britanija zatraži. Kao i kod svakih pregovora, na početku se zauzimaju startne pozicije sa maksimalnim zahtjevima, da bi se na kraju obično strane našle negdje na pola puta.

Ideologija važnija od ekonomije

Britanski ministar finansija Sajid Javid prilično bombastično je najavio da u budućnosti Velika Britanija neće biti ni na jedinstvenom tržištu niti u carinskoj uniji sa EU, niti će se prihvatiti evropske standarde, što jednostavno znači „hard Brexit“, sa svim pratećim katastrofalnim posljedicama za britansku ekonomiju. Prijetnja da Velika Britanija neće automatski poštovati standarde EU otvara prostor za realizaciju sna najradikalnijih zagovornika Brexit-a, pretvaranje u „Singapur na Temzi“, ili bolje rečeno off-shore državu sa minimalnim porezima i propisima koja bi na taj način postala konkurent EU u privlačenju investicija i kapitala. Ovaj scenario je za EU apsolutno neprihvatljiv i stav EU je jasan: „Nećemo tolerisati takvu nelojalnu konkurenciju ni po koju cijenu.“

Iako se među britanskim menadžerima mnogi nadaju da je riječ samo o pregovaračkoj taktici, niko ne može sa sigurnošću reći da li se zaista radi samo o blefiranju, ili stvarnoj rješenosti da se ekonomske veze između EU i Velike Britanije maksimalno reduciraju. Za razliku od poslovnog svijeta koji buduće odnose EU i Velike Britanije vidi bazirane na konkretnim ekonomskim interesima, za aktuelnu britansku vladu Brexit nije i nikada nije ni bio samo ekonomsko pitanje, već prije svega – ideološko.

Ekonomski gledano, Brexit nema nikakvog smisla. Tako analitičari iz „Bloomberg Economics“ procjenjuju da je od referenduma o izlasku Britanije iz EU u junu 2016. pa do kraja 2019. godine, Brexit koštao Veliku Britaniju 170 milijardi dolara izgubljenog ekonomskog rasta, prouzrokovanog neizvjesnošću oko budućih odnosa sa EU. Slične su procjene i ostalih analitičara, koji se uglavnom slažu da izlaskom iz jedinstvenog tržišta i carinske unije sa EU, britanska ekonomija je na gubitku. Na gubitku će biti i EU kompanije, koje značajan dio proizvoda plasiraju na britanskom tržištu, ali u cjelini EU će biti manje pogođena Brexitom nego britanska ekonomija.

Blagodeti Brexit-a biće vidljive – za 50 godina

Ove analize nisu nikakva novost, ali je britanska strana konstantno minimizirala njihov značaj, otpisujući ih uglavnom kao „pretjerivanje“. Glavne zagovornike i ideologe Brexit-a, poput britanskog političara Jacob Rees-Mogga, ovo nije pokolebalo. Iako oni nevoljno priznaju da bi kratkoročno britanska ekonomija mogla biti na gubitku, uvijek naglašavaju da je dugoročno čeka „svijetla budućnost“, čim se oslobode „okova EU“, hladnokrvno konstatujući da pod „dugoročno“ misle nekih pedesetak godina. Ali šta je 50 godina u poređenju sa vječnošću, praktično ništa.
U međuvremenu, kao kompenzaciju za izgubljeni pristup najvećem i najbogatijem svjetskom tržištu, britanskim kompanijama se obećava nesputan pristup „obećanoj zemlji“, tržištu SAD, za šta je preduslov ugovor o slobodnoj trgovini.

Suštinski, radi se o ekonomskom prestrojavanju i želji aktuelne britanske vlade da postojeće političke „specijalne veze“ sa SAD proširi i na ekonomiju, otvarajući širom vrata deregulaciji, labavijim standardima koji se odnose na kvalitet hrane, zaštitu okoline kao i prava zaposlenih, te privatizaciji zdravstvenog sistema.

Problem je što Velika Britanija ne može istovremeno sjediti na dvije stolice. Preduslov za pristup tržištu EU je poštovanje evropskih standarda, ali u tom slučaju britansko tržište ostaje zatvoreno za američke poljoprivredne, prehrambene i farmaceutske proizvode, čiji su standardi znatno niži. To znači da od sveobuhvatnog sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD u tom slučaju nema ništa. S druge strane, prilagođavanje američkim standardima zatvara pristup evropskom tržištu i garantuje carinske i ostale barijere, pa je jasno zbog čega britanski menadžeri sa zebnjom očekuju konačan odgovor kakvi će biti budući odnosi sa EU.

Evropski standardi prepreka profitu

Britanska ekonomija prvenstveno je bazirana na uslugama, a klasična industrija mahom je svedena na auto industriju i tu će se posljedice udaljavanja od EU najviše osjetiti. Britanska auto industrija je odavno prešla u ruke stranaca i njome sada gazduju japanski, njemački i indijski vlasnici, čiji se automobili najvećim dijelom plasiraju na tržište EU. Ukoliko carinske i ostale barijere nakon nove godine postanu smetnja i povećaju troškove, logično je očekivati da se znatan dio proizvodnih kapaciteta preseli u EU, što znači zatvaranje pogona u Velikoj Britaniji i gubitak hiljada radnih mjesta.

Kako je auto industrija odavno postala globalna, nerealno je očekivati da se japanski ili njemački automobili proizvedeni u Velikoj Britaniji plasiraju na tržište SAD. Ovi proizvođači odavno američko tržište snabdjevaju automobilima proizvedenim u njihovim američkim fabrikama, a generalno, standardni evropski automobili nisu naročito popularni među Amerikancima koji preferiraju velike automobile.
Poseban razlog za zabrinutost imaju britanski farmeri, koji strahuju da bi otvaranje britanskog tržišta za američki agro-industrijski kompleks – koji za razliku od onog u EU nije sputan striktnim propisima o zdravstvenoj ispravnost i tretmanu životinja – u praksi značilo njihov nestanak. Svjesni su da nisu u stanju da se takmiče sa cijenom američkih poljoprivrednih proizvoda, jer to je kao poređenje ručne manufakture sa masovnom industrijskom proizvodnjom, a svi znamo kako se ta priča završila.

Hlorisana piletina, govedina nabildana hormonima i genetski modifikovani biljni proizvodi imaju nižu cijenu i to je jedino što se računa, a uskraćivati ove blagodeti potrošačima je „čisti protekcionizam“, barem to tako vidi američka vlada.

Slobodna trgovina po mjeri SAD

Ako je kod Britanaca na sceni opsesija ideologijom nesputanog i deregulisanog tržišta, američka strana se u svim pregovorima o slobodnoj trgovini vodi hladnom računicom i interesima američkih kompanija, bilo da je riječ o agro-industriji, farmaceutskim kompanijama ili bankama. Tradicionalan američki pristup je: „Vi ćete otvoriti vaše tržište za naše proizvode, a vaši proizvodi će imati pristupa američkom tržištu u onoj mjeri u kojoj to ne ugrožava američke proizvođače“.

U svakoj verziji pregovora o slobodnoj trgovini između SAD i Velike Britanije bez obzira na „specijalne veze“, tu se ne radi o pregovorima dva ravnopravna partnera, već više o „dogovoru“ između Davida i Golijata. Samo što u ovom slučaju David nema ni želje niti hrabrosti da posegne za praćkom, dok se Golijat voza oko njega u tenku.

Za američku stranu, slobodna trgovina sa Velikom Britanijom podrazumjeva i neograničen i nesmetan pristup javnom zdravstvenom sistemu. Britanska vlada konstantno negira da je privatizacija zdravstvenog sistema, tj, prodaja američkim kompanijama, na dnevnom redu. Ali što se američkih farmaceutskih kompanija tiče to je irelevantno, jer ono što traže je slobodno formiranje cijena lijekova. Trenutno, britanski javni zdravstveni sistem, zahvaljujući svojoj veličini, kupovnoj moći i centralizovanoj nabavci, kao kupac diktira uslove koliko je maksimalno spreman da plati za svaki pojedinačni lijek. Rezultat je da američke farmaceutske kompanije isti lijek na američkom tržištu prodaju i po trostruko većoj cijeni nego što ga prodaju Britancima. Nije da su američke farmaceutske kuće na gubitku prodajući Britancima, već mogu zaračunavati puno veći profit na domaćem tržištu.

Tako da ako bi Britanci odustali od dosadašnje prakse u nabavci lijekova u ime „slobodnog tržišta“, profiti američkih farmaceutskih kompanija znatno bi se povećali, na radost njihovih menadžera i dioničara. Šta u tom slučaju dobijaju Britanci koji koriste zdravstvene usluge nije jasno, ali „nesputano slobodno tržište“ bez bilo kakvog uplitanja države nema cijenu.

Kao moneta za potkusurivanje u budućim odnosima Velike Britanije i EU poslužiće obični smrtnici, tri miliona državljana EU koji žive i rade u Velikoj Britaniji i 1,5 milion Britanaca koji žive u EU. Ono što je zajedničko i jednima i drugima je da nemaju pojma šta će biti sa njima i kakav će im biti status nakon 1. januara iduće godine, kada postaju „pravi“ stranci. Ono što je izvjesno je da će u svakoj varijanti imati manje prava nego do sada, a njihova budućnost zavisiće od volje lokalnih birokratija i trenutne političke klime, što u doba globalno rastuće ksenofobije ne daje previše razloga za optimizam.

Dražen Simić

Tekst je prvobitno objavljen u februarskom broju #170 časopisa „Biznis & Finansije“

Чланак Ko će profitirati u slučaju „tvrdog“ Brexit-a: Obećana zemlja Amerika се појављује прво на Biznis i Finansije.