Oni su se u otvorenom pismu obratili urednicima i novinarima domaćih medija sa molbom da promene način na koji informišu javnost o ovom slučaju. U daljem tekstu prenosimo deo njihovog pisma.

Molimo vas da prestanete da nas dodatno razarate svojim izveštavanjem. Svakodnevnim objavljivanjem ”senzacija” ili „ekskluzivnih saznanja“ (koja su najčešće puna neistina ili poluistina), propraćenih fotografijama maloletnog ubice, kao i sažaljivim objavama i nastupima pojedinih medijskih radnika, političara i drugih učesnika u javnom životu postiže se samo to da nas iznova traumatizujete, a u društvu hranite i gajite kult nasilja i zla. Kako se ovakva tragedija nikada više ne bi ponovila, deca i njihov čuvar – žrtve – su ti koje treba da pamti svaki građanin, a ne ubica koji je njihove živote ugasio.

Stoga vas, ne samo kao urednike, već prvenstveno kao ljude, građane i članove ovog ranjenog društva, molimo sledeće: Prvo, pokušajte da se stavite u naš položaj i da se zapitate da li je ova tragedija tema o kojoj treba da razmišljate isključivo kroz broj gledalaca, ”šerova”, ”klikova” ili tiraže bazirane na onome ko je počinio masakr. Drugo, prestanite da objavljujete tekstove i priloge o ubici i njegovoj porodici, kao i izjave čija je svrha bilo kakav oblik relativizacije ili veličanja njegovog zločina. Treće, prestanite da objavljujete bilo kakve fotografije maloletnog ubice i učinite sve što je u vašoj moći da fotografije koje su trenutno dostupne na internet stranicama medijskih kuća u kojima obavljate ključne funkcije budu izbrisane. Takođe zahtevamo da se u bilo kom tekstu ili prilogu o žrtvama ne objavljuju fotografije počinioca zločina ili njegove porodice.

Shvatamo potrebu da pišete o dva nepojmljiva zločina. Zašto onda ne pišete i kroz prizmu tekstova o našoj deci, sa njihovim imenima i fotografijama, sa njihovim talentima, drugarstvima, sa aktivnostima kojih su prepuni njihovi prekratki životi? Zar tekstovi o njihovoj dobroti ljubavi, pameti, radosti, veri, mudrosti, odlučnosti i hrabrosti, neće biti čitani i da li je samo čitanost najvažnija ili je zaštita javnog interesa najvažnija? Zar je toliko teško napraviti portrete ubijenih u Beogradu, Duboni i Malom Orašju, izveštavati o stanju ranjenih, duboko traumatizovanih?

Snažno verujemo da su građani Srbije na strani dobra, a protiv zla, da ih zanimaju priče iz života ubijene dece, njihove dobre duše, vrednosti i talenti koje su razvijali; njihovog čuvara Dragana, koji je činio da se svako dete oseća posebno, njemu omiljeno i važno. Osećamo potrebu i odgovornost da vam prenesemo, kako se mi, roditelji čija su deca ubijena, osećamo svakoga dana, prolazeći pored kioska sa vašim novinama, prateći televizijske programe i društvene mreže. To je nanošenje svakoga dana, svakoga sata, svakoga trena, iznova neopisivog bola. Time kao da se ubistva naše dece iznova događaju i suštinski nikada neće prestati, ako se nastavi ovakvo izveštavanje. Tolika eksploatacija ovog zločina, sa fokusom na ubicu, njegovu porodicu, toliko poluistina i čistih laži, čine da se društvo potpuno isprazni od emocija i mogućnosti istinskog saosećanja, čime se ukidaju pretpostavke za bilo kakav oblik katarze i stvaranja prostora za ozdravljenje.

Konačno, pustite nas da u miru živimo naš bol i tugu i vodimo mukotrpnu bitku pred pravosudnim organima za istinu o smrti naših najvoljenijih; za istinu o smrti koja ih je bezočnim postupkom ubice stigla u školi, na mestu gde je Dragan radio, a naša deca se radovala, igrala i sticala znanja i veštine za uspešan život koji nikada neće imati. Naši životi, životi naših porodica i svih onih koji su voleli naše najmilije, zauvek su uništeni i verujemo da počinilac zločina i njegova porodica ne smeju dobiti niti jedno slovo podrške u javnim glasilima.

Nama naše najvoljenije niko i ništa na ovom svetu ne može da vrati. Međutim, vi, zahvaljujući odgovornim i za društvo jako značajnim funkcijama koje obavljate, svojim delovanjem možete da utičete na to da li će se masakri u OOŠ ”Vladislav Ribnikar” i u Malom Orašju i Duboni ikada ponoviti.

Poštujte naš bol i uslišite naše molbe, ne samo kao urednici ili zaposleni u nekoj kompaniji, već, pre svega, kao ljudi.

Biznis & finansije je ekonomski časopis i bavi se uglavnom ekonomijom i društvenim fenomenima, ali budući da posluje u medijskoj sferi njegovo uredništvo svesno je kakav uticaj na kreiranje javnog mnjenja mogu imati mediji. Iz tog razloga objavio je smernice za novinare o tome kako izveštavati o tragedijama, koje se mogu pronaći na ovom linku.

Foto: David Tomaseti, Unsplash

Чланак Roditelji dece nastradale u Ribnikaru apeluju na medije da ne eksploatišu ovu tragediju се појављује прво на Biznis i Finansije.

Biti uvijek u toku sa najnovijim trendovima nije lako, što mogu potvrditi brojni „online influenceri“, mediji i novinari kojima je glavni fokus moda i – menadžeri investicionih fondova. To je u praksi hljeb sa devet kora, rudarski posao.

Investiranje da bi se postigli ekološki održivi i društveno odgovorni ciljevi, odnosno ulaganje u kompanije koje svojim poslovanjem pokazuju da su društveno odgovorne, da doprinose zaštiti okoline i da su im generalno „viši interesi“ važniji od kratkoročnog profita, posljednjih godina postalo je pravi hit ali i veliki biznis.

Biti investitor u kompanije koje nose etiketu ESG („environmental, social, and governance“) postalo je pitanje prestiža za ulagače, koji se onda mogu javno hvaliti svojim visokorazvijenim osjećajem za moral, pravdu i opšte dobro, kao dokaz da im zarada baš i nije najvažnija u životu.

Sa druge strane, kompanijama je takođe postala bitna etiketa „ESG“ kao sjajna stvar za popravljanje imidža u javnosti. Ali još bitnije je što takva etiketa privlači više investitora, što opet za rezultat ima rast vrijednosti dionica, što je i ultimativni cilj čitave igre zvane finansijsko tržište.

Rast investicijskih fondova sa ESG etiketom

Inicijalna ideja je bila za svaku pohvalu. U odsustvu zakonske prinude, investitori su jedini koji kroz odluku da li će uložiti novac u dionice konkretnih kompanija, mogu natjerati preduzeća da promijene ponašanje, način poslovanja, tehnologije koje koriste. Ne zbog neke apstraktne želje da se svijet učini boljim, već zbog činjenice da se uspjeh kompanije ali i plate menadžera mjere visinom cijene dionica, koja direktno zavisi od broja zainteresovanih investitora.

Na crnoj listi osviještenih zapadnih investitora tako su se našle naftne kompanije, rudnici, proizvođači cigareta, kockarnice, brendovi čije fabrike brutalno eksploatišu radnike, ili diskriminišu na bazi rase ili pola. Naravno, u tržišnoj ekonomiji gdje god postoji potražnja javlja se i odgovarajuća ponuda, pa je naglo počeo rasti i broj investicijskih fondova koji su se specijalizovali za ulaganja u dionice ESG kompanija.

Globalno, na kraju 2021. godine bilo je 5.932 ESG investicijskih fondova, dok ih je godinu dana ranije bilo 4.153.

Brzina kojom su se i novi i postojeći fondovi okitili etiketom ESG je impresivna. Da li je i koliko neki investicioni fond stvarno fokusiran isključivo na ESG kompanije ili ne, u praksi se svodi na časnu riječ menadžera fondova. A kome ćete danas vjerovati, ako ne bankarima i investicionim menadžerima?

Društveno odgovorne investicije uglavnom su koncentrisane u Evropi i SAD. Na Evropu otpada 81 posto od ukupne aktive ESG fondova, što je oko 2.200 milijardi dolara, dok na SAD otpada 13 posto ukupne aktive vrijedne 357 milijardi dolara.

Menadžeri fondova kao filozofi

Ključni argument zagovornika društveno odgovornog finansiranja je da su ESG kompanije ujedno i profitabilnije nego „nečiste“ kompanije, što opet zavisi od metodologije kako se izvodi računica. Pošto se radi o ozbiljnim parama, svaka kompanija je zainteresovana da ugrabi svoj dio kolača, odnosno da se okiti etiketom ESG kompanije, što i nije tako teško. Kao što se kod zlatne groznice prvo obogate oni koji prodaju ašove, tako uporedo cvijeta i biznis organizacijama koje izdaju potvrde da određena kompanija spada u ESG kategoriju. Trenutno je stotinjak takvih organizacija i taj broj će vjerovatno i dalje rasti.

Šta tačno znači društveno odgovorna kompanija, više je filozofsko nego tehničko pitanje. Nema tog proizvoda ili usluge, za koji kreativni konsultanti, uz odgovarajuću naknadu, neće pronaći pozitivan ugao i dokazivati da na direktan ili barem vrlo indirektan način taj proizvod doprinosi boljem svijetu. Svoju šansu sada vide i proizvođači oružja u SAD i EU, da se riješe trenutne anateme „trgovaca smrću“, čiji su glavni proizvodi mašine za ubijanje u različitim oblicima i veličinama.

Proizvođačima oružja sam imidž trgovaca smrću i nije problem, navikli su se na to u zadnjih 200 godina, sve dok su profiti impresivni a vrijednost dionica raste. Ali da bi se ovaj trend održao potreban je konstantan priliv investitora, koji su postali probirljivi i kojima je jako stalo da se mogu hvaliti kako ulažu isključivo u društveno odgovorne kompanije.

Bez oružja nema liberalne demokratije

U igru su sad ušli investicione banke i investicioni menadžeri, a rat u Ukrajini im je došao kao „kec na jedanaest“. Analitičari UBS banke tako smatraju da investiranje nije bazirano na moralu i moralnim vrijednostima, te da bi odluku da li su neka kompanija i njene dionice u kategoriji ESG trebalo prepustiti menadžerima fondova i eliminisati emocije i moral iz takve kalkulacije.

Švedska SBB AB banka, koja je bila jedan od pionira u promovisanju ekološki odgovornog investiranja, najavila je da će osvježiti svoje kriterije za društveno odgovorna ulaganja, kako bi se tu uključili i proizvođači oružja. Identičan entuzijazam dijeli i u Commerzbank AG, gdje su takođe njemački proizvođači oružja dobrodošli.

Glavni argument glasi da je u kontekstu rata u Ukrajini jasno kao dan da je oružje ključno za očuvanje demokratije. Ili kako su to elokventno objasnili analitičari Citi bank, „odbrana vrijednosti liberalne demokratije i stvaranje sredstva odvraćanja kako bi se sačuvali mir i globalna stabilnost“, trebali bi biti dovoljan razlog da se proizvođači oružja tretiraju kao društveno odgovorne kompanije.

Naravno, ovakva interpretacija otvara niz zanimljivih pitanja. Da li su američki proizvođači oružja primjer društvene odgovornosti samo kada isporučuju svoje proizvode Ukrajini ili uvijek, kada ih, recimo, prodaju Saudijskoj Arabiji koja isto oružje koristi u svom višegodišnjem ratu protiv Jemena? Šta da se radi sa proizvođačima oružja i vojne opreme koji su do prije par mjeseci uporedo snabdijevali i Ukrajinu i Rusiju i koji nisu gadljivi na pare, bez obzira odakle dolaze?
Jesu li oni takođe društveno odgovorne, ESG kompanije? Ili taj status uživaju samo povremeno, recimo od 11 do 15 sati radnim danom kada se u njihovim fabrikama proizvodi municija namijenjena isključivo zapadnim kupcima, dok u radnim satima kada sa proizvodnih traka silazi municija namijenjena afričkim i azijskim tržištima, ove kompanije imaju tretman amoralnih trgovaca smrću?

Gandi u tenku

Ključno pitanje je da li su samo zapadne puške, municija i tenkovi doprinos boljem, pravednijem svijetu i spasavanju planete, ili su i kineski, ruski, brazilski, proizvođači oružja podjednako društveno odgovorni i posvećeni očuvanja digniteta, slobode i poboljšanju kvaliteta života svakog čovjeka?

Većina ovih pitanja ostaće bez odgovora, a ultimativnu pobjedu proizvođači oružja će ostvariti ukoliko njihovi lobisti, bankari i investitori uspiju ubijediti Evropsku komisiju da im zvanično prizna status „zelenih“ i društveno odgovornih kompanija.

Kao uzor, lobisti proizvođača oružja imaju odluke Evropske komisije koja je nakon dugotrajne političke trgovine, nuklearnu energiju i prirodni gas svrstala u „zelene“ izvore energije.

Kako trenutno ne postoji ni precizna definicija ESG kompanija, niti se zna ko može i pod kojim uslovima da dodjeljuje status društveno odgovorne kompanije, službeno priznanje EU da su proizvođači oružja primjer društveno odgovornih kompanija, bilo bi prihvaćeno širom svijeta. To bi otvorilo vrata prilivu novih stotina milijardi dolara, a njihove direktore svrstalo bi u rang Gandija, Bude i Majke Tereze.

Dražen Simić

Biznis & finansije, broj 199/200, jul/avgust 2022.

Foto: Robert Thiemann, Unsplash

Чланак Od trgovaca smrću do branilaca demokratije: Društveno odgovorni tenkovi се појављује прво на Biznis i Finansije.

Za globalne investitore čini se da je trenutno najbolja investicija sabrana djela Marksa i Engelsa, pogotovu ako im je cilj poslovati na kineskom tržištu. Za početnike, oličene u fond menadžerima i investicionim savjetnicima, od kojih većina nije još navršila tridesetu, za početak, „Manifest komunističke partije“ je preporučena literatura. Oni koji prvi pročitaju, sa razumijevanjem, ove temelje na kojima počiva socijalistička teorija, stiču značajnu prednost kada se radi o budućem poslovanju u Kini.

Kina je proteklih 25 godina, sa svojom jeftinom radnom snagom, bila obećana zemlja za zapadne kompanije i investitore koji su ubirali pozamašne ekstra profite. Sa rastom standarda u Kini i stvaranjem kineske srednje klase kao i sloja ultra bogatih, Kina je postala ne samo proizvođač već i potrošač zapadnih proizvoda i jedno od ključnih tržišta, bilo da se radi o mobitelima, holivudskim filmovima ili luksuznoj garderobi.

Kineski fokus na privlačenje stranih investitora i vlastitu industrijalizaciju rezultirao je impresivnim postignućima. Stopa ekstremnog siromaštva, koje Svjetska banka definiše kao preživljavanje sa manje od dva dolara dnevno po osobi, sa nekadašnjih 66,3 posto spala je na 0,3 posto stanovništva. Ili u apsolutnim iznosima, 748,5 miliona Kineza se iščupalo iz siromaštva, dok je istovremeno oko 300 miliona Kineza uznapredovalo do srednje klase i prateće kupovne moći.

Cijena koju je Kina platila za ovaj rekordno brzi ekonomski razvoj je takođe bila visoka, od zagađenog vazduha, vode i zemljišta, minimalne zaštite radničkih prava, pa do rastuće nejednakosti između najbogatijih i najsiromašnijih. Kada se radi o ekonomskoj nejednakosti, SAD i Kina drže vrh globalne liste.

Zajednički prosperitet umjesto profita

Ništa od ovog nije zabrinjavalo zapadne investitore koji su u svemu vidjeli samo šansu za dodatnu zaradu. Činjenica da je Kina bila i ostala komunistička država sa jednopartijskim sistemom, nije bila smetnja sve dok su profiti konstantno rasli. Sve se opravdavalo idejom da će ekonomsko otvaranje Kine jednog dana, a možda i prije, dovesti i do političke liberalizacije i uspostave liberalne demokratije zapadnog tipa, mada zadnjih desetak godina u to više niko nije ozbiljno vjerovao, ali je zvučalo dobro.

Kada generalni sekretar komunističke partije sa nekih stotinjak miliona članova, podsjeti da je njegov strateški cilj izgradnja socijalizma i najavi da je prioritet „zajednički prosperitet“ građana, pametan potez je shvatiti ga ozbiljno. U januaru ove godine, u svom govoru kineski predsjednik Xi Jinping najavio je da Kina ulazi u „novu fazu razvoja“, čiji je cilj transformacija Kine u „modernu socijalističku silu“. Pola godine kasnije, u julu, obilježavajući 100 godina formiranja Komunističke partije Kine, ponovo je naglasio „zajednički prosperitet“ kao jedan od prioriteta i na kraju govora otpjevao je i Internacionalu.

Zapadni investitori ove najave nisu shvatali ozbiljno, tretirajući ih kao standardni ritual kineskih lidera, što se pokazalo kao ozbiljna greška. Na udaru kineske vlasti našle su se prvo tehnološke kompanije kao što su Didi, Tencent i Alibaba, koje su poput njihovih zapadnih dvojnika proteklih godina imale eksplozivan rast, šireći se na sve oblasti od trgovine, proizvodnje pa do finansija. Drugim riječima postale su prevelike, prijeteći da postanu jače od države.

Iznenada su se ove kompanije našle na udaru kineskih regulatora, pa im je između ostalog naloženo da se restruktuiraju, fokusiraju na osnovnu djelatnost, smanje tržišni udio i odustanu od daljeg širenja, pogotovu na finansijski sektor. Poručeno im je da se od njih očekuje i da daju konkretan doprinos izgradnji „zajedničkog prosperiteta“.

Kad giganti doniraju

Kineski gigant Alibaba tako je odmah najavio da će u narednih nekoliko godina donirati „dobrovoljno“ 15,5 milijardi dolara u državne fondove za ekonomski razvoj. Da ne zaostane za Alibabom, Tencent koji je u aprilu najavio ulaganje od 7,7 milijardi dolara u vlastiti fond za podsticanje lokalnog razvoja, u avgustu je udvostručio ovu sumu. Tako su samo dvije najveće privatne kompanije obećale „donirati“ ukupno 31 milijardu dolara, a bez sumnje njihov primjer će slijediti i ostale privatne kompanije u Kini.

Za strane investitore ovo je ravno vađenju zdravih zuba bez anestezije. Nečuveno je da se „njihov“ profit tako arči i da se tu radi o nekoj maloj državi odavno bi takva vlast „demokratski“ bila uklonjena, ali u Kini bi to malo teže išlo. Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama, jedno je od zaboravljenih marksističkih načela. Da su na vrijeme čitali Marksa, investitori i ne bi bili toliko iznenađeni novim pristupom kineskih vlasti i na vrijeme bi izvukli svoje pare.

Nakon tehnoloških giganata, na udaru su se našle kompanije koje pružaju usluge dodatnog tutorisanja učenicima, od osnovnih škola pa do fakulteta. Zbog izuzetno velike konkurencije za upis u elitne škole i fakultete, industrija privatnih tutora u Kini je postala biznis u kome su se okretale milijarde dolara godišnje. Dekretom, ova industrija je od visoko profitabilne pretvorena u neprofitnu, jer je firmama naloženo da se preregistruju i smanje doživljaj. Dionice kompanija u ovoj oblasti su izgubile više od 90 posto svoje tržišne vrijednosti. No, to je problem investitora, kako domaćih tako i stranih, pošto svako ulaganje nosi rizik, ali to je odavno zaboravljeno na Zapadu.

Kao rezultat zaokreta u kineskoj politici, od početka ove godine pa do kraja avgusta dionice najvećih kineskih kompanija izgubile su oko 1.000 milijardi dolara svoje tržišne vrijednosti, ali se kineske vlasti previše ne uzbuđuju zbog gubitaka koje su pretrpjeli investitori.

Ljudi važniji od kapitala

Kao što je klasično upozorenje svim investitorima prije kupovine dionica da „prošli rezultati nisu garancija budućih rezultata“, isto pravilo važi i za ulaganja u Kinu. To što je u prošlosti Komunistička partija Kine tolerisala da se novonastala poslovna elita i njihovi zapadni partneri bogate preko noći, ne znači da će tako biti i ubuduće. I ovo pravilo su zapadni investitori odavno zaboravili, pa ih sada osvježavanje gradiva debelo košta.

Zapadni analitičari se slažu da trenutni cilj kineskih vlasti nije eliminacija privatnih kompanija i kompletna nacionalizacija ekonomije, već zauzdavanje najvećih kompanija i usmjeravanje tokova kapitala od servisne ekonomije bazirane na oglašavanju i sličnim proizvodima u proizvodnju, prije svega u nove visokotehnološke proizvode, poput proizvodnje čipova.

Novi kineski princip je da „kapital treba da služi ljudima“, što je u direktnoj suprotnosti sa modernom zapadnom praksom, gdje je kapital vrhunsko božanstvo a obični smrtnici su tu samo da se periodično žrtvuju, kako bi se odobrovoljili bogovi maksimizacije profita.

Novi pristup neće se ograničiti samo na tehnološke kompanije i privatne tutore, već su na sceni dublje promijene u svim segmentima društva, od ekonomije, kulture, obrazovanja, pa do politike. Koliko će daleko ove promjene ići, za sada niko ne zna.

Kina nema namjeru kopirati postojeći model zapadnog liberalnog kapitalizma, koji je sam sebi svrha. Za kinesku komunističku partiju tolerancija privatnih kompanija samo je sredstvo u razvoju ekonomije i na određenom nivou razvoja privatne kompanije će postati višak. Sa stanovišta zapadnih investitora to je sinonim za kraj svijeta, a iz perspektive kineskih komunista ulazak na vrata raja.

Pokušaji da se Kina i dalje mjeri zapadnim aršinom tako se mogu pretvoriti u izuzetno skupu grešku, pogotovu kada je riječ o zapadnim investitorima koji vjeruju da je sve u profitu. A nije, barem što se tiče Kineza.

Dražen Simić

Biznis & finansije 190, oktobar 2021.

Foto: Pixabay

Чланак Društvena odgovornost na kineski način: Marks uzvraća udarac се појављује прво на Biznis i Finansije.