Kako prenosi Capital.ba, dok mađarska vlada izdvaja pozamašne sume iz budžeta kako bi sprečila dalji rast cena odnosno pad životnog standarda u svojoj zemlji, veliki trgovci posluju odlično. Pojedini lanci supermarketa u poslednje vreme su ostvarili velike zarade, poput Lidla čiji je dodatni profit iznosio 17 odsto.

To je glavni razlog što ova država ograničava cene određenih namirnica u marketima, mada se, kako tvrde analitičari, iza njega krije još jedan – pokušaj Mađarske da smanji zavisnost od inostranih trgovinskih lanaca posebno kada se radi o prodaji građevinskog materijala i hrane.

Rukovodstvo stranih trgovina se već žali da im je zamrzavanje cena znatno otežalo poslovanje, i da bi moglo rezultirati čak i istiskivanjem dela kompanija sa mađarskog tržišta.

Najteže je siromašnima

Da podsetimo, inflacija se u oktobru u Mađarskoj popela na 21,1 odsto a očekuje se da će do kraja godine dostići 25 procenata. Evropska centralna banka je saopštila da inflacija i posebno skok cena hrane i energije više pogađaju siromašnije slojeve od imućnih. Osim toga, bogatije zemlje se generalno bolje nose sa inflatornim pristicima od ekonomija u razvoju.

Primera radi, Francuska je najmanje pogođena inflacijom, koja tamo iznosi oko šest odsto godišnje. To je posledica mera i subvencija vlade za smanjenje cena struje i gasa, zatim davanja čekova za hranu siromašnim porodicama, kao i povećanja minimalne plate za osam odsto.

U najtežoj situaciji su pak Grci i Mađari, iako su vlade obe zemlje upravo preduzele mere da se predupredi dodatni pad životnog standarda stanovništva.

S druge strane, potrošači u Španiji su očajni jer je cena šećera porasla za 43 odsto, brašna za 38 odsto, povrća za 26 odsto itd, a jedino su minimalne plate povećane. I oni, bar delimično, krive supermarkete za situaciju u kojoj su se našli.

Izvor: Capital.ba

Foto: Victorian Iizquierdo, Unsplash

Чланак Mađarska vlast krivi lance stranih supermarketa za sve lošiji standard građana се појављује прво на Biznis i Finansije.

Na rafovima Maxi, Mega Maxi, Tempo i Shop&Go prodavnica nalaze se kulture iz najlepših delova naše zemlje, poput paradajza, krastavaca, luka, jabuka, lubenica, šargarepe. Dok kupci svakodnevno sa posebnom pažnjom biraju baš one koje će poslužiti ukućanima uz nedeljni ručak, vredne ruke domaćina iz cele Srbije samo za njih svake godine, sve širim asortimanom i inovativnim pristupom, ravnopravno konkurišu najvećim globalnim proizvođačima.

Među njima su i Agro Bel, specijalizovan za bobičasti asortiman, kao i Zelena Bašta, koja svoju proizvodnju usmerava na gajenje paradajza i krastavca.

Generalni direktor kompanije Delez Srbija Jan-Vilem Dokhejr istakao je prilikom posete ovim lokalnim proizvođačima da je impresioniran posvećenošću i inovacijama koje ulažu u svaki aspekt proizvodnje, kao i da je posebno srećan što su godinama unazad zajedno sa kompanijom Delez Srbija razvijali nove sorte, ali i ulagali u rast proizvodnje i poboljšanje svih segmenata bezbednosti hrane.

Jan-Vilem Dokhejr u poseti lokalnim proizvođačima

„Kupci danas na rafovima naših prodavnica mogu da pronađu najbolje voće i povrće koje dolazi iz Srbije. Verujem da su trud i zalaganje domaćih privrednika, kao i globalno iskustvo i snažna posvećenost standardima kvaliteta koje ulaže naša kompanija, odlična kombinacija koja garantuje vrhunski kvalitet proizvoda. U narednom periodu ćemo nastaviti da gradimo partnerske odnose, kao i da ulažemo zajedničke snage kako bismo našim kupcima ponudili još bolje iskustvo kupovine i još širi asortiman zdravijih proizvoda koji će im pružiti lepši i kvalitetniji život“, istakao je Dokhejr.

Od Agro Bela, proizvođača malina, borovnica, kupina, jagoda i ribizli u Maxi, Tempo, Shop&Go i Mega Maxi prodavnice stiže čak 95 odsto ukupno proizvedenih količina koje plasiraju na tržište Srbije. Posvećeni inovacijama, stalnom usavršavanju prozvodnje i uvođenju standarda koji su novitet na tržištu Srbije, planiraju širenje saradnje i na proizvode iz oblasti povrća.

„Proizvodnja jagodičastog voća premijum kvaliteta zahteva promenu svesti kod samih proizvođača kao i kompletnu tehnologiju uzgajanja i način berbe. Imali smo sreću da na samom početku sarađujemo sa kompanijom Delez Srbija. Ova saradnja i poverenje su iz dana u dan jačali, tako da smo vrlo brzo shvatili da smo pored ozbiljnog kupca dobili i pouzdanog partnera u poslu“, rekla je Ana Bošnjak, direktor Agro Bel System-a.

Zelena Bašta

Zelena Bašta, poljoprivredna zadruga koju čini pet porodica, od nastanka 2009. godine robu plasira preko Maxi prodavnica i svoju punu proizvodnju isporučuje isključivo na rafove Delez Srbija prodavnica. Godišnje ova zadruga proizvede više od 2.200 tona robe, a zahvaljujući njima, na rafovima radnji ovog trgovinskog lanca nalaze se specijalne sorte paradajza kao što su pink, šljivar, daterino, volujsko srce.

„Sama činjenica da je Zelenoj Bašti Delez Srbija jedini kupac govori u prilog kvalitetu saradnje koju imamo. Prema preporuci kompanije, unapredili smo proizvodnju uvođenjem standarda dobre poljoprivredne prakse (Global GAP), a zahvaljujući dobrim partnerskim odnosima omogućena nam je lakša distribucija i prodaja povrća, što nam daje više prostora i vremena da se posvetimo samoj proizvodnji“, istakao je Goran Matić iz Zelene Bašte.

Чланак Delhaize Serbia: Sa lokalnih njiva do rafova velikih supermarketa се појављује прво на Biznis i Finansije.

Pijace su ponovo u trendu na razvijenim tržištima. Zelene pijace na kojima seljaci prodaju viškove iz svoje bašte nestale su još prije nekoliko decenija. Tezge su onda preuzeli mali trgovci koji preprodaju voće i povrće, nabavljeno od trgovaca na veliko, da bi u zadnjoj fazi evolucije samoposluge preuzele i ulogu pijace. Najezda velikih trgovačkih lanaca koji zahvaljujući nabavkama na veliko mogu ići sa nižom cijenom kojoj mali trgovci ne mogu konkurisati, kombinovana sa promjenama životnog stila, tradicionalne pijace je dovela na rub opstanka.

Pijace su još uvijek tu, voće i povrće je svježije i boljeg kvaliteta nego u supermarketima, ali za većinu kupaca samoposluga je jedino rješenje. Ne samo zbog cijena koje su niže, nego što vremena za odlazak na pijacu jednostavno nema, pošto radni dan praktično traje od jutra do mraka. U kupovinu se ide naveče, nakon završetka radnog vremena, kada su pijace odavno zatvorene a luksuz prijepodnevne kupovine na pijaci dostupan je samo penzionerima, nezaposlenim i domaćicama.

Problem je što oni koji imaju vremena nemaju para, a oni koji imaju para nemaju vremena tokom dana ići na pijacu i tu se ništa ne može promijeniti. Ipak, pijace odolijevaju prilagođavajući se novom načinu života. Poslednjih godina bilježi se čak i rast prometa kao i povećanje broja zelenih pijaca, koje uglavnom rade samo tokom vikenda, kada potencijalni kupci jedino imaju vremena tokom dana.

Drugačiji ritam i drugačije mušterije

Na bogatom Zapadu, zelene pijace izborile su se za svoje mjesto pod suncem, iako su na tržištu pobjedu odnijele mega samoposluge i tržni centri koji praktično rade non-stop. Današnje zelene pijace opstaju sa drugačijim ritmom i drugačijim mušterijama. Domaćice i penzionere zamjenjuju mahom mlađi kupci sa dubljim džepovima i željom da priušte sebi organske i ekološki prihvatljivije voće, povrće, mlijeko, meso, ne žaleći da taj luksuz dodatno plate.

U SAD, najvećem svjetskom tržištu i kolijevci trgovačkih lanaca broj registrovanih zelenih pijaca povećao se sa 2.000, koliko ih je bilo 1994. godine na više od 8.600 pijaca. Većina njih radi sezonski, to znači od proljeća pa do početka jeseni, često samo vikendima, a samo 15 posto od njih radi tokom čitave godine. Ono što je specifično za ove nove pijace je da se uglavnom orijentišu na lokalne farmere, pa oko polovine prodavaca dolazi sa farmi koje se nalaze u krugu od dvadesetak kilometara, što je dobitak i za kupce i za prodavce. Kupci tako znaju da je ono što im se nudi svježe, a prodavci štede i na vremenu i na troškovima prevoza.

Za farmere je prodaja na zelenim pijacama takođe puno profitabilnija nego prodaja velikim trgovačkim lancima. U prosjeku, od maloprodajne cijene poljoprivrednih proizvoda u supermarketima u SAD proizvođač dobija oko 17 posto, dok na zelenoj pijaci njemu u prosjeku ostaje oko 90 posto, što je značajna razlika.

Prodaja na pijacama, naravno, realna je opcija samo za male proizvođače, dok velike industrijske farme s godišnjom proizvodnjom voća ili povrća koja se mjeri stotinama tona, teško da mogu očekivati da će to prodati tokom vikenda na lokalnoj pijaci na kilo. Njihovi kupci nisu ekološki osviješteni pojedinci, već veliki trgovački lanci čija klijentela nije tako izbirljiva i ne razbija glavu razmišljajući da li je mlijeko koje kupuju obogaćeno antibioticima, ili da li su jabuke impregnirane pesticidima ili ne.

Hemijski balzamovano

Mega farmama se ne isplati odreći se svih blagodeti koje pruža moderna hemija i genetika da bi se natezali sa organskom proizvodnjom, pa su tu svoje mjesto našli mali proizvođači i kupci njihovih proizvoda. Za sve ostale tu je ponuda „svježeg voća i povrća“ u velikim trgovačkim lancima, dostupna i danju i noću čak i sa kućnom dostavom.

U SAD, prosječno vrijeme „od njive do trpeze“ kada se radi o voću i povrću je oko dvije sedmice i ovi proizvodi dok stignu na police pređu oko 2.000 kilometara. Očigledno u slučaju samoposluga termin „svježe voće i povrće“ je relativan i jasno je da bez obilatog hemijskog balzamovanja to voće i povrće bi istrulilo znatno prije dolaska na police. Ali u praksi kupac nema previše izbora, pogotovu ako mu je cijena ključni kriterij. Možda nije zdravo, ali je jeftino.

Na Mediteranu, od Portugala, Španije, pa do Grčke, pijace su još uvijek u prednosti nad trgovačkim lancima, mahom njemačkim i francuskim, kada se radi o svježoj ribi, mlijeku i sirevima, barem kada je riječ o šarolikosti ponude i svježini ponuđenih proizvoda, mada to pretjerano ne zabrinjava vlasnike trgovačkih lanaca niti se osjećaju ugroženima.

Svježe povrće postalo luksuz

Zelene pijace će preživjeti, ne kao ozbiljna konkurencija trgovačkim lancima, jer ta je bitka davno izgubljena, već kao dio alternativnog tržišta gdje se nude prehrambeni proizvodi proizvedeni bez pretjerane upotrebe pesticida, genetski modifikovanih biljki, a uskoro i životinja, namijenjeni ekološki osvještenim kupcima koji u zdravu ishranu vjeruju bilo iz ubjeđenja, bilo zbog toga što je to u trendu.

Problem je što sama ekološka svijest i želja da se izbjegne svakodnevno trovanje pesticidima i ostalim vještačkim supstancama, koje su postale neizbježan sastojak industrijski proizvedene hrane, nije dovoljna da bi se kupovalo na zelenim pijacama. Potrebno je imati i natprosječna primanja, gdje se ne postavlja pitanje razlike u cijeni između zdrave hrane i onoga što se nudi u svakoj samoposluzi. Realnost je da u modernim zapadnim društvima sa rastućom ekonomskom nejednakošću za većinu potrošača voće i povrće, čak i ono u samoposlugama postaje luksuz, pa hamburgeri i hrana koju treba samo podgrijati u mikrovalnoj postaju osnova ishrane.

Ako cijena i nije presudan faktor, nedostatak vremena za kuvanje kod kuće ima isti rezultat. Generacije koje odrastaju na takvom načinu ishrane ne osjećaju da nešto gube eliminišući svježe voće i povrće iz jelovnika, a kuhanje se tretira kao misteriozna vještina u rangu sa alhemijom.

Dugoročno, cijena takvog načina života i ishrane plaća se zdravstvenim problemima, ali u borbi za preživljavanje dan za danom niko se ne zamara previše razmišljanjima o dalekoj budućnosti. U međuvremenu, ceger organski proizvedenog voća i povrća postaje statusni simbol podjednako kao i najnoviji model mobitela i jasna poruka: „Ima se, može se“.

Dražen Simić

Broj 170, februar 2020. 

Чланак Poslovanje pijaca u svetu: Samoposluge za sirotinju, pijace za bogate се појављује прво на Biznis i Finansije.