Home Некатегоризовано Radnici kao suvlasnici sopstvene egzistencije

Radnici kao suvlasnici sopstvene egzistencije

by bifadmin

„Zarez“ (dvotjednik za društvena i kulturna zbivanja) od 19. januara objavio je razgovor sa nekadašnjim direktorom zagrebačke tvornice odašiljača RIZ-a, Milićem Bijelićem, u kojem jedno pitanje glasi: „Od vlade tražite otkup firme po ESOP modelu, kakav imaju Kraš i Uljanik?“ Odgovor glasi: „Sem tih poduzeća u Hrvatskoj tog modela gotovo i nema, jer je praktički teško provesti krađu kada su radnici vlasnici…“ O tome je reč, o radnicima suvlasnicima firmi u kojima rade i šta to znači za budućnost. O tendenciji koja u poslednje vreme dobija zamah te se poslednjih godinu dana sve ubrzanije probija u naprednijem svetu i teži da utiče na odnose u sferi ekonomije.

ESOP sitem kolektivnog vlasništva, pomenut u pitanju novinara, nastao je 1956. godine u Americi za vreme krize zbog uvoza jeftinog čelika iz Azije i propadanja brojnih metalskih kompanija u SAD. Idejni tvorac je Luis Kelso, profesor ekonomije i finansijskog prava, koji je pod uticajem tada atraktivnog talasa participacije u samoupravljanju došao na ideju kako angažovati radnike da preuzmu sudbinu, dakle i vlasništvo i rizik, u svoje ruke te izbegnu gubitak posla. U najkraće, država bi, u kompanijama kojima preti nestajanje, umesto da plaća naknadu za nezaposlene, novac usmerila u beneficiranje kamata na komercijalne kredite za otkup fabrike od strane radnika i oslobodila radnike akcionare dela poreza.

Kelso je vešto lobirao i uspeo da Parlament usvoji potrebne propise, pa je krenulo, ne brzinom tajfuna, ali tako da danas preko 10 miliona Amerikanaca ima status radnika suvlasnika firme. Skraćenica ESOP je nastala od – Employee Share Owners Plan (Plan za akcionarstvo zaposlenih). Sporost je posledica nezainteresovanosti velikog kapitala, neiskrene naklonosti sindikata (koji postaju bespredmetni u takvim preduzećima) i ideološke odbojnosti vladajućeg modela kapitalizma. Inetresa imaju samo radnici i država. Majkl Kiling (Michael Kiling) predsedik asocijacije ESOP u obraćanju senatskom komitetu (američkog parlamenta) za mali biznis izneo je podatak da 1 dolar uložen u promovisanje radničkog akcionarstva donosi 13 dolara federalnoj kasi na ime povećanja poreskih prihoda. Od početka je princip državne podrške važio za mala i srednja predizeća (do 500 zaposlenih), dok su velika uglavnom isključene iz njega. Njima je ponuđena druga forma participacija – favorizovan, ali i ograničen, otkup akcija kompanije u kojoj rade.

Kelso je zajedno sa filozofom Mortimerom Adlerom, pokušao da ujedini ideje A.Smita, K. Marksa i Kejnza u knjizi „Kapitalistički manifest“ koji su njih dvojica napisali 1958. godine. Sledeća njihova knjiga je „Novi kapitalizam“ a obe su proglasili „alatkama za demokratizaciju kapitala, privatnog vlasništva i tržišne ekonomije“. To je idejna osnova iz koje je izraslo bezbroj ESOP varijanti širom sveta. „Evropska zgrada samouprave“ bazira se na sledećim stubovima: bazni model – zaposleni uzimaju kredit da bi kupili preduzeće pred likvidacijom; prošireni – zaposleni kupuju akcije kompanije u kojoj već rade; zatim participacija – učešće zaposlenih u upravljanju kompanijom bez obzira da li poseduje akcije i konačno finansijska participacija – u kojoj zaposleni učestvuju u podeli profita kompanije, kao varijabilnom delu godišnjeg zbira plata, neka vrsta nagrađivanja po učinku. ESOP je trajno postao socijalni ventil koji smanjuje nezadovoljstvo radnika, koji su mu pristupili, upućenih da se ponašaju i kao vlasnici.

Britanska pravna agencija Burges Salmon svoje usluge zainteresovanim radnicima nudi pod parafraziranom proleterskom parolom: „Vi nemate šta da izgubite osim neizvesnosti“ (u originalu „osim okova“). Britanija je uz Francusku vodeća zemljana u Evropi u potpori radničkom osamostaljivanju. Prvog januara 2014. u Britaniji su stupili na snagu propisi kojima se udvostručuju poreske olakšice za vlasnike akcija sopstvenog preduzeća. Poslednjih godina u Britaniji su zaposleni/akcionari stekli kontrolni udeo u većini malih i srednjih preduzeća i prve udele u visoko kotirajućim kompanijama. Međutim, odlukom vlade poreske olakšice u velikim kompanijama će sada biti ukinute. Povlastice, gde postoje, su generalno sledeće: zaposleni ne može uložiti u akcije (uplata u ratama) manje od 2.000 funti, maksimalni neoporezovani deo je do 80.000 funti, posle kojega kupovina podleže poreskim opterećenjima kao i svaka kupovina akcija na berzi. Za povlašćene akcije nema poreza na kapitalnu dobit (capital gain). Te akcije ne terete se (u izdacima kompanija) doprinosima za penziono i zdravstveno osiguranje. Tek kada vlasnik želi da proda akcije na njih plaća poreske i ostale obaveze. Postoji poseban HMRC vodič koji detaljno objašnjava pravila.

Prošle godine je uveden Employee Ownership Index (EOI) kao poseban instrument praćenja tih kompanija na berzi. U Francuskoj je participacija dominatan način učešća zaposlenih u upravljanju preduzećima. Predstavlja njihovo pisustvo u upravnim odborima (direktorijum i supervizorski bord) kompanija. Pokrivenost je čak 51 odsto kompanija, u 36 odsto kompanija postoje radnički saveti, a u 29 odsto kompanija radnici imaju svoje pedstavnike u izvršnim organima kompanija.

Evropska federacija EFES (European Federation of Employee Share-owners) u svom biltenu navodi da u EU postoji 10 miliona radnika koji imaju vlasnička i upravljačka prava u preduzećima u kojima rade, da ih je najviše u Nemačkoj, Austriji i Sloveniji i to dvostruko više od evropskog proseka (36 odsto). Kako se da zapaziti, razumni Slovenci nisu zajedno „sa prljavom vodom izbacili i bebu“ – samoupravljanje, nego ga prilagodili novonastalim uslovima. Istina, kriza slovenačke ekonomije, kako se u vestima kaže, teško pogađa učešće zaposlenih u upravljanju i vlasništvu preduzeća, jer mnogi pritisnuti siromašenjem prodaju svoje akcije.

Na samom kraju spiska zemalja je Italija sa nula procenata. Međutim, negativan zaključak bi bio preuranjen budući da u Italiji postoji duga i jaka tradicija poreski favorizovanih kooperativa (zadruga) kojih ima čak oko 30.000, i to ne samo u poljoprivredi, nego u skoro svim delatnostima, a naročito u sektoru usluga. A danas, predstojeću privatizaciju pošte u Italiji zaposleni uslovljavaju primenom nemačkog modela delimičnog akcionarstva zaposlenih – inače sledi otpor.

samouravljanje

Septembra prošle godine Evropska komisija donela je Akcioni plan kojim želi da „ohrabri akcionarstvo zaposlenih (ESO) širom Evrope“. Tokom krize došlo je do pada tendencije akcionarstva zaposlenih radnika i rasta udela rukovodećih struktura u vlasništvu kompanija. Posledica je da prosečna kapitalizacija svakog od 8.845 vrhunskih menadžera u EU u 2012. godini iznosila 9,1 milion evra, dok je prosečna kapitalizacija zaposlenog akcionara (a takvih je 9.600.000) samo 11.500 evra. U protekloj godini tendencija se naglo promenila pod uticajem povećanja poreskih stimulacija za akcionare i postepenog oporavka privrede, tako da je zabeležen rast od 32 odsto, pa kapital koji poseduju zaposleni/akcionari u EU iznosi 266 milijardi evra (9,5 BDP Srbije), što je ipak samo 2,99 odsto od ukupnog kapitala na tržištu, ali je u jednoj godini procentualno dostignut nivo iz vremena pre krize.

Nije baš lako otrgnuti se od žalopojki nad onim što smo mi imali. U hrvatskim Novostima (novine srpske manjine) od 10. januara Milan Gavrović, jedan od najboljih ekonomskih novinara na našem govornom području, navodi primer Tvornice duhana Rovinj, u kojoj je samoupravna privatizacija provedena na korektan način i gde su „doslovno svi zaposleni u međuvremenu postali milijunaši“ dok je istovremeno tvornica duhana u Zagrebu mahinacijama „pretvorena u prah i pepeo“. Haos danas više nije zbir slučajnosti, nego vešto plasirana vojno-ekonomska doktrina. Karakteristično je da kako se više ide ka centru dominacije tvrdog socijalizma, tako ideja da radnici mogu upravljati preduzećima postaje sve manje privlačna, čak i danas. Slovenija je u poštovanju prava zaposlenih među najboljima, Hrvatska koliko za uzorak, a Srbija nema primera ni za evidenciju. Šta više prezire se svako pominjanje učešća zaposlenih u upravljanju, iako je razdoblje oktroisanog samoupravljanja bilo jedno od najuspešnijih u srpskoj ekonomskoj istoriji.

Proces širenja demokratizacije vlasništva i upravljanja u Evropskoj uniji na žalost nije našao odjeka u predlozima novih zakona u Srbiji. Teško je verovati da su autori bili neupućeni. Očito su prevagnula drugačija shvatanja koja se ne zasnivaju na skladu funkcionisanja ekonomije i društva, nego na palijativnom uklanjanju uzroka zaostajanja. Daju i takvi postupci rezultate, ali kako im i odrednica kaže – na kratak rok. Radničko akcionarstvo nije više ideološko pitanje nego stvar racionalnog ponašanja društva. Samoupravljanje koje je bilo samo početna faza procesa ekonomske demokratije, koje se po onom Marfijevom zakonu da se do pravog rešenja dolazi tek pošto se isprobaju sva pogrešna, moglo se unapređivati za šta su postojali vrlo konkretni predlozi u doba Ante Markovića. No, razumnije je pogledati šta nude današnji modeli. Nude da zaposleni preuzmu u svoje ruke sudbinu (vlasništvo), zajedno sa rizikom koji privatno vlasništvo nosi, da na vrednosti akcija koje poseduju vide koliko njihov rad vredi i da shodno tome ne optužuju više vladu, političare, bilo kog drugog bar za ono što sopstvenim angažovanjem nisu postigli. Akumuliranjem, rastom vrednosti akcija, oni stiču materijalnu sigurnost i za starost bez bojazni da će živeti od bedne penzije.

Evo jednog primera: nemačka kompanija Continetal odlučila je da 2005. godine zatvori svoju fabriku guma u Meksiku. Posle 1.141 dana štrajka, odnosno blokade firme od strane radnika, nemačka kompanija je pristala da radnicima proda fabriku. Uz bezbroj muka i teškog snalaženja nova firma Tradoc postala je najproduktivnija, finansijski najstabilnija, izvozno najaktivnija i po platama i dividendama radnika na prvom mestu u gumarskoj industriji Meksika. U vreme slovenačkog ekonomskog zlatnog doba ekonomista Jože Mencinger je u jednom intervjuu rekao da svi dobro znaju koliko je kritikovao samoupravljanje. Naknadno vidi da je bila pogrešna primena, a ne princip, jer su posle promena preduzeća u kojima su radnici vlasnici najvećim delom u samom vrhu po proizvodnji i izvozu. Odbacimo li predrasude videćemo da je u pitanju racionalno rešenje mnogih gorućih problema. Sa nekoliko strana sam već čuo da „kod nas radnici ne bi to hteli“. Niko to ne zna dok se takva mogućnost ne ponudi. Ono što smo imali sa vaučerima, običan je hohštapleraj da bi se samo neki domogli svega vrednog u ovoj zemlji. Poučan je slučaj Jugoremedije, u kojoj ni posle jedne i po decenije maltretiranja i dobijenih procesa radnici nemaju izgleda da ikada postanu ravnopravni sa nasilnicima. To donekle objašnjava nezainteresovanost vlasti, jer podsetimo se citata sa početka: „Tamo gde su radnici vlasnici teško je provesti krađu“.

Ovo je tekst iz februarskog izdanja koje će se na kioscima naći sredinom tog meseca

Pročitajte i ovo...