Dokumentarna TV serija Lordana Zafranovića „Tito – posljednji svjedoci testamenta“ koja se prikazuje u Hrvatskoj i za čije je emitovanje u Srbiji zainteresovano više ovdašnjih televizijskih kuća, izazvala je mnoštvo reakcija i pružila priliku i mladim ljudima da se upoznaju sa svedočanstvima o kojima se, kako ističe Zafranović, „iz nekog iracionalnog straha šapće ili šuti“. Nakon što je kao student Praške akademije eksperimentisao sa mogućnostima filma kao medija i snimio više intimističkih igranih i dokumentarnih filmova, Zafranović je zauvek obeležio jugoslovensku i svetsku kinematografiju filmovima „Krv i pepeo Jasenovca“, „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“,“ Večernja zvona“, „Zalazak stoljeća (Testament)“… Presudan trenutak za njihovo stvaranje bila je slučajna poseta Jasenovcu. „Tada sam rekao: stavit ću film u službu ispitivanja istine o tom zlu koje me kao ljudsko biće strahovito ponizilo. Ponizilo me zbog toga što sam se ranije igrao filmom, a preda mnom se najednom ukazala slika jedne strašne povijesti koja se odigravala neposredno u toku mog rođenja i kasnije. Počeo sam istraživati zlo u vlastitoj sredini, u vlastitoj obitelji, u sebi. Mislim da je to polazna točka svakog takvog istraživanja“, kaže čuveni reditelj, sa kojim razgovaramo o idealima koji su obeležili jednu epohu, o njihovim nosiocima i zašto bi njihovi životi danas bili teško zamislivi.
BiF: Šta je bio Vaš osnovni motiv da napravite dokumentarni serijal o Titu iz ugla njegovih preživelih saboraca?
L. Zafranović: Bavim se filmom od davnih 60 godina, vrlo intenzivno, bez ikakvih ostataka, što se ono kaže, totalno posvećen filmu i njegovom plasmanu. Imao sam nekoliko faza u “upotrebi“ filma. Bila je jedna duga eksperimentalna faza gdje sam istraživao sve mogućnosti filma kao čiste forme, kombinacija vremena i prostora kao osnovnog filmskog materijala. Na toj temi sam i magistrirao na Akademiji u Pragu. Nakon toga došla je faza pravljenja intimističkih i proživljenih dokumentarnih i igranih filmova, ali u sferi jednog intimnog preispitivanja svijeta oko sebe. Nakon jedne slučajne posjete Jasenovcu postala je naravno nužna i treća faza i to zbog prouzročenog velikog stresa, zbog užasa koje sam tamo doživio. Tada sam rekao: stavit ću film u službu ispitivanja istine o tom zlu koje me kao ljudsko biće strahovito ponizilo. Ponizilo me zbog toga što sam se ranije manje-više igrao filmom, a preda mnom se najednom ukazala slika jedne strašne povijesti koja se odigravala neposredno u toku mog rođenja i kasnije. Bilo je nužno skinuti sa sebe tu aureolu zla, a ja sam to mogao jedino preko filma i zahvaljujući filmu. Počeo sam istraživati zlo u vlastitoj sredini, u vlastitoj obitelji, u sebi. Mislim da je to polazna točka svakog takvog istraživanja. Onda su nastali filmovi Krv i pepeo Jasenovca, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Večernja zvona, Zalazak stoljeća (Testament). U pauzama tih filmova trebao sam uhvatiti zrak, nadisati se svježine, osloboditi se mraka, pa sam pravio filmove koje nazivam filmovima relaksacije, Ujed anđela, Haloa – praznik kurvi, Lakrimoza i drugi. Nakon toga je bilo neminovno da se upustim u istraživanja o Titu. Činilo mi se da je nemoguće istraživati period u kojem sam ja živio i stvarao bez direktnih svjedoka Tita i te epohe. Stavio sam sebi u zadatak da ne interveniram i da ne prizivam nikakvu ideologiju. Htio sam ih čuti čiste, neopterećene, iskrene, da bi mogao stvoriti niz asocijacija na Tita i njegovo doba, koje je za sve nas bila jedna vrsta plemenitog iskustva. Mada umjetniku nije bilo lako živjeti i stvarati ni u Titovo doba. Međutim, tadašnja mogućnost osvajanja slobode za film, makar su postojale zabrane i razna odstranjivanja, bila je dio jedne vrlo uzbudljive borbe, koje nažalost danas više nema. Umjetnik, ako se ne suprotstavlja svakodnevno, a posebno svojim djelima, postojećem stanju i postojećim ideologijama, bolje je da se bavi nekim poslušničkim zanimanjima.Uvijek sam smatrao da živ čovjek jednostavno mora da dobiva kontre, bez kontre nema ni poticaja za daljnje stvaranje. Dakle, to je bio period jedne uzbudljive borbe koja je danas nažalost potpuno izgubljena u sivilu jedne razočaravajuće i depresivne stvarnosti, protiv koje nema lijeka – bar za sada.
BiF: Šta je za Vas, u razgovorima sa njima, bilo najupečatljivije i možda neočekivano?
L. Zafranović: Ako pođemo od jednog najjednostavnijeg polazišta, a to je da je svaki čovjek poseban, onda smo dobili zaista i posebne ispovijesti svjedoka. Svaki od svjedoka je na svoj način iznio svoju dugogodišnju biografiju, ali na način da ju je vrlo uzbudljivo ispričao, vrlo proživljeno ispričane životne priče, i to me fasciniralo. Govorili su bez ostataka, vjerujući da posljednji put iskazuju nešto jako zatomljeno u sebi i to je onda ruknulo kao bujica koja se, snimajući ih, utiskivala zauvijek u filmski materijal. Naročito su me uzbuđivale intimne priče, bilo ljubavne ili političke ili priče o epohi u kojoj su živjeli i radili. Svi od reda su prošli jedan nevjerojatni život, prvo u prijeratnoj ilegali, u zatvorima, progonjeni kao zvijeri, a zatim u ratnom periodu gdje ih je jedna ideja o slobodi dovela do strahovitih stradanja, ali i do veličanstvene pobjede nad silama zla koje je najveći vrh nesreće u povijesti čovječanstva. Rijetko neko može shvatiti što su ti ljudi napravili za historiju Balkana, historiju Evrope i svijeta, suprotstavili su se najvećoj vojnoj sili koja je porobila cijelu Europu i dio svijeta i iznijeli su pobjedu, priključili se saveznicima kao regularna armija. Te njihove priče na neki način otvaraju svijetu, koji će gledati seriju, jedno dosta čvrsto uporište da kažu recimo Francuzi, Mađari, Česi, Rumunji, Bugari: što je to bilo s nama, a što je to bilo u toj šačici ljudi koja je pobijedila veliki treći Reich, a zatim Staljina kao drugo veliko zlo i nakon toga zavladala praktički s trećim svijetom.
BiF: Kakav je Vaš utisak: koliko su glavni akteri ostali dosledni idejama i idealima iz mladosti?
L. Zafranović: U svakom slučaju te osobnosti su ništa manje po snazi, negdje su ravne Titu, ali Tito je bio rođeni vođa, kojega su bez pogovora slušali i za vrijeme njegovog ilegalnog rada, posebno u ratu i nakon rata. Pripadali su svi jednoj te istoj misli, kako promijeniti svijet ka nekom boljem i ljepšem životu, prema nekoj socijalnoj pravdi i jednakosti. Nota bene, gotovo svi oni dolaze iz vrlo bogatih familija, koje su na visokoj intelektualnoj razini, oni su vjerovali u moguću promjenu, danas toliko željenu. Iako su imali uspjehe i padove, iako ih je Tito volio ili odstranjivao iz svoje blizine, ostali su vjerni svojoj ideji i ostali su, bez obzira na težinu napuštanja od Tita i partije, ostali su vjerni do kraja i Titu i toj partiji.
BiF: Da li delite utisak da su nove vlasti u bivšim jugoslovenskim republikama – a sve u želji da se što pre reše „komunističkog prtljaga“ – u velikoj meri potisnule i diskvalifikovale doprinos i žrtve sopstvenih naroda u borbi protiv nacizma i fašizma, jednom rečju – totalitarizma?
L. Zafranović: To je nezapamćeno u povijesti bilo kojeg naroda da se je pokušalo ono što je nemoguće, da se negira nešto što je te narode dovelo u prvom redu i uvelo u temelje evropske antifašističke demokracije. S jedne strane dovelo ih je do veličanstvene pobjede u Drugom svjetskom ratu i nakon rata, do nevjerojatnog poštovanja i uzdizanja mnogo više i mnogo šire nego što je u suštini jedna mala zemlja na Balkanu. Što bi bilo da toga nije bilo? Jugoslavija bi bila podijeljena na dvije zone, jedna bi bila pod sovjetskim utjecajem i bila bi slična kao Bugarska, Rumunjska, Madžarska, Češka, a drugi dio bi naravno bio pod utjecajem Zapada, ali bez Istre, dijela Primorja i Zadra; Slovenija i Makedonija nikad ne bi postale države, Hrvatska bi se utopila pod utjecajem Austrije, Italije i Madžarske, koji su stoljećima vladali tim teritorijem, Bosna bi po toj liniji bila podijeljena po liniji interesa velikih sila a Vojvodina bi bila MadŽarska, Crna Gora bi pripala Italiji. To je samo naravno samo spekulacija jednog umjetnika koji ne razmišlja politički, jer politika ima jednu svoju logiku koja je gotovo uvijek u suprotnosti s osjećajem čovjeka koji to doživljava emotivno.
BiF: Da li već u Hrvatskoj ima reakcija na serijal i da li vam se javljaju iz drugih ex-yu republika? Ima li među komentatorima mladih ljudi, koji su rođeni pred i nakon raspada SFRJ?
L. Zafranović: Vrlo je indikativno da je serija prihvaćena, ono što se kaže u dnevno političkom žargonu, i s lijeva i s desna, kao istinit iskaz. Naravno da je bilo nekih kritika s desna, ali je to više zbog mog imena i prezimena i mojih ranijih filmova, koji su ih tresli. Naravno da mlađi ljudi to doživljavaju na jedan sasvim drugi način, doživljavaju to kao šok istine, koju bi im mogli pričati i njihovi očevi i djedovi, ali zbog nekog iracionalnog straha, o tome se šapće ili šuti. Naravno da je ta strahovita anti-titoistička propaganda, koja je negirala gotovo sve i pretvorila Tita u zločinca, utjecala na gledanje serije, pa i kod tih najmlađih, prosto ne mogu vjerovati. Međutim, ova generacija, kulturološki nova, zahvaljujući elektroničkim medijima to promatra iz te filmske strane. Gotovo se svi slažu da je to izvedeno na način moderan, bez ideološkog teksta koji već godinama, napisan u nekoj grupi zavjerenika, objašnjava ovcama što treba da gledaju. To ova serija nema, ona se bazira samo na emotivnom primanju slike i zvuka. Ako je nekih kritika, onda su kritike upravo na tom planu, da je trebalo da se stavi neki tekst, koji bi neki hladni spiker objašnjavao što trebaju gledaoci gledati. Osobno mislim da svaki tekst na dokumentarnom filmu je jedna vrsta filmskog zločina, posebno u dokumentarnom filmu, jer se preko autentičnih snimaka, bilo da su arhivske ili danas snimljene, stavlja tekst koji gotovo nema nikakve veze s onom što mi vidimo. Hoće da nam se sugerira: vi ne vidite ono što vidite, nego u tome gledajte ono što ne vidite…a to što ne vidite, to je strašno važno da upamtite… dakle, manipulira se s gledaocem, utuvljuju mu se u glavu tzv. istine koje se u tom dokumentu ne vide. Odatle taj moj veliki otpor prema tzv glasu off. Moja je namjera i želja da gledatelj prema svom kulturnom i osobnom uvjerenju sam donosi zaključke.
BiF: Da li razočarenja u efekte tranzicije i demokratskih reformi – a potom i aktuelna globalna dešavanja i kriza koja će potrajati barem još narednu deceniju – mogu uticati na promenu percepcije o levim idejama – da se one ne doživljavaju isključivo automatski i isključivo u pežorativnom smislu? (skandinavske zemlje, na primer, kao parekselans pozitivan primer uspešne primene levih ideja)
L. Zafranović: U svakom slučaju u seriji se govori o samoupravljanju kao jednoj od najhumanijih ideja, da onaj koji stvara vrijednosti s njima i raspolaže. Ta ideja je vrlo opasna za kapitalistički sistem i trebalo ju je satrti u korijenu. Ali ona je ostala u svijesti svakog čovjek iz ovih krajeva, i kad se bude protiv nepravdi ovog nehumanog tržnog kapitalizma, oni se bore s tim sjećanjima, iz tog vremena, koja se prenose s generacije na generaciju. Naš samoupravni sistem nije bio dovoljno demokratičan, bilo je manipulacija u ime radnika, on je trebao poboljšanja u pravcu uspostavljanja kriterija i autoriteta stručnosti i znanja, jer je bio baziran na jednoj, u suštini niskoj razini svijesti zaostale sredine, a i djelovao je u sprezi s jednom partijom na vlasti, koja je zapravo sve kontrolirala. Ovo sve govorim iz usta svjedoka iz serije Tito. Samoupravljanje u skandinavskim zemljama ima uvjete i kvalitete koje su nama nedostajale, skandinavske zemlje su futurološke zemlje, industrijski mnogo razvijenije, svijest je na višoj razini, tamo je bila moguća implementacija samoupravnih kriterija, zato je tamo to i zaživjelo.
BiF: Kako ocenjujete poređenja aktuelnih dešavanja u EU sa procesima koji su doveli do raspada SFRJ?
L. Zafranović: Ja sam se odmah nakon formiranja EU i nakon ulaska naročito istočnih zemalja u EU pitao: da li će se ta EU raspasti jednim velikim ratom oko novih granica. Međutim, kasnije se učinilo (jer sam živio na istoku) na koji su način određene imperijalne zemlje kao Njemačka, Italija, Španjolska, Francuska, na koji način su osvojile i okupirale te zemlje, uzimajući im banke, uzimajući im sisteme školovanja, socijale, naročito trgovine, na koji način su zapravo proširile svoje granice, bez jednog ispaljenog metka. Danas je to tako.
BiF: Da li razočarenje u neoliberalni ekonomski koncept, koji se u politici vezuje za konzervativizam, može dovesti do značajnijih ideoloških pomeranja i u zapadnim demokratijama – i u kojim pravcima? Kako, u tom kontekstu, ocenjujete pokrete kao sto je „Okupirajmo Wall Street“?
L. Zafranović: Da li je moguća neka velika svjetska revolucija da se promijeni ovaj besmisleni sistem koji je sam sebi svrha, ta vladavina kapitala? To je pitanje za neke ljude koji se bave time. Sasvim je sigurno da je stanje nepodnošljivo i da se bliži jednoj vrlo opasnoj granici, iz koje bi bijes “zaboravljenih“ i poniženih mogao da rezultira velikim nasiljem i revolucionarnim promjenama. Međutim, to je za mene jedno polje u kojem ja nisam siguran.
BiF: Šta za Vas znači politička korektnost? Da li i u čemu intelektualac treba da bude beskompromisan?
L. Zafranović: Uvijek sam govorio da je dovoljno da se jedan pravi čovjek pobuni, pa da sistem padne. Pravo je čudo da intelektualna krema u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije na izrazitu pljačku svega materijalnog i duhovnog, raznih političkih elita šuti, vjerojatno zato što dobivaju neka mjesta i neke gaže, posebno u Akademijama, u raznim kulturnim ustanovama, pa tako i u umjetnosti. Šutnja i neangažiranost naravno proizvodi nepregledna polja manipulacije koju provodi vlast nad vlastitim narodom. Biraju se strahovi kojima oni plaše vlastitu populaciju, bilo na nacionalnom planu ugroženosti, bilo na socijalnom planu, to se bira prema potrebi. I onda se vade sva historijska iskustva da bi se ti strahovi pojačali i da bi se ljudi držali u pokornosti i šutnji.
BiF: Sa ovim životnim i profesionalnim iskustvom, da li veću opasnost vidite u „višku“ ideala ili u njihovom nedostatku, posebno kada su u pitanju mladi?
L. Zafranović: Gledajte, za mene je bio ideal da napravim dobar film, da taj film gleda što više ljudi, da taj film pronese taj neki moj skromni doprinos i izvan granica naših teritorija. Htio sam da poručimo da smo u struci sasvim ravnopravni sa svijetom i da smo sposobni praviti filmove i izvoziti ih po cijelom svijetu. To je bio moj ideal. Mislim da bi za svakog pojedinca ideal trebao biti napredak u njegovoj struci koju je izabrao kao svoj životni poziv. Tek onda kad se svi manje-više, na mjestima koje smo izabrali kao ideal o svom životu, svi budemo zalagali za napredak i dosezanje svjetske ili maksimalne kvalitete, mislim da će onda svijet biti drugačiji. Danas nažalost svi sve znaju a nitko ništa ne zna. Taj kaos zapravo odgovara vladajućoj strukturi, kako ovdje, tako i u cijelom svijetu.
BiF: Pokušalo se nešto slično i u Srbiji, jedan serijal o Titu ali – kao što ste upravo sjajno primetili – jako smetaju „spikerski tekstovi u off-u, koji su ideološkim obojeni, crno-bijeli i kao nešto šaljivi, što je nedopustivo – da se preko dokumentarnih snimaka, koji nose jednu određenu patinu, stavlja tekst nema nikakve veze sa njima.“
Kažete da je za vas to filmski zločin. Zašto i otkuda ta želja da „kovači lažnog istorijskog novca“ poturaju lažnu sliku o Titu i njegovoj epohi, a sa „pozicije današnjeg vremena koje je obilježeno raznim ideologijama i mržnjama“. Da li je, na neki čudan i izvrnut način, ta količina energije, koja se bezuspešno evo već decenijama troši na falsifikovanje jednog čoveka i njegove epohe, zapravo, i svojevrsno ogledalo koje nam u odrazu pokazuje koliko je i dan-danas, Titova figura iznad njegovih falsifikatora?
L. Zafranović: Ne može se zamisliti epoha bez Tita niti se Tito može zamisliti bez epohe, oni idu zajedno, neodvojivi su. Sva negiranja Tita naravno idu uz negiranje epohe. I ponavljam, to je jedinstveni slučaj u Europi da se negira nešto što je pozitivno i što je ove male zemlje Balkana izvuklo iz anonimnosti, dalo im epitet hrabrosti, junaštva, stvaralaštva, viđenja u suštini jedne miroljubive politike trećeg svijeta. Mislim na ono što se u narodu kaže “što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži“.
BiF: Uz „Testament“, baš kao i „Krv i pepeo Jasenovca“ i vaše filmove „Zavnoh“, potom filmsku Trilogiju itd… možda najbolje pašu Vaše reči da „Ako ne istražujemo zločine koje su napravili naši susjedi i ‘predstavnici’ našeg, vlastitog, naroda, onda smo osuđeni da živimo u jednoj velikoj laži.“ Strašni zločini dogodili su se i u nedavnoj prošlosti, i onda se istorija, nažalost, ponovila – a ovde su nacionalni ideolozi bili ti koji su silom zatrli jugoslavenstvo – koje je, u suštini, jedna krajnje pozitivna, kosmopolitska i nadnacionalna ideja. Posejali su seme zla, i jednu vrstu totalitarizma – krajnje isključivosti, ono što su nekada u ne tako davnoj prošlosti radili fašisti i nacisti. Kako danas vidite globalni uspon nacionalizama, rasizma i isključivosti u civilizovanim zemljama, i postoji li u tom kontekstu neka implicitna poruka koju nosi Vaš Testament?
L. Zafranović: Testament je jedna intimna priča o jednom razočarenju mene kao filmaša u mogućnosti filma da promjeni svijest ljudi. U isto vrijeme kad sam radio arhivske snimke iz 1941. i 1942. u Parizu, gledao sam na našim nacionalnim TV gotovo identične stvari, čak i jezik koji se govorio 1941. i 1942. Bilo je to jedan mučni period za mene, gdje sam shvatio da moji filmovi nisu ostavili nikakvog traga, da se pored i mimo mojih filmskih upozorenja stvar i rat desio na gotovo isti način, a mislio sam da šaljem krik protiv rata, jer svaki rat donosi strahovite nesreće. Htio sam se vratiti slikarstvu, međutim za povratak je trebalo ponovo učiti tehniku, nisam imao nerve za to. U ruke mi je došla knjiga Stevanovića Ostrvo Balkan, o aktualnom ratu u Bosni. Pročitao sam je kroz noć i ujutro odlučio da se radi film o ratu u Bosni. Šest godina sam financirao taj film i onda je film pao, kad je već praktički počelo snimanje u Bitoli, koja je glumila Sarajevo. Od tog pada sam se nekoliko godina oporavljao. Mislim i dalje da bi se taj film trebao snimiti i da bi konačno trebalo da se progovori istina o tom ratu a ne da svaka zaraćena strana u ovih 20 godina pravi filmove iz svog ideološkog pogleda i svojih vlastitih nesreća.
BiF: Da li vam se javio neko iz Srbije ko bi želeo da emituje Vaš serijal?
L. Zafranović: Da, javilo se nekoliko TV stanica i sada smo u kontaktu s njima. Bilo bi mi važno da što više gledalac u Srbiji vidi seriju i to će biti princip u odlučivanju kome ćemo seriju na kraju prodati.
BiF: Kome, po Vašem mišljenju, smeta jugoslavenski kosmopolitizam danas, nakon što je sve prošlo a mi postali sedam poprilično bezličnih državica? Vidite li budućnosti mogućnosti da se ljudske, kulturne i političke veze među ex-yu narodima obnove i učvrste?
L. Zafranović: To je neminovnost i mislim da je samo u pitanju vrijeme i jedna pametna politika koja ne bi išla na sukobljavanje, nego na ono što nas spaja, što je pozitivno, što može biti osnova nove kvalitete zajedništva, na jednom drugom principu, na principu poštivanja i uvažavanja. To je jedna strana, a druga je ekonomska povezanost koja se već na neki način uspostavlja, to zajedničko tržište koje su činile sve zemlje bivše Jugoslavije i koje su ga praktički izgubile. Mislim da i na kulturni plan, gdje smo imali 23 miliona potencijalnih gledatelja, dok je danas to svedeno na 4-5 mln – i naravno, da su s obzirom na sličnost jezika upućeni na koprodukcije kojih je prije 90-ih bilo u gotovo svakom filmu. Tu su naravno jedno ogromna armija umjetnika, glumaca, snimatelja, scenografa, kostimografa, koji su nekad radili zajedničke filmove. Čemu prepreke da se to danas nastavi?
BiF: Kakvi su Vam planovi?
L. Zafranović: Upravo sam u punom zamahu priprema CARUSA. Jako se veselim tom projektu i veselim se što taj projekt nailazi u Hrvatskoj na veliku podršku. Najznačajniju mu je podršku dao Grad Split i njegov Gradonačelnik Kerum, a podržala ga je i hrvatska država sredstvima HAVC-a. Za sada uspostavljam dobar kontakt i s hrvatskom televizijom.
CARUSO je zabavna humoristička serija i film o darovitoj dobroj duši umjetnika, čiji je predložak autentična ličnost pod nadimkom Caruso, koji je kao naivni ulični pjevač poznat Splićanima, a kojeg zloupotrebljavaju i manipuliraju frustrirani pojedinci i siva masa svih slojeva društva, vođena niskim strastima i ispraznim životima…
U Carusu se u mediteranskom provincijskom gradiću ostvaruju brojne duhovite šale koje razgaljuju publiku. Ponekad su to i surove šale, na granici crnog humora, karakteristične za ovo podneblje. Film predstavlja dalmatinsko a posebno splitsko područje i sami Grad Split, prvenstveno u kulturološkom pogledu, jer pokazuje i oživljava razne aspekte mediteranske kulture, posebno splitske običaje, navike, stil i način života.
Za ovaj projekt napisani su glavni scenariji za seriju od 10 epizoda i za cjelovečernji film. Scenarij sadržava elemente Miljenka Smoje i njegovog Malog Mista, Amarkordovskog Fellinija i Maestra Viscontija, što je za mene kao redatelja i Mediteranca bez sumnje veliki izazov. Volio bih da ovaj film radim u međunarodnoj koprodukciji, vidjet ćemo koliko je to realno.