Svi moji klijenti su prilično daleko. Nekolicina je u Holandiji – ali ipak mi do najbližeg treba sat i po vozom. Moj najdalji klijent je 17 sati letenja avionima (3 presjedanja) u dijelu Sjedinjenih Država koji je nedavno naučno potvrđen kao officijelni “middle of nowhere”, gdje u restoranu ne možeš naručiti mineralnu vodu jer – “to tamo oni u velikim gradovima piju – a mi nismo takvi”.
Elem, prije par sedmica sam bio kod svog optičara – u porodičnoj firmi koja postoji već više od 100 godina i koja ima 15-tak prodavnica u cijeloj sjevernoj Holandiji – i kroz naš razgovor vlasnici (sin i tata) su došli na ideju da me zamole da im dam savjet o postavljanju solarnih panela na njihovu poslovnu zgradu. Zgrada je inače fenomenalna – LED osvjetljenje, grijanje geo-termalnom pumpom, super izolovana. Oni su je (na tipičan holandski način) jeftino kupili na rasprodaji kao rezultat stečaja firme koja je silne pare uložila u novu ekološku tehnologiju u toj zgradi. Oni su novi vlasnici i hvale se zelenom tehnologijom u ovoj zgradi iako je oni kao takvu nikada sami ne bi napravili. E sada im jedino još fale solarni paneli da budu 100% “zero energy” – još jedan razlog da se još više busaju u prsa i iritiraju svoje konkurente.
Elem ovo je jedinstvena situacija za mene – prvi klijent koji je svega 16 km dalje. I naravno odlučio sam da se na prvom sastanku pojavim veoma reprezentativno i zato sam krenuo… biciklom.
E sad bi prvo trebalo da pojasnim neke stvari. Holandija je zemlja koja je raj za vožnju bicikla, kao što se može videti na donjem klipu.
Biciklisti su ovdje potpuno ravnopravni učesnici u saobraćaju i voženje bicikla je najnormalnija stvar za bogate, siromašne, stare i mlade. Naravno, strancima koji ovdje dođu je to sve veoma zbunjujuće. Još se dobro sjećam posjete svom drugu Mick-u u Haarlemu od prije nekoliko godina. Mick je multimilioner koji je zajedno sa mnom u neko doba sjeo na biciklo da bismo otišli u kafić u centru grada na piće. Njegova čistačica koja je prije 2 godine došla u Holandiju iz Ukrajine, se čudom čudila i otresito izjavila da se ona ni po koju cijenu ne bi vozila biciklom, te je ušla u svoj Polo i dobro nagazila na gas.
Međutim, ja i moj partner imamo 6 bicikla u garaži: 2 standardna svakodnevna bicikla, jedan transportni (sa velikom košarom napred i nazad gdje komotno stane kompletan sadržaj kolica iz samoposluge), jedan mountain bike, jedan city-bike sa električnim dodatnim pogonom za veće udaljenosti (do 50 km) i najnoviji od njih: veoma reprezentativni i skupi bicikl od firme BIOMEGA (www.biomega.dk). U ostatku svijeta – ljudi kupuju automobile firme Porsche ili Mercedes kao statusni symbol. U Holandiji se to takođe radi, ali ovdje status može da se dokaže i ekskluzivnim biciklom.
Biomega je danska firma koja pravi veoma luksuzne bicikle, od egzotičnih materijala do veoma egzotičnog dizajna. I po tome su slični filozofiji (i nivou cijena) firme Apple.
Elem, tog sunčanog dana sam se uputio biciklom na svoj poslovni sastanak. I kad sam došao do klijentove zgrade, umjesto da parkiram biciklo na za to predviđeni parkig, ja sam ga demonstrativno parkirao između dva nova BMW-a (serija 7) koji pripadaju tati i sinu (vlasnicima firme).
Sastanak je prošao prilično dobro. Moja dobro uvježbana i ulickana prezentacija je prošla kako treba. Kad je došlo vrijeme da se oprostim od svojih klijenata koji su me otpratili do ulaza – vidjeli smo veliku grupu njegovih radnika koja se okupila oko mog bicikla i divila se. “Ali ovo biciklo nema pogon preko lanca” – dobaci mi čudeći se jedan od okupljenih ljudi. “To je high-tech”, odvratio sam mu.
Ja taj posao ipak nisam dobio. A raspitujući se kasnije sam saznao i zašto. Naime, prilikom mog odlaska sa sastanka jedan od vlasnika firme je bio dobro namršten. Njegovom novom BMW-u se naime niko nije divio.
Saša Svitlica, vlasnik i direktor holandske konsultantske firme GreenMonkerys