Privatizacija u Hrvatskoj izišla je na loš glas i postala je, kako je rekao jedan politicar, sinonim za otimacinu. To je, indirektno potvrdio i izvještaj kojeg je prošle godine objavio Državni ured za reviziju, nakon tri kruga revizije privatizacijskog postupka koji je obuhvatio 1.019 poduzece.
Prije nekoliko godina radila sam u istocnoj Hrvatskoj u jednoj medunarodnoj organizaciji i vikendom uglavnom putovala u Zagreb vlakom. Hrvatske željeznice dobro povezuju Vinkovce s glavnim gradom, narocito od kada je je to ponovo medunarodna ruta, za Beograd i dalje na evropski jugoistok. Što se tice udobnosti i tocnosti, vlakovima u Hrvatskoj uglavnom se putuje kao i prije rata, samo sporije. Tako se, na primjer, od Zagreba do Splita, donedavno pu- tovalo, po voznom redu, osam a efektivno devet sati (prije rata pet, a sada se, nakon tehnološke obnove u vidu tzv. nagibnih vlakova putuje šest do sedam sati).
Ali osim ove nagibne inovacije vlakovi su inace kao i prije rata, istog komfora, cistoce i ugodnosti, osim ponekog vagona koji zaluta iz neke strane kompozicije. Sa mnom je ponekad putovala jedna službenica iste organizacije, jedna gospoda iz Engleske, koja je živjela na mnogo mjesta u svijetu. U jednom trenutku rekla je sljedece: “Vlakovi u Hrvatskoj su tako dobri …”. Pogledala sam je s cudenjem i upitala vidi li ona dobro ovaj vagon, star nekoliko decenija u kojem sam možda ja putovala izmedu Zagreba i Beograda ili Splita još prije rata. “O ne, ovo je super, trebaš vidjeti vlakove u Engleskoj, prema njima vaši su vlakovi odlicni. Ne smijete nikako dozvoliti vladi da privatizira želježnicu, to je propast!” I sama sam se, na BBC i Sky Newsu, nagledala vijesti o želježnickim nesrecama u Velikoj Britaniji, koje opce nisu bile bezazalne nego s mrtvima i ranjenima i velikim štetama, ali mislila sam da se to može uglavnom pripisati propadajucoj disciplini, dezorganizaciji i slicnim razlozima. Ali, moja je poznanica decidirano ustvrdila da je engleska željeznica, ponos industrijske civilizacije u zemlji gdje je želježnica izmišljena i odakle je promijenila sliku svijeta, propala zbog – privatizacije. Danas u Engelskoj vlakom putuje samo onaj ko mora i ako to ne može izbjeci. Jer, privatni vlasnici štedeci na osoblju, na obnavljanju tehnologije, opreme, obuci, svemu, žrtvuju prvo udobnost a kako to nije dovoljno za financijsku bilancu, onda se žrtvuje i sigurnost. i koji ce privatni kapital otici u želježnicu gdje je profitna stopa danas sko- ro nevidljiva, kada se u teleko-munikacijama, informatici i slicinim granama izbacuju dvocifreni profiti, osobito ako kupite telekomunikacije, na pr. u nekoj tranzicijskoj zemlji.
Nekome tko je vjerovao u tržište, privatnu svojinu, privatnu inicijativu i soft-handed državnu regulaciju, gotovo kao u dogmu, kao nešto “za što smo se borili”, ovo je bilo malo teško prihvatiti. Ali kada se rekonstruira privatizacijska prica u Hrvatskoj to i ne zvuci tako cudno, mada su uzroci za sumnju u dogmu sasvim razliciti. .
Hrvatska priča
Privatizacija u Hrvatskoj pocela je prije osamostaljenja, ali je model iz tzv. Markovicevog zakona, bio kratkog vijeka. Sve privatizacije u kojima su zaposleni postali dionicari ‘svojih’ poduzeca poništene su, a uveo se pojam pretvorbe. (Jedini izuzetak gdje se privatizacija po bivšem saveznom zakonu održala je Tvornica duhana Rovinj, koja je jedno od najprofitabilnijih poduzeca u zemlji, ali razloge za to nije teško dokuciti – prodaje robu s potpuno nefleksibilnom tražnjom. Uz to je i najveci pojedinacni punilac državnog budžeta.)
Dakle, sva su poduzeca prvo postala vlasništvo države, odnosno data na upravljanje državnim institucijama: Hrvatskom fondu za privatizaciju, mirovinskim fondovima, koji su onda s njima raspolagali uglavnom tako da su politickim sljedbenicima, zainteresiranim clanovima vladajuce stranke ili ljudima koji su stranku necim zadužili ili joj naprosto bili po volji poduzeca prodavana po blago receno bizarnim uvjetima. To je vrijeme stvaranja tzv. tajkuna, socijalnih anonimusa koji su pojavili doslovce niotkuda i odjednom postali ekonomski najjaci ljudi u zemlji. Najpoznatiji slucaj medu njima je notorni Miroslav Kutle, za koga se govorilo da ni sam nezna koliko poduzeca ima i da je neka cak kupio i dva puta, tolika je bila ‘gužva’ u njegovom portfelju. Ali to nije bila smetnja da dobro iscijedi njihovu financijsku supstancu koja se izgubila u labirintima isprepletanih licnih stranackih i drugih interesa. Miroslav Kutle, sada služi petogodišnju zatvorsku kaznu nakon sudenja koje je pocelo još 2000 godine.
Neki su novi bogataši pak bili umjereniji i usvojili vještine korporacijskog upravljanja pa i dalje slove kao najveca hrvatska privatna bogatstva i gospodarske strukture o kojima i one politicke moraju dobro voditi racuna. Takva je na pr. koncern IviceTodorica, Agrokor, najveca privatna tvrtka u Hrvatskoj koja sada ima regionalne ambicije, ili Lura, najveca tvrtka u mljekarskoj industriji Hrvatske, ciji je vlasnik bivši vozac kamiona iz Hercegovine, danas vlasnik tvornice cokolade u Švicarskoj. Neki su opet odlucili zadržati low profile i njihova bogatstva, možda ne tako velika, ali ipak znatna, nisu tako javno vidljiva.
Po jednoj verziji, koja naravno nije nikada otvoreno i zvanicno potvrdena ali je stvarnost nije nikada demantirala je da je politicki plan vladajuce stranke bio da se društvena imovina ustupi kao nagrada hrvatskim domoljubima iz dijaspore i sljedbenicimavladajuce stranke koji su pomogli osamostaljenju zemlje kako do imovine ne bi došli nepouzdani vlasnici izvan datog politickog kruga.
Zakon o privatizaciji skrojen je tako da je sve to i bilo moguce. A spomenutu je tezu indirektno potvrdio i izvještaj kojeg je prošle godine objavio Državni ured za reviziju, nakon tri kruga revizije privatizacijskog postupka koji je obuhvatio 1019 poduzece. Njihove primjedbe najviše se odnose na procjenu vrijednosti poduzeca, jer Fond je ionako proizvoljno utvrdivane vrijednosti, bez ikakvih tržišnih parametara, mogao povecati ili smanjivati, bez ikakvog objašnjenja ilidokumentacije. Osim toga, imovina vrijedna oko 250 miliona tadašnjih njemackih maraka nije bila ukljucena u procjenu vrijednosti. U jednom krugu revizije u kojem je pregledano 242 poduzeca na pr. pronadeno je da je vrijednost kapitala sa 4,44 milijarde maraka u vrijeme pretvor- be smanjena na 3,26 milijarde maraka u 2001-2002 godini kada je revizija izvršena.
Dalje, Fond se s povjerenom mu imovinom ponašao uglavnom kao “loš gospodar”, pa je umjesto da štiti javni interes i imovinu u postupku privatizacije, davao na primjer, dionice osobama koje ih ne bi platile ali su njima svejedno bez smetnjiupravljale, a onda bi nakon par godina raskinule ugovor s Fondom koji bi uglavnom obezvrjedene dionice uzeo natrag a nji- ma isplatio iznos uplacen za odredeni broj dionica. Ovo bizarno ponašanje dovelo je do toga da je veliki broj tako privatiziranih tvrtki završio u stecaju ili su, uništene, vracene državi koja sada ima na teretu njihove zaposlene. Prema podacima revizije tre- cina poduzeca koje su tako privatizirana završilo je u stecaju, a kod 40 posto takvih direktor je bio istovremeno i vlasnik.
U jednom pregledu privatizacije 143 poduzeca, koje je objavljeno prošle godine, ustanovljeno je da je samo u osam postupak bio potpuno ispravan i zakonit , dok je u 82 slucaja bilo krivicnih elemenata.
U socijalnom kontekstu, ovakva privatizacija rezultirala je gubitkom 270,000 radnih mjesta. Hrvatska privatizacijska prica ovim je izbila iz ruku neke od najvažnijih argumente pobornika privatizacije: da se njome izbjegava razvlacenje sredstava (asset stripping) i najefikasnije uvecava vrijednost imovine, jer su za to vlasnici zainteresirani po prirodi stvari. Pokazalo se da su ovi vlasnici bili zapravo jedino efikasni upravo u asset strippingu. O efikasnosti poslovanju, razvoju, jacanju tržišne utakmice u kontekstu takve privatizacije nije se niti govorilo.
Takav modus operandi hrvatske privatizacije više je dobio nego privukao strane investitore. Oni su pokazali interes samo za relativno lak plijen: banke i monopolske djelatnosti s visokim profitnim marginama, kao što su telekomunikacije. Banke je država predhodno sanirala i zatim prodala po cijeni nižoj od cijene sanacije. Danas je oko 90 posto bankarskog sektora u rukama stranih vlasnika, što je manji problem od toga da postoje jake indicije da medu njima postoji kartelski dogovor umjesto konku rencije. U telekomunikacijama privatizacija upravo hoda ru bom skandala, jer se otkrilo da se Deutche Telekom, kupivši hr vatsku telefoniju (nerentabilnu poštu preuzela je država), zašti tio svoj monopol u fiksnoj tele foniji tajnim ugovorom u kojem se vlada obavezala da do 2006 godine nece omoguciti uvode nje novog operatora. Ovu tvrd nju medija i društva za zaštitu potrošaca demantiraju sve vla de, stara i nova, ali jedini je javni natjecaj za novu fiksnu telefoni ju prije dvije godine vlada poni štila bez uvjerljivih argumenata i kasnije on nikada nije došao na dnevni red.
|
Kompanija |
Kupac |
Vrednost privatizacije (u mil. EUR) |
|
Tvornica duhana Rovinj (TDR) |
Povlašćeni domaći kupci |
akcije -15, investicije – 0 |
|
Tvornica duhana Zagreb |
Zagrebačka banka (TDR) |
Kreditni aranžman, investicije – 0 |
|
Karlovačka pivovara |
Androniko Lukšić |
akcije – 0, investicije – 0 |
|
Zagrebačka pivovara |
Interbrew |
akcije – 15, investicije – 0 |
|
Dalmacijacement |
Redmix |
akcije – 15, investicije – 0 |
|
Našicecement |
Ivan Ergović |
Neodređeno |
|
Srbija (1990-1996) |
||
|
Duvanska industrija Niš |
Filip Moris |
akcije – 387, investicije – 518 |
|
Duvanska industrija Vranje |
BAT |
akcije – 50, investicije – 87 |
|
Apatinska pivara |
Interbrew |
>akcije – 229, investicije – 0 |
|
Beopetrol |
Lukoil |
– 117, investicije – 207 |
Još bez koncepta
Zbog toga ne cudi što je privatizacija u Hrvatskoj izišla na loš glas i što je, kako je rekao jedan politicar, postala sinonim za otimacinu. Ta je tema u Hrvatskoj tako jaka da je anti HDZ-ovska koalicija dobila izbore 2000. godine najviše zahvaljujuci obecanju da ce izvršiti reviziju privatizacije, koju je hrvatsko društvo željno ocekivalo, što radi satisfakcije zbog izgubljenih tolikih radnih mjesta, zbog socijalnog urušavanja srednjeg društvenog sloja, zadovoljavanja osjecaja pravde ili iz cisto racionalnijih razloga – da imovina konacno dode u ruke onima koji ce njome raspolagati kao dobro gospodari cime ce se ostvariti i svrha same privatizacije.
Medutim, malo svjesna da je privatizacija izuzetno politicko pitanje jer predstavlja veliku temeljnu podjelu karata u raspolaganju i pristupu društevnom bogatstvu, koalicijska je vlada odustala od ovog zahtjevnog posla i sve ostavila kako je. Ni jedno od konstatiranih kaznenih djela nije sankcionirano, a osuda M. Kutle samo je jedini izuzetak od ovog pravila, iako je opce mišljenje da on nikako nije jedini koji bi morao sjediti na optuženickoj klupi. Nije smogla cak ni snage da izmjeni zakon o privatizaciji. Nacrt novog zakona stavila je u proceduru tek nekoliko dana prije izbora na kojima je pala. U njemu je bio predviden ESOP program kao nacin da se u vlasnicki krug ukljuci širi krug ljudi. Tadašnja opozicija, a sadašnja vladajuca stranka odbila je ovu ideju kao neustavnu (iako je program vec proveden u nekoliko poduzeca, uglavnom uspješnih) kao što je odbila opce raspravljati o zakonu, izjavivši da ona ima drugi koncept privatizacije u vidu kad dode na vlast. Od tada je prošlo gotovo godinu dana ali taj koncept još nije poznat.
Takva percepcija privatizacija kao ozakonjenog otimanja, bilo od strane domacih notornih tajkuna ili uvaženih stranih korporacija, ucinila je da svaki projekt privatizacije postane laka meta u politickim prepucavanjima. U takvoj klimi teško je opce otvoriti raspravu o modelu i nacinu privatizacije. Prethodna vlada zbog toga nije napravila mnogo u samoj privatizaciji. Za tri godine manadata prodala je samo 33 poduzeca iz državnog portfelja. Nova je vlada nešto ubrzala tempo ali su veliki privatizacijski projekti opet samo niz politickih skandala, koji završavaju bez pravog kraja. Takav je projekt privatizacije turistickog kompleksa Suncani Hvar, na kojem je skoro pala predhodna vlada, zbog politickih igara koje su se oko projekta isplele, a zahvaljujuci ponajprije nedostatku koncepta što uciniti s velikim poduzecima kojima trebaju sredstva za razvoj. Slican je slucaj s poljoprivrednim kombinatima, koji su još u državnom vlasništvu ali nitko ne zna što s njima zapoceti.
Davorka Zmijarević, Zagreb
broj 1, novembar 2004.