U ranim devedesetim godinama stopa smrtnosti odrasle muške populaciji u postkomunističkim zemalja istočne Evrope i bivšem Sovjetskom savezu naglo se povećala. Statistika je zabilježila da je u periodu od 1991 do 1994 smrtnost muškaraca u radnoj dobi povećana za 12,8 posto. Daleko više od ovog prosjeka bile su stope smrtnosti ove populacije u Rusiji, Kazahstanu, Latviji, Litvi i Estoniji gdje su ove stope povećane za preko 40 posto. Prevedeno u apsolutne brojke za ove je četiri godine izgubljeno oko milijun života više nego u prethodnim ‘normalnim’ periodima.
Podaci su bili tako dramatični da su prerasli u fenomen. Toliko da su se naučnici na polju javnog zdravlja našli pred izazovom koji je doveo dugogodišnjeg istraživanja koje su predvodili sociolozi David Stuckler s Univerziteta u Oxfordu, Lawrence King s Univerziteta u Cambridgu i Martin McKee sa Londonske School of Hygiene and Tropical Medicine. Rezultati studije objavljeni su u januaru u britanskom medicinskom časopisu The Lancet i izazvale pozornost ne samo u medicinskim krugovima.
Studija je obuhvatila mnoge faktore koji određuju očekivano trajanje života da bi jedan od faktora na koje se fokusirala pokazao, prema mišljenju istraživača, jaku povezanost s ovom pojavom. To je ogromni rast nezaposlenosti izazvan ekonomskim reformama i masovnom privatizacijom koje su u ovim zemljama a posebno u Rusiji izvedene “vratolomnom brzinom”, a autori upozoravaju da bi nalazi studije trebali poslužiti kao upozorenje zemljama koje se upuštaju u tržišnu reformu.
Brzom privatizacijom istraživači definiraju ekonomske promjene kada se najmanje jedna četvrtina poduzeća u do tada državnim ili društvenom vlasništvu prenese privatnim vlasnicima u samo dvije godine. Nakon raspada komunističkog režima u ranim devedesetim godinama u mnogim tranzicijskim zemljama upravo se to dogodilo. Provođenje masovne takozvane vaučerske privatizacije u tako kratkom vremenskom periodu generiralo je strmoglavo smanjenje nivoa zaposlenosti ali i razgradnju sistema socijalne sigurnosti kakav je bio poznat do tada. U tom je periodu broj onih koji su izgubili posao povećan za 56 posto.
Činjenica da su zemlje koje su prolazile kroz istovjetne političke promjene imale različito povećanje stope smrtnosti. Objašnjenje su našli u činjenici da su zemlje čije je stanovništvo kroz ove promjene prošlo nešto bezbolnije jesu one koje su reforme provodile postepenije, ili su imale jaču socijalnu mrežu u formi različitih organizacija i institucija. Tako je tamo gdje su 45 posto ili više stanovnika bili članovi jedne ili više društvenih organizacija, kao što su crkvene grupe ili sindikati, masovna privatizacija manje uticala na stopu smrtnosti.
Najviše pogođene u ovom smislu bile su Rusija, Kazahstan, Latvija, Litva i Estonija. U njima se nezaposlenost utrostručila a stope smrtnosti muškaraca između 1991 i 1994 se povećale za preko 40 posto. U suprotnoj skupini su Albanija, Hrvatska, Češka, Poljska i Slovenija koje su u ranim devedesetima imale porast nezaposlenosti od samo 2 posto i pad u smrtnosti muškaraca za 10 posto.
Činjenice a ne ideologija
Autori studije kažu: „Implikacije politike su jasne. Kada se ekonomski sistem radikalno mijenja a da se istovremeno ne razmišlja o mogućim posljedicama na zdravlje stanovništva, potreban je veliki oprez.”
Martin McKee iz School of Hygiene and Tropical Medicine u Londonu kaže da je stopa smrtnosti u bivšem Sovjetskom savezu ionako bila visoka, zbog neadekvatnog zdravstvenog sustava uz visoku konzumaciju alkohola i duhana i način ishrane. Na ove faktore samo se nadovezala naglo rastuća nezaposlenost koja je radnicima donijela neizvjesnost i visoku razinu stresa, što je podiglo rizike od srčanih bolesti, moždanih udara i mentalnih bolesti. „Sve što ljudi dobijaju, u smislu zdravstvene i socijalne zaštite, vezano je za radno mjesto i kada njega izgube ostaju i bez ičeg drugog“. Međutim, naglašavaju da povijesne i političke okolnosti i tradicije također imaju utjecaja na stanje zdravlja.
U napomeni urednika Lanceta uz sam članak kojim se predstavlja ovo istraživanje kaže se kako se na ekonomsko i socijalno restrukturiranje u Istočnoj Evropi u periodu od 1989. godine na dalje može gledati kao na najveći eksperiment na području javnog zdravlja u povijesti.
Kada su objavljeni, nalazi studije izazvali su nemale kontraverze. Britanski nedeljnik The Economist, uvijek osjetljiv na ideju da bi tržište i privatizacija mogli izazvati bilo što negativno ili neugodno, reagirao je uvodnikom, u kojem je autorima prebacio da su pobrkali korelaciju i uzročne veze. Nedeljnik je tako htio podučiti dvojicu naučnika da je za nevolje u ovim zemljama, a prije svega u Rusiji, u stvari treba kriviti prespore, a ne prebrze promjene ekonomskog sistema i nasljeđenog načina života, odnosno slabu zdravstvenu zaštitu i iznad svega, visoku konzumaciju alkohola. Naime, tokom nekoliko godina prohibicije alkohola koju je uveo Mihajl Gorbačov, stopa smrtnosti osjetno pala, da bi se povećala nakon 1992. kada se raspao i državni monopol na alkohol, a potrošnja alkohola se vratila na velika vrata. The Economist, također, tvrdi da autori studije nisu shvatili tajming i efekte ekonomske reforme, te da šok terapija, koju spominju nema nikakve veze s masovnom privatizacijom, te da neke druge zemlje koje su provele iste zahvate u ekonomskom modelu nisu zabilježile takav porast stope smrtnosti. Navode slučajeve Poljske i Češke, gdje je očekivano trajanje života zapravo produženo nakon privatizacije, zanemarujući činjenicu da se radi o mnogo manjim zemljama od Rusije i s drugačijim načinima života.
O tome upravo i govore trojica naučnika: zemlje koje su imale mrežu organizacija koje su mogle ublažiti socijalni šok brze tranzicije uspjele su bolje zaštiti stanovništvo izloženo dramatičnim promjenama ekonomskog sistema.
U svom odgovoru Stuckler, King i McKee objasnili su upravo da su htjeli istražiti zašto su zemlje koje su prošle kroz vrlo slične političe i ekonomske promjene zabilježile tako različite stope smrtnosti u ovim godinama i zašto su populacije nekih zemalja kroz tranziciju prošle uz veće gubitke od drugih. Naime, zašto su zemlje koje su imale slične političke promjene kao i Rusija zabilježile mnogo niže stope smrtnosti. Koliko god slična njihova povijesna nasljeđa, ona ne mogu objasniti tolike razlike u ovim stopama. Studija, naime, ukazuje da je jedan od važnih faktora bila brzina i način privatizacije. “Imamo u vidu koliko je značajan faktor alkohola, ali ključno je pitanje zašto su ljudi imali potrebu za tako opasnom konzumacijom alkohola.” Navode i podatak da su Rusija i Bjelorusija imale sličan porast potrošnje votke nakon nastanka slobodne trgovine alkoholom, ali su samo u Rusiji nezaposlenost i stopa smrtnosti eksplodirale u muškoj radnoj populaciji, a u ovim inače sličnim zemljama različita je bila upravo brzina privatizacije. Trojica naučnika objašnjavaju da ne postoji jednostavno objašnjenje za zdravstvene trendove u populaciji a pogotovo u populaciji koja prolazi kroz tako dramatične promjene, te da mnogo faktori doprinose krizi mortaliteta u postkomunističkim zemljama, ali da su sami uvjereni, na osnovu činjeničkih, a ne ideoloških argumenata, da je brza privatizacija jedan od njih.
Davorka Zmijarević, Zagreb
broj 53, mart 2009.