Nakon kraće i zvanične posjete revizora iz Ureda za reviziju Federacije BiH, tokom koje su revizori zavirili u ugovore o nabavkama u BH telecomu, HT Mostar i elektroprivredama zaključenim u 2007. godini, i revizori i javnost su ostali šokirani praksom kod javnih nabavki.
Samo u BH telecomu od 84,3 miliona eura potrošenih na nabavku različitih roba i usluga u 2007. godini čak 47,4 miliona eura isplaćeno je dobavljačima koji su odabrani bez objave javnog tendera, što je inače zakonska obveza.
Da sve bude zanimljivije, zajednička jadikovka svih direktora javnih preduzeća u BiH, pogotovu telekoma i elektroprivreda, je da jedina prepreka na putu njihovog neviđenog uspona i prosperiteta i dokazivanja vlastitih vanserijskih menadžerskih sposobnosti leži u zakonu o javnim nabavkama. Zakon takav kakav je, jednostavno zahtjeva obavezno raspisivanje javnog tendera te izbor najbolje ponude, pri čemu je ponuđena cijena uglavnom presudan faktor, a oni koji ne prođu na tenderu imaju pravo žalbe. A žalbeni proces zna i da potraje.
U apelima da se zakon o javnim nabavkama na njih ne primjenjuje najglasniji su bili direktori dva preostala telekoma u državnom vlasništvu, BH Telecoma i HT Mostar. Krivac za sporo unapređenje vlastitih tehnoloških kapaciteta i za posustajanje u tržišnoj utakmici sa već privatizovanim Telekomom Srpske, naravno, samo je zakon koji ne važi za privatne već samo za državne firme.
Ipak, pokazalo se da je menadžment BH telecoma zakon koji im toliko smeta jednostavno ignorisao. Istina, zakon predviđa izuzetke kada je moguće ići na direktnu nabavku ali ovi izuzeci su jednostavno postali pravilo.
TV spot od 1,78 miliona eura
Ako se za nabavku opreme za proširenje postojećih telefonskih centrala možda i može shvatiti direktna pogodba, jer teško da će „Erikson“ biti u stanju da isporuči „Simensovu“ opremu, sve ostale nabavke nikako se nisu mogle podvesti pod izuzetak.
Kako su utvrdili revizori, menadžment BH telecoma nije se zamarao raspisivanjem tendera već je na direktnu pogodbu išao i kod ugovora o svim reklamnim uslugama, nabavci mobitela , zakupu oglasnog prostora u medijima, održavanju vozila.
Mobitele, koje danas telekom operateri dijele i šakom i kapom kako postojećim tako i novim pretplatnicima, BH telecom je nabavio direktnom pogodbom od kompanija „Teloptic Sarajevo“, „Mobis Electronic“ i MIBO, za šta je plaćeno 7,4 milijuna eura.
U nemilosrdnoj utakmici na tržištu za privlačenje novih pretplatnika telekomi ne žale na ulaganju u reklamu i propagandu, pa ni BH telecom nije izuzetak
Direkton pogodbom, bez tendera, od sarajevske marketinške agencije Via Media naručen je promotivni spot. Cijena? Prava sitnica – 1,78 miliona eura . U BH Telecomu su revizore pokušali ubjediti da tu nema ništa sporno te da je cijena “malo” veća zbog činjenice da je Via Media ponudila da spot napravi u roku od tri dana. Za ovu sumu se na Balkanu prave pristojni dugometražni igrani filmovi, koji uzgred pokupe bar neku od nagrada na renomiranim svjetskim festivalima, ali takvi filmovi se istina, ne mogu napraviti za tri dana.
Iako marketinški stručnjaci tvrde da je takva ponuda neozbiljna i neprofesionalna, BH telecomu to nije predstavljalo prepreku za zaključivanje ugovora i isplatu. Jedino što su revizori uspjeli da utvrde oko ovog ugovora je da “ne postoje dokazi da je ovaj rok ispoštovan”. Kada se ove cijene uporede sa iznosima koje renomirane svjetske kompanije plaćaju svjetskim zvjezdama za pojavljivanje u njihovim globalnim marketinškim kampanjama, očigledno je da recimo Džordž Kluni i njegove kolege rade “za klikere”
Nije se škrtarilo ni na podršci umjetnosti pošto je za nastup muzičke zvijezde Dine Merlina na proslavi dana BH Telecoma galantno plaćeno 124.000 eura. Ima se, može se.
Pare danas, ugovor iduće godine
Po osnovu donacija u 2007. godini podijeljeno je 805 hiljada eura. Same po sebi donacije nisu sporne jer se ipak radi o najprofitabilnijoj kompaniji u BiH koja je u 2007. imala neto dobit od 76,4 miliona eura. Ono što je sporno je način njihovog knjiženja jer su donacije podvedene pod troškove, iako zakon izričito nalaže da se donacije u slučaju državnih kompanija mogu izdvajati samo iz neto dobiti. Rezultat knjiženja donacija kao troškova je da je za njihov iznos efektivno umanjena neto dobit, pa su time oštećeni kako mali dioničari koji imaju 10 posto vlasništva u BH Telecomu, a država dvostruko, i kao većinski vlasnik ali i po osnovu manje porezne osnovice za obračun poreza na dobit.
Kako su utvrdili revizori, ignorisanje zakona o javnim nabavkama praksa je i u drugom telekomu, HT Mostar u kome država trenutno ima 50,1 posto vlasništva. I ovdje su mobiteli, za čiju nabavku je potrošeno 2,3 miliona eura kupovani direktnom pogodbom bez zamaranja sa tenderskim procedurama. Isti pragmatizam pokazan je i kod ugovora o marketinškim usluga za šta je plaćeno 458 hiljada eura. Kuriozitet u slučaju HT Mostar je ekspeditivnost kod plaćanja obaveza i izuzetna sposobnost menadžmenta da vide budućnost. Tako je po osnovu „obaveza iz ugovora o strateškoj suradnji“ HT Zagreb, koji u HT Mostar ima 39,1 posto vlasništva, u 2007. godini isplaćeno 59.160 eura. Ne bi tu bilo ništa čudno, da ugovor o strateškoj saradnji nije potpisan tek naredne, 2008. godine.
Zaradiš euro, dobiješ dva
I dok su se u telekomima revizori mogli samo u nevjerici konstatovati da se zakon o javnim nabavkama jednostavno ignoriše u Elektroprivredi BiH bili su suočeni sa mnogo većim izazovima.
Ni ovdje praksa direktne pogodbe umjesto tendera nije bila novost. Tako je bez tendera ugovor vrijedan 1,12 miliona eura za izradu projekta malih hidroelektrana dodijeljen Energoinvestu a na isti način potpisan je ugovor sa kompanijom Inspekt RGH za kontrolu kvaliteta uglja za šta je plaćeno 637 hiljada eura.
Puno veći problem je činjenica da čak ni revizori nakon kontrole poslovanja Elektroprivrede BiH nisu mogli utvrditi koliko u stvari iznosi osnovni kapital kompanije u kojoj je država vlasnik 90 posto kapitala a ostatak je u rukama malih dioničara.
Od 2005. do 2007. godine Elektroprivreda je zvanično iskazala ukupnu neto dobit od 9,9 miliona eura, što je korišteno kao ključni argument i dokaz o sposobnosti menadžmenta koji je nakon višegodišnjih gubitaka firmu doveo do plusa. Kako su utvrdili revizori, „stvarni efekti rezultata poslovanja iskazali su se na kapitalu, prema kojima je povećan gubitak“, jer je u istom periodu ukupan kapital kompanije bio smanjen za 179,5 miliona eura, dok je osnovni kapital manji za 209 miliona eura, pa je prema revidiranom finansijskom izvještaju kompanije za 2007. godinu osnovni kapital iznosio 1,54 milijarde eura.
Imajući u vidu višegodišnje gubitke ovo smanjenje osnovnog kapitala i ne bi bio preveliki problem da i pored toga u poslovnim knjigama i dalje ne stoji 457,9 miliona eura akumuliranog gubitka iz ranijih godina, za koji niko nema pojma kako ga pokriti.
Par stotina miliona eura gore ili dole nikada nije bio problem među prijateljima, pa je nakon što je u 2006. godini zvanično iskazana neto dobit od 2,7 milijuna eura. Ovaj radni uspjeh proslavljen je odgovarajućim stimulacijama zaposlenim i menadžmentu na šta je potrošeno 4,89 miliona eura pri čemu je novac podijeljen bez ikakvih kriterija. Tako su na svaki zarađeni euro pregaoci nagrađeni sa dva eura, što je vrlo čudnovata matematika.
Suočeni sa ovakvom situacijom revizori su mogli samo konstatovati “mi nismo u mogućnosti kvantificirati ukupan iznos dosadašnjeg gubitka iz poslovanja, a samim tim ni stvarni iznos osnovnog kapitala“. Ako to revizori nisu bili u stanju, pitanje je samo ko to može.
Dražen Simić, Sarajevo
broj #53, mart 2009.