Iako domaće kompanije u regiji, koje posluju na lokalnom nivou, uglavnom nemaju visoko vrijedne vlastite tehnologije i proizvode, svaka kompanija ima informacije koje treba zaštiti. Problem je što domaći menadžeri uglavnom to ne shvataju, pa ne preduzimaju ni one osnovne mjere zaštite, poput kupovine rezača papira za uništavanje dokumenata niti ulažu u adekvatnu zaštitu svojih internih kompjuterskih mreža
“Na pripremanje vlastite ponude za učešće na tenderima potrošimo deset posto vremena a devedeset posto pokušavajući da predvidimo visinu ponude konkurencije”. Ovako je još prije par godina čelni čovjek velike regionalne kompanije opisivao kako to izgleda nadmetanje na velikim međunarodnim tenderima gdje su u igri desetine miliona eura i gdje razlika od par centi može biti ključni elemenat koji određuje da li će kompanija uknjižiti milionski profit ili ispasti iz igre.
Šta sprema konkurencija, kakvu će ponudu imati na tenderu, koje nove proizvode pripremaju, pitanja su koje svakodnevno sebi postavljau menadžeri, bilo da je riječ o vlasnicima preduzeća sa par zaposlenih ili velikim kompanijama sa desetinama hiljada radnika. Od preciznosti odgovora na ova pitanja zavisi i dugoročni uspjeh i opstanak kompanija. Kako se radi o egzaktnim odgovorima, gledanje u šoljicu kafe ili posjeta vračari ne pomaže previše, ali posjeta štandu konkurentske firme na sajmovima, ili još bolje, izlazak u kafanu sa kolegom iz konkurentske firme mogu se pokazati puno korisnijim.
Business intelligence nije samo špijunaža
„Business inteligence je dio standardne poslovne prakse i po definiciji to je “proces traženja, tretiranja i analize strateških informacija, bilo da je riječ o kompanijama ili državama”, objašnjava Erol Mujanović, ekonomski analitičar iz Sarajeva koji je na temi business inteligence magistrirao u Francuskoj.
Business intelligence najčešće se, pogrešno, poistovjećuje sa industrijskom špijunažom, iako se najveći dio strateških informacija o konkurentima prikuplja legalno, kroz analize objavljenih finansijskih izvještaja, medijske najave novih proizvoda, prezentacije na konferencijama i sajmovima kao i na bazi specijalizovanih analiza tržišta. Ipak, linija koja razdvaja “bijele” tj. legalno dostupne informacije i “crne informacije”, do kojih se došlo ilegalno, nije baš uvijek jasna.
– U principu, business intelligence obuhvata 90 posto “bijelih” informacija, dok “crne informacije”, pribavljenje industrijskom špijunažom, čine desetak posto. Ali, radi se o tome da ovih desetak posto predstavlja i najvrijednije informacije. Kompanija koja je potrošila godine i milione eura na razvoj novog proizvoda, a onda joj konkuretni ukradu te podatke i plasiraju proizvod mjesec dana prije, trpi ogromne gubitke koji u pitanje dovode i sam opstanak kompanije. Stoga se i pristup business intelligence-u dijeli na ofanzivni i defanzivni, pri čemu se pod ofanzivnim podrazumjeva prikupljanje informacija o konkurentima, a defanzivni je zaštita vlastitih informacija od konkurenata. U oba slučaja najslabija karika je ljudski faktor, odnosno zaposleni, kaže Erol Mujanović.
Balkanski špijuni
Globalni igrači, kao što su velike transnacionalne kompanije, banke i osiguravajuće kuće imaju vlastita odjeljenja koja se isključivo bave business inteligence-om i prikupljanjem informacija o konkurentima, što legalnim što manje legalnim načinima, što je skup hobi ali su i ulozi visoki.Meta nisu samo konkurenti i njihovi menadžeri već i vlastiti zaposlenici.
Kako su prije tri godine otkrili njemački mediji, Deutsche Telekom imao je razrađenu praksu špijuniranja i vlastitih uposlenika, posebno onih na menadžerskim pozicijama, ali ne samo u matičnoj firmi već i u firmama kćerkama. Kako se pokazalo, među metama je bila i jedna od menadžerica Hrvatskog telekoma, a njen dosije obuhvatao je rezultate praćenja i priskluškivanja ne samo nje već i njene sestre i ostalih članova porodice, gdje su uredno evidentirane i seksualne sklonosti, sa kime je, kada i gdje izlazila, sve to uredno fotografisano i pohranjeno u tajni dosije.
„Kompromitirajući podaci o vlastitim menadžerima su takođe vrijedna roba, jer na taj način kompanija svoje menadžere može da drži u šaci ili da ih otpusti i prije isteka ugovora bez prava na otpremninu“, objašnjava Erol Mujanović.
Ukradeno 1.000 milijardi dolara
Kako živimo u informatičkom dobu, gdje su sve bitne informacije pohranjene na kompjuterima, pa je uz malo znanja i vještine moguće dočepati se i najkritičnijih tajnih podataka od konkurencije sa drugog kontinenta, bez napuštanja vlastite kancelarije.
Ono što se najviše čuva, ali i najviše krade, su informacije o novim tehnologijama i proizvodima, na čiji razvoj se obično utroše godine i ogromne sume novca.
Prema procjenama direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost SAD (NSA), generala Keith Alexandera, američke kompanije godišnje pretrpe štetu od oko 1.000 milijardi dolara zbog krađe informacija, pri čemu je samo jedna američka kompanija pretrpjela štetu od oko milijardu dolara zbog krađe tehnologije na čiji razvoj je utrošila dvadesetak godina.
Iako su najčešće u slučajevima upada u kompjuterske mreže “glavni osumnjičeni” Kinezi, krađa poslovnih informacija nije mrska ni Rusima, Francuzima, Nijemcima, pogotovu kada je riječ o proizvodima najnovije tehnologije ili nadmetanjima na međunarodnim tenderima vrijednim nekoliko desetina milijardi eura, kada su sva sredstva dozvoljena a cilj opravdava sredstvo.
Informacije se ne kradu samo kroz hakerske upade u kompjutere već i na “klasične načine” – ubacivanjem svojih špijuna kao studenata, magistranata ili doktoranata u razvojne centre konkurenata, ucjenom ili podmićivanjem zaposlenih u konkurentskoj firmi, kopanjem po smeću iz razvojnih centara ili jednostavno zapošljavanjem ključnih ljudi iz konkurenstke firme.
Dobra vijest za balkanske menadžere je da im se teško može desiti da izgube milijardu dolara zbog krađe informacija pošto takve informacije jednostavno ne posjeduju, a i zbog toga što su zemlje regije i njihove kompanije daleko od proizvodnje hi-tech proizvoda i dominacije na svjetskom tržištu.
Tehnologija sječe balvana i uzgoja malina i nije tolika nepoznanica pa i njena cijena na crnom tržištu nije naročito velika. Slična je situacija i sa tenderima, gdje se država javlja kao glavni i najveći kupac roba i usluga. Teoretski, najniža ponuđena cijena trebala bi biti presudan faktor, ali u praksi puno je bitnija bliskost sa vladajućim političarima što obezbjeđuje puno bolju “prohodnost” na tenderima nego niža cijena i bolji kvalitet u odnosu na konkurente. Čak i kada bi im neko besplatno poklonio, recimo dizajn najnovijeg mikro čipa zasnovanog na nano tehnologiji ili najnoviju satelitsku tehnologiju, domaćim kompanijama to ne bi puno pomoglo u njihovom poslovanju, jer bi jedino mogli tu informaciju preprodati nekome kome je bitna.
Pokradeni ćute zbog sramote
„Iako domaće kompanije u regiji, koje posluju na lokalnom nivou, uglavnom nemaju visoko vrijedne vlastite tehnologije i proizvode, svaka kompanija ima informacije koje treba zaštiti, pogotovu ako je riječ o kompanijama koje se nadmeću i na međunarodnom tržištu. Problem je što domaći menadžeri uglavnom to ne shvataju, pa ne preduzimaju ni one osnovne mjere zaštite, poput rezača papira za uništavanje dokumenata niti ulaganja u adekvatnu zaštitu svojih internih kompjuterskih mreža. Na regionalnom tržištu, za razliku od Zapada, zato i ne postoje još uvijek specijalizovane kompanije za business intelligence koje bi pružale kompletnu uslugu, jer očigledno nema dovoljno interesa. Ipak sigurno je da i na našim prostorima postoji industrijska špijunaža, pogotovo kada je riječ o farmaceutskim ili građevinskim kompanijama koje nastupaju na međunarodnom tržištu. O tome se rijetko čuje iz jednostavnog razloga – onaj ko krade se ne hvali time, a pokradeni ćuti zbog sramote“, kaže Erol Mujanović.
Dražen Simić, Sarajevo
broj 81, oktobar 2011.