Ideja da štediše plaćaju banci što im čuva pare ili da banka plaća onima kojima je pozajmila pare, bila je uglavnom apstraktna teorija koja je služila za intelektualnu gimnastiku dokonih ekonomista i materijal za pisce naučne fantastike. Danas to postaje stvarnost, ne samo tamo negdje u dalekom svijetu, već i na Balkanu – centralna banka BiH počela je poslovnim bankama obračunavati negativnu kamatnu stopu.
Od 1. jula centralna banka BiH počela je poslovnim bankama obračunavati negativnu kamatnu stopu od 0,2 posto godišnje, na novac koji banke drže u CB BiH iznad propisanog iznosa obavezne rezerve. Praktično, to znači da će svaki milion eura “viška” nakon godinu dana postati 998 hiljada eura, a možda i manje. Koliko god to paradoksalno zvučalo, godinama poslovne banke u BiH u CB BiH drže oko milijardu eura više nego što moraju i ta suma je u aprilu bila 1,28 milijardi eura.
Centralna banka BiH i nije “prava” centralna banka, nego funkcioniše na principu “valutnog odbora”, što praktično znači da ne može štampati pare niti pozajmljivati državi, te da svaka konvertibilna marka mora imati stopostotno pokriće u eurima, uz fiksiran kurs prema euru koji se ne mijenja. Rezultat je da jedini instrument koji CB BiH ima u svojim rukama je stopa obavezne rezerve.
Do sada CB BiH je obavezne rezerve držala dijelom u bankama u inostranstvu a dijelom kod Evropske centralne banke (ECB), pa je na ove depozite ubirala skromnu kamatu, što je omogućavalo da se isto tako simbolična kamata plaća poslovnim bankama na višak para koji drže u CB BiH. Iako je ta kamata bila simbolična, domaće poslovne banke su bile zadovoljne, bolje minimalna kakva takva zarada nego riskirati sa pozajmljivanjem domaćim klijentima sa kojima nikada niste načisto, hoće li biti u stanju da uzeti kredit vrate ili ne.
Situacija se počela mijenjati nakon što su vodeće centralne banke u svijetu, poput ECB i Japanske centralne banke, u pokušaju da pokrenu ekonomiju, najprije kamate efektivno sveli na nulu. Kada ni to nije dalo efekta, posegnulo se za očajničkim mjerama, poput negativnih kamatnih stopa, prvenstveno na depozite koje u centralnim bankama drže poslovne banke.
Bankari klijentima ne vjeruju
Ni kriva ni dužna, tako se i CB BiH našla na udaru negativnih kamatnih stopa koje je u martu uvela ECB i to u visini od 0,4 posto, jer svoje pare CB BiH drži u euro zoni, pa se taj efekat lančano prenio i na poslovne banke u BiH.
CB BiH je, ipak, pokazala da ima srca jer će domaćim poslovnim bankama naplaćivati samo 0,2 posto, što je tek polovina negativne kamate nego što naplaćuje ECB.
Zvanično obrazložanje CB BiH je da se na taj način pokušava “ohrabriti” domaće poslovne banke da višak para umjesto u CB BiH plasiraju klijentima, prije svega domaćim kompanijama, te podstaknu ekonomiju. Iako bi u teoriji ovakav potez CB BiH zaista trebao navesti banke da plasiraju viškove novca, u praksi, od toga za sada nema ništa. Bankari su u prvim reakcijama hladno odbacili ideju da višak para povuku iz CB BiH i plasiraju klijentima, pravdajući to ukupnom ekonomskom situacijom, koja je daleko od blistave, te između redova poručili da će rađe prihvatiti ovaj dodatni trošak, koji će ionako potom nadoknaditi od klijenata kroz povećane naknade.
Gruba računica pokazuje da bi ukupan trošak negativnih kamata na 1,2 milijarde eura viška mogao koštati banke ukupno oko 2,4 miliona eura, što je za bankare sitnica, a klijenti su ionako navikli da ih banke deru pa im ovo neće biti neko iznenađenje. Idilu bi moglo pokvariti samo dalje pogoršanje globalne finansijske situacije, gdje bi centralne banke mogle posegnuti za “nuklearnom opcijom”, radikalnim povećanjem negativnih kamatnih stopa na dva posto, pet posto ili čak i više, što ne bi bilo baš kompletno iznenađenje.
Lančano, to bi se odrazilo i na negativne kamatne stope koje zaračunava CB BiH, a onda bi čitava priča dobila drugačiji tok. Jedna je stvar plaćati godišnje 0,2 posto reketa u zamjenu za relativnu sigurnost viškova para koje čuva CB BiH, a sasvim druga računica je kada se ova naknade pretvori u ne baš zanemarljivih dva ili pet posto. U tom slučaju banke bi neminovno teret negativnih kamata prebacile i na svoje štediše, pa bi se onda i građani sa novcem iznenada našli u situaciji da i oni bankama plaćaju da im čuva njihovov novac.
Teorija je dobra, ne valja narod
Koliko god ova špekulacija može izgledati nategnuto u ovom trenutku iz balkanske perspektive, ovo se već dešava u dijelovima Evrope i Japana gdje su banke teret negativnih kamata već prenijele na klijente, koji očekivano i nisu baš oduševljeni novim pristupom. Najmanje su oduševljeni veliki investitori, poput privatnih penzionih fondova, kojima se izbor za ulaganje uz minimalni rizik drastično smanjilo. Berze i akcije su u zoni “crvenog usijanja”, prihodi na državne obveznice velikih država su ili oko nule ili takođe u minusu, a držanje keša u banci takođe prestaje biti opcija.
Konačan epilog za privatne penzione fondove i fondove životnog osiguranja stoga i nije teško predvidjeti, ako se ovaj trend nastavi.
Plemenita ideja iza negativnih kamatnih stopa za cilj ima pokrenuti ekonomiju kroz povećanu potrošnju, koja uporno izostaje, dok ekonomije već osam godina tapkaju u mjestu. Naravno, krivac su široke narodne mase koje zbog neviđene sebičnosti ne žele da potroše pare koje su uštedjeli, već neodgovorno čekaju da vide šta će se na kraju desiti i sa svijetom, ali prije svega sa njihovim vlastitim poslom i primanjima.
Konvencionalna ekonomska pamet tako kaže da je logično rješenje “stimulisati” milione neodgovornih pojedinaca jednostavnim argumentom: ili ćete trošiti sada te pare što imate, ili će vam ih postepeno uzeti banka kroz negativne kamate. Autori ovog koncepta, u iščekivanju Nobelove nagrade za ekonomiju i vječne slave, iznenada su se našli u šoku, kada se realnost tvrdoglavo odbila uklopiti u ovaj briljantni koncept. Narod nezahvalni, umjesto da troši pare što je decenijama štedio i potpomogne oporavak ekonomije, jednostavno je počeo povlačiti štednju iz banaka i trpati pare pod dušek.
Japan koji je trenutno lider u eksperimentu zvanom alternativna ekonomija, baziranom na enormnom štampanju para i bezuspješnim pokušajima da se stimuliše potrošnja po svaku cijenu, može poslužiti kao dobar primjer praktične primjene negativnih kamatnih stopa. Ekonomija u cjelini nije osjetila neku blagodet, štediše su ostale bez nekadašnje kamate, ali su bar izvukle glavnicu, dok su banke počele gubiti depozite.
Dobra vijest je da je neko ipak profitirao, japanski proizvođači kućnih sefova, čija je prodaja iz nepoznatih razloga preko noći višestruko porasla.
Polako praksa “kažnjavanja” štediša počinje puštati korjene i u Evropi, jer su pojedine banke već počele naplaćivati negativnu kamatu na depozite klijenata, za sada uglavnom onih sa depozitima sa puno nula, dok su sitnije ribe, trenutno, pošteđene. Ipak, samo je pitanja vremena kada će se ova praksa proširiti i na obične smrtnike sa skromnijom ušteđevinom.
Pozajmiš 100, vratiš 90
Ideja da banke umjesto plaćanja kamata štedišama naplaćuju od štediša, jako se sviđa bankama. Malo manje im se sviđa ona druga strana jednačine, koja podrazumijeva da ako su već kamate negativne, onda to važi i kada banka pozajmljuje pare klijentima. To logično vodi do paradoksa da banke praktično poklanjaju pare klijentima, po principu “pozajmiš 100 vratiš 90”. Iako rijetki, zabilježeni su već i prvi takvi slučajevi, gdje su klijenti imali ugovore gdje je ugovorena kamatna stopa vezana za kamatne stope centralne banke.
Naravno, dugoročno čitav ovaj koncept je neodrživ, ali čini se da za sada niko nema bolju ideju kako da pokrene svjetsku ekonomiju, koja je bazirana na potrošnji. Problem nije toliko sam koncept potrošnje kao pokretača ekonomije, nego jedna sitnica koju ekonomski teoretičari jednostavno previđaju. Potrošnja pada, ali ne zato što potrošači na Zapadu iznenada ne žele trošiti, nego što nemaju novca za trošenje.
Radna mjesta se gase, broj nezaposlenih raste, a nametnuta politika drakonske “štednje” smanjuje realna primanja penzionera kao i korisnika različitih vidova socijalne pomoći, dok se porezi povećavaju. Sa druge strane, iako su hiljade milijardi svježe kreiranih dolara i eura ubrizgane u banke, taj novac nikako da stigne do privrede i kompanija koje proizvode i zapošljavaju ljude.
Do sada su se crnim rupama, kao pojavom, uglavnom bavili astro fizičari, ali sada je to postao domen ekspertize ekonomista. Za razliku od fizičara, ekonomisti mogu i praktično demonstrirati njihovo postojanje, ilustrujući to enormnim sumama novca koje države ubacuju u banke, a koje potom nestaju bez traga u vremenu i prostoru. Eksperiment sa negativnim kamatnim stopama, tako, spada u kategoriju koja se inače naziva “mamuzanje mrtvog konja”. Možeš ga bosti, tući, vući koliko god hoćeš, ali džaba, ne mrda se niti će se mrdati.
Dražen Simić
jul/avgust 2016, broj 128/129