Dobra vijest za Balkance. Ako nam se posreći, u narednih sedam godina mogao bi nas dopasti barem dio od najavljenih pedeset milijardi dolara investicija planiranih u Evropi i SAD. Investitor? Nigerijski biznismen, Aliko Dangote, koji je ujedno i najbogatiji Afrikanac, čije se lično bogatstvo procjenjuje na nekih 12 milijardi dolara.
U globalnom nadmetanju u privlačenju stranih investicija učestvuju svi, kako bogate tako i siromašne zemlje. Bogati, da bi postali još bogatiji a siromašni kako bi postali barem malo manje siromašni. Afrika je sinonim za globalnu sirotinju, ali suprotno uvriježenim stereotipima da se novac sa Zapada, bilo kao investicije ili donacije, sliva u Afriku, a iz Afrike na Zapad stižu sirovine, nafta i ekonomski imigranti, u stvarnosti slika je malo drugačija jer novac teče u oba smjera.
Afrički biznismeni takođe investiraju širom svijeta i najavljuju da će ulagati još više, jer biznis je globalan a kapital ionako ne poznaje granice. „Cartier“ i „Montblanc“, su globalni brendovi i sinonim za luksuz već decenijama. Ono što je manje poznato je da su, među ostalim, ova dva brenda odavno u afričkom vlasništvu, preciznije u rukama južnoafričkog biznismena Johanna Ruperta.
U potrazi za sigurnošću i afrički investitori, poput svih ostalih, preferiraju SAD i EU, ali poslovne šanse vide i u ostatku svijeta. Tako je, recimo, egipatski telekom gigant „Orascom telecom“, koji sada na međunarodnom tržištu posluje pod imenom „Global telecom Holding“, proširio poslovanje i na Pakistan, Bangladeš, Brazil i – Sjevernu Koreju.
Nigerijac ulaže 50 milijardi dolara u Evropu i SAD
Ipak, najintrigantnije zvuči najava nigerijskog milijardera Aliko Dangotea, da njegova kompanija „Dangote Group“ do 2025. godine, znači u narednih osam godina, namjerava investirati između 20 i 50 milijardi dolara prvenstveno u Evropu i SAD, dok bi dio investicija bio plasiran u Meksiko i Aziju. Na meti nigerijskog milijardera su, prije svega, petrohemijska industrija i obnovljivi izvori energije u kojima on vidi budućnost i poslovni potencijal. Nešto novca će se naći i za ulaganje u sport, pošto je Dangote u medijskim istupima najavio i da želi kupiti londonski fudbalski klub „Arsenal“. Čisto da se nađe.
Iako je za velike zapadne investitore, Afrika i posebno afričke države bogate naftom poput Nigerije, obećana zemlja sa ogromnim potencijalom u budućnosti, logika afričkih investitora za ulaganje u Evropu i SAD je nešto drugačija. U poređenju sa profitima u Africi, oni u Evropi i SAD su daleko manji, ali su rizici za ulaganje u Afriku – politički, ekonomski, bezbjedonosni – daleko veći, pa su dugoročno pare sigurnije u Evropi i SAD. Uz to, kamatne stope na kredite kojima se finansiraju ulaganja u Africi su veće nego što je to slučaj u Evropi, pa ušteda na cijeni kapitala dijelom kompenzira niže profite na Starom kontinentu.
Među najvećim afričkim investitorima koji ulažu izvan Afrike su južnoafrički investitori, kojima je Evropa jedna od omiljenih destinacija. Prošle godine su u Evropi investirali oko 2,9 milijardi eura, mahom u nekretnine, a taj iznos će u ovoj godini vjerovatno biti nadmašen. Od početka ove godine u Evropu su uložili 2,3 milijarde eura i koliko god se to nama činilo čudnim, devedeset posto od ovog novca, odnosno dvije milijarde eura, uloženo je u Istočnu Evropu, uključujući Balkan, prvenstveno u nekretnine i trgovinu.
Dok je za zapadne investitore Balkan, u najboljem slučaju, siva zona, dobra za izbjegavanje zbog konstantne političke i ekonomske nestabilnosti, investitorima iz Južne Afrike situacija ne izgleda toliko loša da bi ih odvratila od ulaganja.
Tako ovogodišnje investicije uključuju i 363 miliona eura uloženih u Bugarsku, pri čemu je gotovo polovica ove sume, 156 miliona eura, plasirana u jedan projekat, gradnju trgovačkog centra. Prošle godine južnoafrički investitori su samo u Hrvatsku uložili 300 miliona eura, što nije baš mala suma.
Balkanska perspektiva bolja nego u Južnoj Africi
Dva su moguća objašnjenja za izbor destinacija za ulaganje u istočnoj Evropi, poput Balkana. Ili je, gledano iz daleke Južne Afrike , „sve to Evropa“, sinonim za stabilnost, pouzdanost, vladavinu zakona i prosperitet, pa su im balkanske specifičnosti ili nepoznate, ili u globalnoj slici i nisu tako bitne kao što se nama čine. Drugo objašnjenje bi moglo biti da je dugoročna perspektiva u Južnoj Africi gora od balkanske, što i nije neka utjeha.
Osim afričkih biznismena koji planiraju širenje svojih poslovnih imperija i na ostale kontinente, glavni afrički investitori su penzioni fondovi, koji po definiciji prednost daju sigurnosti ulaganja nad profitom. Procjenjuje se da šest najvećih penzionih fondova u sub-saharskoj Africi raspolaže ukupnim kapitalom od nekoliko stotina milijardi dolara, od čega samo Južnoafrički penzioni fond vladinih službenika raspolaže sa oko 120 milijardi dolara. Očekuje se da će kapital ovih šest najvećih penzionih fondova do 2020. narasti do 622 milijardi dolara, dok bi u 2050. taj iznos mogao narasti na fantastičnih 7.300 milijardi dolara.
Objašnjenje za ovaj eksplozivan rast imovine penzionih fondova je jednostavno: afričko stanovništvo ima izuzetno veliki rast, pa bi za par decenija sa sadašnjih milijardu stanovnika, Afrika mogla dogurati do četiri milijarde, ako se dosadašnji trend nastavi. Logično, sa takvim rastom stanovništva raste i broj zaposlenih koji pune kase privatnih penzionih fondova, a te pare negdje treba uložiti, uz minimalan rizik. Trenutno, Afrika ima oko 500 miliona stanovnika koji spadaju u kategoriju radno sposobnog stanovništva, a taj broj bi do 2050. trebao narasti na 1,2 milijardi. Drugim riječima, za tri decenije jedna četvrtina radno sposobnog stanovništva biće u Africi.
Afrički investitori otkrili – Afriku
Novac afričkih investitora ne završava samo na Zapadu, već se dobrim dijelom ulaže i u druge afričke države, gdje afrički investitori imaju, ipak, bolju i realniju sliku stanja od njihovih zapadnih konkurenata, barem kada je riječ o susjednim državama, što nije mala prednost. Iako i u unutar-afričkim investicijama dominiraju multinacionalne kompanije iz Južne Afrike, kao ekonomski najjače države na kontinentu, u igru se uključuju i investitori iz Nigerije, Kenije, Maroka.
Očekivano, najbogatiji afrikanac, Aliko Dangote, prije velikog skoka u Evropu i SAD, svoj biznis baziran na proizvodnji cementa i preradi nafte proširio je i na Senegal, Zambiju i Etiopiju.
Svoju šansu u sub-saharskoj Africi vide i zemlje Sjeverne Afrike, poput Maroka, koji ubrzano postaje jedan od vodećih investitora, odmah iza Južne Afrike.
Tradicionalno, Maroko je ekonomski bio okrenut prema EU, ali anemičan ekonomski oporavak nakon finansijske krize učinio je ovu destinaciju manje atraktivnom za marokanske investitore. Drugi razlog je prvenstveno političke prirode, jer pregovori o sporazumu o slobodnoj trgovini su zapeli na pitanju Zapadne Sahare, čiju nezavisnost Maroko ne priznaje za razliku od dijela članica EU.
Na ruku Maroku ide i to što su potencijalni konkurenti, naftom bogate susjedne države, preokupirani sami sobom. Libija, koja je praktično u rasulu, nije konkurent nikome, bez obzira na naftu. Alžir, kao i većina drugih ekonomija zavisnih od nafte, duboko je pogođen padom cijene ove sirovine na globalnom tržištu. Time je otvoren manevarski prostor za marokanske investicije u sub-saharskoj Africi. Iako su marokanska ulaganja prvenstveno fokusirana na bankarski sektor, budući da su tri najveće marokanske banke prisutne u 13 sub-saharskih država, one djeluju kao svojevrsna prethodnica za ostale marokanske investitore, koji su mahom prisutni u zapadnoj Africi, ali se sada fokusiraju i na centralnu i istočnu Afriku.
Nakon marokanskih banaka, u igru su ušli drugi veliki igrači, od proizvođača vještačkog đubriva, OCP, čija investicija u gradnju nove fabrike u Etiopiji iznosi 7,5 milijardi dolara, preko telekoma pa do osiguravajućih kuća. Marokanski investitori nastoje da iskoriste šansu koja im se pružila, iako se suočavaju sa mnogo jačom konkurencijom u vidu investitora iz Južne Afrike, Kine, EU i SAD, jer utrka za osvajanje afričkog tržišta se nastavlja.
Dražen Simić