Ako bismo izuzeli struju, komunalije, alkohol i duvan i ugostiteljske usluge, cene u Srbiji su u najmanju ruku na nivou proseka EU. U nekim kategorijama, poput bele tehnike, elektronike ili telekomunikacija smo i skuplji od proseka, pokazuju podaci evropske statističke agencije eurostat.
U nekim oblastima smo oko proseka, a tu je verovatno najvažnija oblast hrana. Naime, u prošloj godini cene hrane bile su na nivou od 96,6 odsto proseka EU, a sa bezalkoholnim pićima na 97 odsto. Ovo je posebno važno, s obzirom da je udeo hrane u potrošnji srpskog domaćinstva 36 odsto, a prosečnog EU domaćinstva oko 14 odsto. Ako kupuju hranu po istoj ceni, sa mnogo manjim prihodima, našim građanima ostaje mnogo manje novca za druge potrebe.
„Precenjen kurs dinara je značajno pojefitnio uvoz voća i povrća. Na tome se zgrću ogromni profiti dok su troškovi proizuvodnje u dinarima povećani nekoliko puta. Kada bi kurs bio realan pitanje je da li bi uvoznici imali ekstra zaradu. Ja mislim da ne. Uvoz prehrmabneih proizvoda u Srbiju je povećan preko tri puta u samo nekoliko godina. Treći razlog je skupa proizvodnja, diktirana cenom inputa i energijom“, napominje Milićević dodajući da nije bez značaja i prinos kultura, primenjena agrotehnika i upravljanje troškovima proivzodnje agrarnih proizvoda.
„Poznato je da sa većim prinosima opadaju fiksni troškovi“, zaključuje on.
Ovde se posebno ističe uvoz svinjetine. Sa 1,8 miliona povećan je na 165 miliona evra u 2024. godini – više od 90 puta. U prošloj godini je pao na 120 miliona evra. Ni ne čudi je broj grla svinja smanjen u ovom periodu za 40 odsto.
Za razliku od svinja, Srbijha slabije proizvodi televizore, kompjutere, raznu video i audio opremu i komponente. Kao i većina drugim naših sused uvozi ih. Međutim, potrošačka elektronika u Srbiji košta u 13 odsto više od proseka EU. Samo nekoliko zemalja u Evropi (4) plaćalo je prošle godine skuplje elektroniku. Sa belom tehnikom i kućnim aparatima tek je nešto bolja situacija, samo smo tri odsto skuplji od proseka EU.
Za toliko su otprilike skuplje i telekomunkacione usluge, internet, TV… Ovde, stručnjaci ističu, je pitanje konkurencije važan deo odgovora. Doduše i Komisija za zaštitu konkurencije je pre šest godina povela istragu protiv nekoliko prodavaca elektronike, razrezale su i neke kazne, ali rezultat je, očigledno nikakav. I dalje nas „deru“ na elektronici.
„Jedan od tri operatera poveća cene i ostali ga prate. Problem je što mi imamo nezavisna regulatorna tela, pre svega Komisiju za zaštitu konkurencije, kao i Komisiju za kontrolu državne pomoći, koji nisu baš sasvim nezavisni. Dominantan položaj nije kažnjiv automatski, ali jeste njegova zloupotreba. Nju bi trebalo da otkrije Komisija, ali ona nije nezavisna“, napominje Stojanović.
On tu ističe i tzržište obuće, gde imamo jednog dominantnog uvoznika, koji uvozi, posebno sportsku obuću pod raznim brendovima.
Da li je rezultat toga ili nečeg drugog, tek, obuća u Srbiji je za 7,4 odsto skuplja od EU proseka.
Kod ovih cena može se primetiti da skoro sve zemlje bivšeg Istočnog bloka, od Poljske pa južno, preko Mađarske, Rumunije, Bugarske, pa do državica koje još nisu u EU, S. Makedonije, Crne Gore, Albanije, BiH, u većini oblasti su jeftiniji od Srbije.
„Ako sve cene rastu, a cena valute, evra, stoji, to pokazuje da nešto nije u redu i služi za zamagljivanje situacije“, napominje on.
Ekonomista Aleksandar Stevanović, smatra da glavni problem nije devizni kurs, već ekonomski model rasta bez razvoja.
„Naš problem je rast bez razvoja. Imamo neki privredni rast, imamo rast plata zbog manjka ljudi, ali nema rasta produktivnosti. Niko ne želi da inovira, da ulaže, kada je lakše juriti kombinacije“, napominje Stevanović.
Prema njeogvim rečima, mi imamo prethodnih godina rast plata izazvan nedostatkom ljudi, radne snage. Uz rast troškova države, to je dovelo do evropskih cena.
„Plate su niže od evropskih za koliko je manja produktivnost. Tome doprinosi i relativna zatvorenost Srbije, imamo mnogo posrednika u spoljnotrgovinskom poslovanju. I što se tiče hrane, mi sebe percipiramo kao poljoprivrednu zemlju, ali nema u poljoprivredi prirasta znanja i kapitala koji bi doveli do većih prinosa. Neefikasna poljoprivreda znači visoke cene hrane za ovaj nivo razvoja“, zaključuje on.

