Lideri zemalja EU mogu potvrditi da nesreća nikada ne dolazi sama. Neočekivani šok u vidu Brexita bio je samo uvertira. Prve izjave nove američke adminstracije upućene Briselu rezultirale su otvorenom panikom i strahom za budućnost čitavog koncepta na kome je izgrađena EU.
Dok su Trampovo protivljenje sporazumima o slobodnoj trgovini, insistiranje na plaćanju veće „NATO članarine“ kao preduslovu za američke vojne garancije i optužbe da Njemačka vještački drži kurs eura nerealno niskim, otpisivani kao jeftina populistička izborna retorika, njihovo ponavljanje nakon zvanične inauguracije učinilo ih je službenom politikom SAD, što je poslednja stvar koju su evropski lideri očekivali. Direktni udar nove američke administracije na EU otpočeo je na svim frontovima. Istine radi, sporazum o slobodnoj trgovini između SAD i EU završio je na ledu znatno prije Trampovog ustoličenja.
U neslužbenim komentarima evropskih zvaničnika krivica je prebacivana na američku stranu koja je „tražila sve a nije htjela da ponudi ništa zauzvrat“.
Jednostavno, evropski zahtjev za otvaranje američkog finansijskog sektora evropskim igračima kao i pristup javnim nabavkama u SAD, američka strana je u startu odbacila, i za Amerikance je tu priča bila završena. Ali kada se ona svela samo na otvaranje evropskog tržišta za američke kompanije, uzjogunili su se i Evropljani predvođeni Francuskom i pregovori su već godinama zamrznuti.
Slabašna nada čelnika EU da bi nova američka administracija mogla biti sklonija kompromisu od Obamine administracije, raspršila se poput mjehura od sapunice kada je postalo jasno da je novi predsjednik SAD, Donald Tramp, u startu digao ruke od već potpisanog Transpacifičkog partnerstva, multilateralnog sporazuma o slobodnoj trgovini koji je obuhvatao azijske i južnoameričke države kao i Australiju.
Ko manipuliše eurom
Loša vijest za zagovornike sporazuma o slobodnoj trgovini u EU je da principijelno Trampova administracija ne voli multilateralne sporazume, pogotovu ne sa EU kao cjelinom, već preferira da takve sporazume, eventualno, sklapa sa zemljama članicama pojedinačno. Razlog je logičan – niti jedna od evropskih država, čak i one najveće i ekonomski najjače, poput Njemačke i Francuske, samostalno ne može biti ravnopravan partner u pregovorima sa SAD. I to znaju i jedni i drugi, a Trampov glavni politički moto je „Amerika na prvom mjestu“.
Ubrzo je uslijedio i sledeći, za sada samo verbalni, napad kada je nova američka administracija optužila Njemačku da manipuliše eurom, držeći njegovu vrijednost nerealno niskom. To, po američkoj ocjeni, daje njemačkoj ekonomiji nepoštenu prednost, čineći njemačke proizvode jeftinijim u odnosu na konkurenciju iz SAD.
Iako je u prvim reakcijama Njemačka odbacila ove optužbe, nešto kasnije i njemačka kancelarka Angela Merkel, kao i njemački ministar finansija su, ipak, javno priznali da je ova tvrdnja tačna, te da je zajednička evropska valuta u slučaju njemačke ekonomije podcijenjena barem za dvadesetak posto, nego što bi realno trebala biti.
U svoju odbranu, njemački zvaničnici navode da oni ne mogu tu ništa učiniti, jer monetarnu politiku vodi Evropska centralna banka „na koju Njemačka nema uticaja“. Koliko je ova tvrdnja tačna, drugo je pitanje. Istovremeno, realna vrijednost eura ima i drugu stranu, jer u slučaju siromašnijih zemalja sa juga Evrope, poput Grčke, Portugala i dijelom Italije, trenutna vrijednost eura u odnosu na snagu njihovih ekonomija je realno precijenjena, što praktično znači da su njihovi proizvodi na svjetskom tržištu manje konkurentni nego što bi trebali biti.
Koliko para, toliko zaštite
Ekonomski pritisak SAD na EU nastavljen je i na drugom polju, ovog puta kroz zahtjev da evropske zemlje članice NATO-a radikalno povećaju izdvajanja za odbranu. Načelan dogovor na nivou NATO saveza je da članice trebaju godišnje na odbranu trošiti minimalno dva posto svog bruto društvenog proizvoda. Ali ovo obećanje ostalo je mrtvo slovo na papiru, jer samo Velika Britanija, Estonija, Poljska i paradoksalno, Grčka, poštuju ovu obavezu, dok sve ostale članice, uključujući Njemačku i Francusku, izdvajaju znatno manje, između 1,2 i 1,3 posto BDP.
Značajno povećanje izdvajanja za odbranu dovelo bi do haosa u ionako preopterećenim budžetima Evropljana. Za Trampa, ovo je još jedan primjer gdje Evropljani eksploatišu Ameriku, izbjegavajući da izmire svoj dio troškova i prebacujući teret na američke porezne obveznike. Trampove predizborne izjave da bi u slučaju sukoba on prvo provjerio da li je zemlja saveznica, članica NATO pakta uredno ispoštovala svoje finansijske obaveze prije donošenja odluke da joj se priskoči u pomoć sa američkom vojnom silom, dočekana je na nož kako u Evropi tako i u američkom establišmentu.
I dok su evropski zvaničnici nakon inauguracije redom pohrlili da „prosvjetle“ Trampa o „svetoj obavezi“ solidarnosti unutar NATO-a gdje napad na jednu članicu znači obavezu svih ostalih da joj priteknu u pomoć, čini se da Tramp nije bio previše impresioniran da bi promijenio svoj stav. Potrpedsjednik SAD, Mike Pence, na godišnjoj globalnoj konferenciji o sigurnosti u Minhenu polovinom februara, pored umirujućih fraza o američkoj posvećenosti evropskoj sigurnosti, takođe je brutalno podsjetio Evropljane da postoji i član 3. NATO povelje, koji takođe jasno kaže da članice moraju ravnopravno podijeliti i finansijski teret, te da se očekuje vidljiv napredak već do kraja ove godine.
To nije bio odgovor koji su Evropljani očekivali, jer iako priznaju da se na vojsku mora trošiti više, planirani cilj od dva posto BDP-a nadali su se dostići u narednih desetak godina, a ne za godinu dvije. Njihov ključni kontra argument je da su izdvajanja za pomoć zemljama u razvoju takođe dugoročno elementi sigurnosne politike, što po svemu sudeći nije kako Bijela kuća vidi ovaj problem.
I dok se američko insistiranje na bilateralnim sporazumima umjesto multilateralnih, pritisak da se povećaju vojni budžeti i vrijednost eura ojača, mogu svrstati u blaži oblik trgovinskog rata između SAD i EU – što i nije neočekivano niti potpuna novost, konačni udar usmjeren je na samo postojanje Evropske unije.
Nepovjerenje u nadnacionalnu Evropu
Dok su Trampove lakonske izjave da je Brexit dobra stvar i da bi druge zemlje uskoro mogle slijediti primjer Velike Britanije u EU dočekane gunđanjem i neodobravanjem, izjave potencijalnog novog američkog ambasadora u EU, Teda Mallocha izazvale su paniku i bijes, pa je Evropski parlament zatražio da mu se odbije agreman ako bude i zvanično imenovan. Malloch, američki biznismen koji se smatra najozbiljnijim kandidatom za novog ambasadora SAD u Briselu, u svom intervju za BBC otvoreno je uporedio nekadašnji SSSR sa današnjom EU, hvaleći se kako je u osamdesetim godinama dao svoj skromni doprinos rušenju SSSR-a, a da je sada na redu „druga Unija“.
Očigledno nije riječ o izolovanom incidentu, iako se Malochova izjava može pripisati činjenici da mu je „brži jezik od pameti“, jer sličnu tezu na sastanku sa njemačkim diplomatom ponovio je i Steve Bannon, siva eminencija nove američke administracije i glavni savjetnik predsjednika Trampa. Prema pisanju svjetskih medija, Bannon je u suštini okvalifikovao EU kao propali projekat i da nova američka administracija preferira bilateralne odnose sa evropskim zemljama, ostavljajući po strani institucije EU. Što se Bannona tiče, on već godinama javno zastupa istu tezu, da je budućnost Evrope u nacionalnim državama i jakim nacionalističkim pokretima, a ne u nadnacionalnim tvorevinama poput EU.
Evropski lideri su sa pravom zabrinuti. U najboljem slučaju, riječ je o agresivnoj pregovaračkoj taktici SAD kako bi se od članica EU izvukao maksimum ekonomskih ustupaka, dok u suštini sve ostaje po starom. U najgoroj varijanti, nije u pitanju blefiranje, već istinska namjera nove administracije da svoja predizborna obećanja pretvori u praksu, što budućnost EU, zajedno sa njenim unutarnjim problemima, čini još neizvjesnijom.
Dražen Simić