Prvo stručnjak za osiguranje a potom uspešni preduzetnik, Budimir Jovanović je diversifikovao kompletno poslovanje svoje firme, kako bi preraspodelio rizik. „Imamo ozbiljne resurse u nekretninama, robi, u potraživanjima ili od kapitala stečenog na berzi. Stoga imamo više alternativa u slučaju bilo kakve krize i po tome se razlikujemo od većine domaće privrede“, ističe vlasnik „Keramike Jovanović“.
Budimir Jovanović je započeo svoj profesionalni život savetujući druge o tome kako da se što bolje zaštite od rizika, a potom samoga sebe, nakon što je pokrenuo sopstveni posao 1994. godine. Ovaj diplomirani ekonomista iz Zrenjanina radio je u poznatoj osiguravajućoj kući DDOR iz Novog Sada, sa odličnim perspektivama za napredovanje, kada je odlučio da napravi zaokret i osnuje svoju firmu, u vreme raspada države i nezapamćene hiperinflacije.
Jovanović kaže da se uprkos tome odlučio za preduzetništvo jer je procenio da je budućnost u privatnoj inicijativi. Tokom narednih više od tri decenije, diversifikovao je kompletno poslovanje, kako bi preraspodelio rizik „na kašičice“. U tome mu je pomogla posvećenost makroekonomiji još od studentskih dana, pa i danas redovno prati kretanja na domaćem i svetskim tržištima.
Odskočne daske u razvoju
Preduzetnik iz Zrenjanina u početku se bavio veleprodajom građevinskog materijala, najviše crepa i opekarskih proizvoda. „Prvi strateški iskorak bitan za naš razvoj bila je odluka da ponudu proširimo keramičkim pločicama i opremom za kupatila. Trgovina tom robom zahteva mnogo više znanja, ali donosi veću zaradu. Vrlo brzo smo se pozicionirali kao jedna od vodećih kompanija koja se bavi tim poslom. To nam je omogućilo da ostvarimo znatno veći profit i da napravimo kapital koji smo mogli da ulažemo u neke druge stvari“, priča Jovanović.
Drugi važan momenat je usledio kada je trgovinska firma iz Zrenjanina ušla u privatizacije tri društvena preduzeća iz istog grada. Prvo je kupila preduzeće „Neimar“, poznatog proizvođača opekarskih proizvoda, „jer je u to vreme tržište vapilo za takvom robom, pošto se posle petooktobarskih promena mnogo gradilo“, objašnjava Jovanović.
On napominje da im je ova privatizacija odnela najviše energije, ali su naredne bile lakše. Kupili su „Termiku“, koja je jedina pravila proizvode na bazi perlita u Srbiji, i preduzeće „Ogrev“, najznačajnijeg trgovca građevinskim i ogrevnim materijalom na teritoriji srednjeg Banata, koje je uz to imalo i vredne objekte. „Sva tri preduzeća i dalje profitabilno posluju u našem sistemu, kao zasebna pravna lica“, navodi vlasnik „Keramike Jovanović“.
Sledeći bitan pomak u poslovanju bio je razvoj sopstvene maloprodajne mreže 2014. godine. „Ne bih se odlučio na taj korak da nisam procenio da je on neophodan. Kupci su počeli sve više da nas uslovljavaju, a pored toga, kroz veleprodaju je teško plasirati na hiljade artikala jer sitnija roba teže prolazi. Smatrali smo da ako otvorimo sopstvene prodavnice, onda ćemo imati kompletnu kontrolu nad prodajom – od izgleda salona, asortimana i osoblja koje zapošljavamo, do formiranja zaliha“.
Jovanović naglašava da se ta odluka pokazala ispravnom. Trenutno imaju svoje maloprodajne objekte u 14 gradova u Srbiji, a van zemlje distributivni centar i salon keramike u Bjeljini, koji funkcionišu kao zasebno pravno lice.
Domaća proizvodnja nedovoljna
Danas, „Keramika Jovanović“ prodaje nekoliko hiljada artikala, zajedno sa firmama u sistemu zapošljava oko 400 ljudi i najprofitabilnija je u svojoj branši u Srbiji. Ima sopstvenu robnu marku, koju za njene potrebe izrađuju domaći proizvođači, što je bio još jedan način da se razlikuju od ostalih.
„Ako vi kupujete od dobavljača isto što i konkurencija, onda se vama sužava prostor da budete različiti i pravite ozbiljniju zaradu. Kada za poslovne partnere imate proizvođače, vi možete da pravite nešto drugačije, da proizvođaču dajete bolje uslove, da budete povoljniji i za krajnje kupce, a da vam pritom ostaje razlika u ceni“, objašnjava Jovanović.
Nažalost, u Srbiji je izrada keramičkih pločica spala na samo dve fabrike, preostale su „Zorka keramika“ u Šapcu i „Keramika Kanjiža“. Jovanović kaže da bi bio najsrećniji kada bi kod nas poslovalo desetak dobrih proizvođača, jer u tom slučaju ne bi morao da podmiruje tržište robom iz uvoza. Ali, budući da je domaća proizvodnja nedovoljna, „Keramika Jovanović“ nabavlja keramičke pločice svih vrsta i veličina od mnoštva dobavljača širom sveta, od Italije, Španije, Turske, do Kine i Indije.
„Ranije je na ovom tržištu dominirala Kina, ali nakon izbijanja rata u Ukrajini, Indija ima mnogo bolji odnos cene i kvaliteta, posebno kada je reč o pločicama velikih formata. Ova zemlja ima veliku produkciju, brojnu a daleko jeftiniju radnu snagu od one u Kini i cenu energije koja je za oko 30% niža u poređenju sa svetskim prosekom. Godišnje iz Indije uvozimo 500.000 kvadrata keramičkih pločica, koje čak i kada uključite cene prevoza i carinu, koštaju manje nego one koje proizvode evropske fabrike“, ističe Jovanović.
On napominje da su u njihovom poslu veoma bitne zalihe. „Ovo je vrlo specifična roba i jako je teško da radite sa malim zalihama jer nikada ne znate šta od mnoštva artikala kupac želi da uzme. Ako u tom trenutku nemate željenu robu, onda vam je to veliki problem. Zato su naše zalihe uvek značajne, u ovom trenutku njihova vrednost je na nivou trećine ukupnog prihoda“.
Ulaganja na berzi
„Keramika Jovanović“ u svojoj recepturi za uspeh ima još jedan važan sastojak – ulaže na berzi. Počela je na Beogradskoj berzi, gde je ulagala u akcije ovdašnjih preduzeća, od banaka do respektabilnih proizvođača u različitim delatnostima. To je donosilo dobre rezultate, ali prekretnica je nastupila kada je zrenjaninsko preduzeće počelo da ulaže na slovenačkom tržištu kapitala, potom na Frankfurtskoj i na kraju na američkoj berzi, gde je investiralo u vreme korone, kada su cene akcija bile izuzetno niske.
„Ja sam decenijama pratio događanja na američkoj berzi, naročito šta se dešavalo tokom velikih kriza i došao do zaključka da nikako ne treba ulagati u startapove, nego isključivo u najveće multinacionalne kompanije. Kod njih nema rizika da će bankrotirati, a ako cene njihovih akcija počnu da padaju zbog nekih tržišnih potresa, one će nakon određenog vremena ponovo početi da rastu. Znači, bitno je da istrajete i da budete strpljivi, jer ako ste nervozni nemojte ni da se bavite ovom vrstom ulaganja“, preporučuje Jovanović.
On dodaje da su napravili dobru diversifikaciju, te da su najviše ulagali u najveće tehnološke kompanije u SAD. „Zahvaljujući tako oplođenom kapitalu, mi sada imamo lagodnu poziciju kao retko ko u srpskoj privredi. Mi sve naše kredite možemo da vratimo za jedan dan, dovoljno nam je da prodamo akcije i da se taj novac prenese. Zbog toga možemo da tražimo od banaka da nam prilikom zaduživanja odobre najpovoljnije uslove“.
Jovanović ističe da ima drugačiji pristup kreditima u odnosu na većinu naših preduzetnika, koji svoje poslovanje finansiraju isključivo iz sopstvenih sredstava. „To znači da ste višestruko usporili svoj razvoj. Ja sam uvek uzimao kredite, naravno i za investicije, ali mnogo više za trajna obrtna sredstva. Taj novac sam koristio za nabavku robe pod najboljim mogućim uslovima, i time pravim profitnu stopu koja je daleko veća u odnosu na konkurenciju. Mi smo se zaduživali do nivoa za koji smo bili sigurni da ta sredstva možemo da vratimo i u slučaju najgore ekonomske krize. Imamo ozbiljne resurse u nekretninama, robi, u potraživanjima ili od kapitala stečenog na berzi. Tako da imamo više alternativa ukoliko stvari krenu loše i po tome se razlikujemo od većine domaće privrede“, uveren je Jovanović.
Preduzeće iz Zrenjanina je pre nekoliko godina ušlo i u stanogradnju, ali vlasnik „Keramike Jovanović“ predviđa da će u tom delu tržišta doći do pada cena i zato se okreću izgradnji poslovnih objekata. „Cilj nam je da se širenjem na novu delatnost dodatno osiguramo, jer kad izbije kriza ona nikada ne pogađa podjednako sve industrije“, zaključuje Jovanović.