Da su se stvari okrenule postalo je jasno kad su banke počele ponizno moliti da im pozajmite svoj novac umjesto da vam ga pokušavaju prodati.
Prije nekoliko dana nazvao me savjetnik iz banke u kojoj imam račun i ljubazno mi objasnio da vidi da moja firma na računu ima iznos s puno cifri (štedljiva firma), pa «ako ga nećete odmah koristiti, banka vam nudi da ga oročite na, recimo, 30 dana jer smo upravo uveli ‘akcijsku’ kamatu od 9 posto godišnje na oročena sredstva». Do prije nekoliko mjeseci zvali su vas samo kako bi vam nudili kredite, kartice, učlanjenje u njihov mirovinski fond, fleksibilni tekući račun, revolving i slično. Pitam: ako meni dajete 9 posto, s kolikom kamatom plasirate kredite a savjetnik kaže: 12 posto, sad je novac skup ali su naše banke dobre. Zahvaljujući Rohatinskom naš je sistem dobar, dobro kapitaliziran i stabilan».
Drugi pokazatelj da su se stvari okrenule je da su bankari svih razina počeli hvaliti Željka Rohatinskog, guvernera Hrvatske narodne banke, koji je ovdje dobio status legende bankarskog svijeta, naročito od kako ga je engleski časopis The Banker proglasio najboljim središnjim bankarom na svijetu, jer je hrvatski bankarski sistem sačuvao od globalne financijske pošasti. Do nedavno banke su bile u otvorenom ratu s guvernerom zbog nametanja limita kreditnim plasmanima u različitim oblicima. Ali Rohatinski je svoju titulu potpuno zaslužio jer se ispostavilo da je bio u pravu, zahvaljujući jednostavnom pravilu kojeg su guverneri velikih centralnih banaka očito bili zaboravili: kad je bankarska veselica na vrhuncu, guverner treba proglasiti fajront ili, barem zatvoriti šank. Uz silno negodovanje banaka, i bez podrške vlade, Rohatinski je uspio održati bankare, makar prisilno, trijeznim. U zaslugu mu se posebno može pripisati činjenica da nije dozvolio da se hrvatskim finacijskim tržištem razmaše takozvana sekuritizacija i trgovina derivatima, za koju je čak i takav maher kao što je George Soros rekao da mu nije bilo sasvim jasno kako to funkcionira («how it works»). Čini se na nam je sada svima sasvim jasno kako to funkcionira, a da su stvari ozbiljne govori i to da je hrvatski guverner centralne banke postao poznat gotovo kao i nogometni selektor. To znači da je ekonomija postala izvor duboke društvene tjeskobe.
Dok je guverner vidio što se iza brda valja, to se ne bi moglo reći za vladu. Još u januaru je premijer izjavljivao začuđenoj ekonomskoj javnosti da je tek usvojeni državni budžet pod kontrolom i da neće biti problema u servisiranju inozemnog duga, za koji ove godine samo dospijeva 11,8 milijardi eura a iduće godine oko 9 milijardi eura. Samo dva mjeseca poslije vlada već radi prvi rebalans. Vlada je konačno priznala da je recesija već ušla na velika vrata, jer se prihodi smanjuju sa 124 na 116 milijardi kuna (15,6 milijardi eura) a rashodi sa 127 na 121,5 milijardi kuna (16,4 milijarde eura), a štednja je proglašena imperativom dana. Ali oni na koje je pala štednja, 65,000 zaposlenih u državnom i 180,000 zaposlenih u javnom sektoru, ne dijele ovaj entuzijazam. Njima su rebalansom smanjene plaće za 6 posto. Sljedeći korak koji vlada predlaže je da i u privatnom sektoru plaće više ne rastu.
Cijena rastrošnosti
Negativne prognoze o domaćem proizvodu u ovoj godini stižu jedna drugu, a statistika ih podržava: u prva dva mjeseca industrijska proizvodnja pala je za 13%, u prerađivačkom sektoru za 14%. Ekonomski institut Zagreb, koje je vlada odabrala kao glavnog suradnika na izradi antirecesijskih mjera, iznio je prognozu pada BDP-a od 2 do 3 posto. Jedan od najistaknutijih izvora ekonomskih analiza, Odjel Hypo Alpe Adria Banke, smatra da će ovaj pad biti i od 5 posto.
Sve se to stavlja u kontekst globalne krize i recesije, ali neki smatraju da vanjska kriza prekriva pravu sliku: «Kriza u Hrvatskoj je autohtona, ona nije uvezena», kaže nam ekonomista Dražen Kalodjera. «Hrvatska godinama živi na dva deficita: deficita vanjske bilance i javnog deficita. Uvoz je dostigao razinu dvostruko veću od izvoza, a u zadnjih deset godina budžet je povećan praktično pet puta a da država nije toliko poboljšala funkcioniranje.»
Trošenju se proteklih godina nisu odali samo građani, koji su krizu dočekali dugujući bankama 16,6 milijardi eura, što je gotovo polovica ukupnog duga stanovništva regije, od Slovenije do Srbije. Država nije bila ništa manje rastrošna. U Hrvatskoj danas postoji 565 općina, odnosno malih, srednjih i velikih administracija koja po prirodi stvari troši, troši i troši. Rezultat je činjenica da je nivo stranog zaduženja dostigao skoro vrijednost godišnjeg bruto domaćeg proizvoda (93 posto).
Zatim, deficit tekućeg računa platne bilance povećan je prošle godine na 4,45 milijardi eura ili za 37 posto od 2007. Deficit na računu roba premašio je 10 milijardi eura, kojeg je suficit od turizma samo ublažio u konačnom bilansu.
Financijska je kriza samo označila trenutak istine, jer se ovi deficiti više ne mogu pokrivati prodajom poduzeća niti zaduživanjem, i zato sada ministar financija panično traži 5,5 milijardi kuna da pokrije budžetski deficit. Za razliku od globalne slike, gdje je financijski sektor kontaminirao realni, u Hrvatskoj je stanje obratno: financijski je sektor ostao kao stijena, a realni se pokazao kao kula od karata. Problem je razotkriven do kraja kada je financijska i bankarska kriza prekinula priljev stranih sredstava. Tako je Institut za međunarodne financije objavio predviđanje da će neto priljev strane štednje u tranzicijske privrede ove godine iznositi svega 165 milijardi dolara što je čak za 762 milijarde manje nego u 2007. Države će morati same pronaći unutrašnje rezerve za financiranje deficita.
Oči uprte u nebo
U Hrvatskoj nisu još odlučili je li dobro pozvati u pomoć Međunarodni monetarni fond ili ne. Vlada ovu mogućnost koristi više kao prijetnju kojom će pacificirati sindikate. Ako se ne slažu s onim što im priprema vlada, neka samo vide što će za njih imati MMF. Ekonomisti smatraju da nema ničeg lošeg ni strašnog u tome da se vlada obrati fondu te da će se to neminovno i dogoditi pa odlaganje ionako nema smisla. Sa navedenim prognozama negativnog rasta nema puno šanse da u ovoj godini hrvatska privreda izbaci dovoljno prihoda moji bi omogućili servisiranje inozemnog duga, što u velikoj mjeri otežava šanse da se budžetski deficit pokrije vanjskim zaduživanjem, čemu se vlada nada.
Druga slaba nada je turizam. Mnoge su oči uprte u nebo i turističku sezonu: hoće li turisti doći u pristojnom broju da spasu hrvatski budžet. Međutim, najvažnija turistička klijentela i sama je pogođena recesijom, nezaposlenošću i ekonomskom tjeskobom. To nije raspoloženje u kojem ljudi kreću na godišnji odmor i troše pare daleko od kuće, ako ih opće imaju za takve svrhe.
Da li će se do ljeta pokazati bilo kakav znak ekonomskog optimizma, sada je sasvim izvjesno, pa je i budžet je tako reći u božjim rukama. A kako bog ne postoji, tako će se i vlada vjerovatno morati Hrav¸HravtsakHrHravtsakH obratiti nekom konkretnijem biću, kao što je MMF. Prema nekim prognozama, prihod od turizma mogao bi ove godine pasti za 10 do 12 posto, i u tom trenutku Hrvatska neće imati drugo izlaza nego da zakuca na vrata Fonda, iako ministra financija za sada samouvjereno izjavljuje da mu ovaj nije potreban. Ali ako se ove prognoze o turističkim prihodima ostvare, bit će to veliki udar na s obzirom da Hrvatska u ovom sektoru ostvaruje skoro 20 posto svog bruto domaćeg proizvoda. Ipak ovaj je važni sektor lani imao 53 miliona kuna gubitka.
I tako dok ostale zemlje pogođene recesijom pumpaju u privrede velika sredstva da bi potrošnja reanimirala posustalu proizvodnju, Hrvatska mora rezati potrošnju na svim frontovima, pa bi tako i investicije trebale pasti za 8 do 9 posto, prognoziraju ekonomisti.
Početkom aprila Hrvatska je postala članica NATO pakta. Iako u zemlji nema opozicije ovom članstvu, njegovi najvatreniji pobornici vole istaći da će sklanjanje pod ovaj sigurnosni kišobran blagotvorno djelovati na samu privredu, kroz povećanje stranih investicija, bolji turizam i one industrije koje opskrbljuju vojsku. Racionalniji komentatori ipak podsjećaju da ako su neke zemlje takvu blagodat i iskusile, to se dogodilo u sasvim drugačijem općem ekonomskom okruženju i stanju.
Davorka Zmijarević, Zagreb
broj 54, april 2009.