Home TekstoviAnalizeBiznis Grad i kako ga preživjeti: Kratki pregled bezizlaza

Grad i kako ga preživjeti: Kratki pregled bezizlaza

by bifadmin

Što gradovi postaju veći i što su uslovi u njima nesnosniji, tim snažnije privlače ljude da ih nastanjuju. To je problem za koji je teško naći rješenje. Paradoksalno, ali to je i jedini mogući put. Kada bismo svi živjeli na selu, kada bi svaka porodica imala samo kuću i minimalnu okućnicu, brzo bismo prekrili kopno.

Mnogo je umjetnika, naučnika, urbanista, političara koji pokušavaju odgonetnuti kuda ide grad. Na početku 21. vijeka sudbina grada ne zavisi toliko od potencijalnih odgovora, koliko od načina na koji će biti profilirana i formulirana temeljna pitanja.

Nije više bitno pitanje može li se zaustaviti prirast stanovništva u prevelikim, velikim i umjereno velikim gradovima, jer većina gradova davno je premašila granice podnošljivosti, nego može li se unutar tog organiziranog i projektiranog haosa naći onaj minimum sistema koji omogućava normalno funkcioniranje?

Nije bitno da li će gradovi uvećavati svoju moć, svoj stvarni i imaginarni kapital, nego postoji li mogućnost da se u njima sačuva minimum humaniteta? Može li se u mega-gradovima obezbijediti pravedna raspodjela podnošljivih uslova za život?

Mogu li mali gradovi izbjeći zamke velikih? Zabluda je da su gužve, prenatrpanost i zagađenje isključiva specijalnost megalopolisa. Manje sredine pate od istih problema. Funkcionalni razvoj i njihov je izazov broj jedan. Je li perspektiva grada ovisna isključivo o novcu ili ideje, kvalitetni ljudi i dobra organizacija još imaju šanse?

Automobili i Hitler

Onima koji imaju više od deset miliona nemoguće je upravljati. I njima se više i ne upravlja, nego oni uz pomoć svoje monstruozne veličine vladaju ljudima koji tu stanuju. Postoji jedan sumoran, ali izgleda tačan citat: gradski čovjek ne umire, on sebe ubija uz pomoć grada. Uzmimo kao primjer Kairo koji ima, prema procjenama, oko 18 miliona stanovnika. U ovom ogromnom polisu u svakom trenutku, 24 sata dnevno i 365 dana godišnje, na ulici i u pokretu je oko tri miliona vozila. Masa koja stalno kruži gradom, buka koja ne prestaje, stres koji raste, zagađenje koje se ne smanjuje, brzina koja melje… U toku dana u ovaj grad iz svih krajeva Egipta slije se još četiri miliona ljudi. Takozvana dnevna migracija.

Računajmo dalje: svakom od njih trebaju najmanje dva obroka dnevno. To je svakog dana 44 miliona pripremljenih jela, najmanje 22 miliona litara pitke vode. Tu su, zatim, nemjerljive tone CO2 iz prevoznih sredstava, klima uređaja, domaćinstava i proizvodnih pogona. Ali i ubitačne tone fekalija koje se svakodnevno izlijevaju u Nil. Njima valja dodati i beskrajne količine deterdženta, motornog ulja, industrijskog otpada. Samo ovaj primjer – univerzalan, a ne izolovan – vodi nas do obeshrabrujućih zaključaka.

Denis de Rougemont u knjizi „Budućnost je naša stvar“ piše: „Primijetimo da su Hitler i automobil dvije najveće pustošeće pošasti XX stoljeća i da ih futurologija nije predvidjela“.

Šta bi De Rougemont rekao danas, kada demonska priroda automobila nije stvar futurologije nego jedna od košmarnih komponenti sadašnjosti? Ili šta bi rekao Lewis Mumford, koji u svom ultimativnom djelu nema milosti za automobil i koji tvrdi da se gradovi više ne prave i ne planiraju po mjeri svojih stanovnika, nego po mjeri njihovih prevoznih sredstava?

guzva

Ali, Luis Mumford kaže i da se, suprotno vjerovanju demografskih statističara, važnost jednog grada ne mjeri brojem stanovnika, već ostvarenjima na području umjetnosti, kulture i ekološke misli. Zanimljiv primjer, koji se uklapa u Mumfordovo razmišljanje, španski je grad Bilbao. U jednom trenutku donesena je odluka da Bilbao postane grad kulture, umjetnosti, inicijativa, kongresa, festivala… Danas je tamo osam muzeja, među kojima i čuveni Guggenheim. Bilbao svake godine bilježi porast turističkih noćenja. Muzej Guggenheim djelo je kanadskog arhitekta Franka Gehryja i odmah nakon otvaranja 1997. godine nagovijestio je početak preporoda. Deyan Sudjic, direktor Muzeja dizajna u Londonu, tim povodom kaže: „Nakon što je jedna zgrada promijenila tužni postindustrijski grad Bilbao u sretno mjesto, svi žude za ovim efektom. Zanimljivo je da u malim zemljama arhitektura postaje veoma važna za pokazivanje identiteta. No, uspješan grad nije samo onaj koji će napraviti neki veliki muzej, već ga i ispuniti nečim značajnim. Nije dovoljno imati zanimljivu arhitekturu, treba i nadogradnja.“ A Bilbao, odnosno njegovi stanovnici rade upravo na tome, koriste Muzej kao kreativnu polugu koja mijenja grad. Dječija igrališta u srcu grada, veselog dizajna i obojena šarenim bojama, postala su zaštitni znak Baskije.

Nepresušni izvori ideja

Kultura, ljepota, čistoća, to su elementi kojima ambiciozni gradovi profiliraju sopstveni šarm. Američki bejzbol klub New York Yankees godišnje proda tri miliona ulaznica, a muzej Metropolitan milion i po više. Guggenheim je od otvorenja 1997. do decembra 2006. godine posjetilo više od devet miliona ljudi, koji su tu ostavili dvije milijarde dolara. Dubai, ako za početak i nema šarma, ima novac kojim kani dovesti ili proizvesti kulturu, kojom kani izgraditi identitet, kojim namjerava privlačiti turiste. Smatra se da je grad početno mjesto razvijanja savremenog života. Mexico City je već 2000. godine imao 30 miliona stanovnika. Zagađen, nasilan, haotičan, noćna je mora globalne budućnosti ali, s druge strane, i jedan od intelektualno najstimulativnijih gradova svijeta. Kao mjesto gdje se raspravlja o najaktuelnijim temama i gdje se rađaju nove vizije i snovi. Veliki gradovi imaju najveće probleme ali i najbolje uslove da ih riješe. Gradovi su ogromni, nepresušni resursi inovacija i ideja.

Teško je povjerovati, ali na svijetu postoje i čisti, uređeni, sređeni gradovi u kojima je ljepota živjeti i raditi. Riječ je o gradovima u kojima se nalaze sjedišta velikih kompanija, u kojem je obrazovni sistem na visokom nivou, gdje je dobro razvijena struktura javnog prevoza i gdje odavno, desetljećima, a u nekim slučajevima i stoljećima, nije bilo ratova. Najčistiji gradovi za 2007. godinu su Calgary, Honolulu, Helsinski, Ottawa, Oslo, Stockholm…

Moguće je preobraziti loše i prljave gradove. Moguće je da ružni, zapušteni, siromašni centri uskrsnu iz pepela. Uslov za taj preobražaj je da propadnu faktori njihovog nazatka. Primjer su Cleveland i Pueblo. Uskrsnuli su nakon što su propale industrije na kojima su se ta dva grada razvila. Cleveland je svojevremeno bio jedan od najzagađenijih gradova u SAD, u njemu je površina rijeke Cuyahoga doslovno gorjela od izlivene nafte, a svoju je 200-godišnjicu obilježio kao grad mostova. U obnovi je 1991. godine uloženo više od četiri milijarde dolara. Pueblo su decenijama nazivali smradograd, zbog dima koji se dizao iz dimnjaka brojnih čeličana. Grad od 100.000 stanovnika uspješno je preživio slom industrije, okrenuo se budućnosti, a prostor napuštenih čeličana uz rijeku Arkansas danas je nepregledni park ispunjen skulpturama poznatih umjetnika.

Radi se o tome da gradovi mogu biti lijepi, ugodni za život, samo što takvi zahvati traže novac. I to onaj najskuplji i najneisplativiji, novac koji se ne oplođuje ni kratkoročno ni srednjoročno, nego tek na dugi rok. Ali nema bolje investicije od grada ugodnog za život. S tim u vezi, postoji prijetnja pogubnija od zagađenja, kriminala, prenapučenosti i siromaštva. To je prijetnja na koju niko nije imun. Riječ je o kapitalu. Gradu prijeti bogati investitor, čovjek koji ne vodi računa o lokalnoj zajednici, o potrebama stanovništva, o zagađenju i sekundarnim posljedicama svojih profitabilnih projekata.

Ozren Kebo

Sarajevske Sveske br. 21/22

Eksperti Ujedinjenih nacija smatraju da ovi problemi predstavljaju pozitivne izazove. Urbanizacija je jedini način da se osigura normalan život. Prepisujemo formulu koju preporučuju: stvaranje novih radnih mjesta osigurava bogatstvo, mjere za zaštitu okoliša stvaraju radna mjesta, a gradnja domova za beskućnike smanjuje i uklanja opasnosti od rasizma i epidemija. Sa svim svojim manama, grad nam je jedina šansa. Neizvjesna, nepouzdana, za mnoge nepravedna, ali ipak šansa.

Pročitajte i ovo...