Svi Holanđani i Holanđanke – uključujući i mene (a imam pismo od kraljice Beatrix koje potvrđuje da sam primljen u taj klub) voze bicikl svakodnevno. Skočiti na biciklo i otići do centra mog malog sela (3,5 km dalje) je najnormalnija stvar na svijetu.
Međutim bolje prodavnice su u gradu koji je udaljen 12 km. Tamo je i dobra samoposluga (Albert Heijn), bioskop, nekoliko prijatelja uključujući i dvojicu manijaka koji imaju Bang & Olufsen prodavnicu koju ja koristim umjesto kafića: kafa je dobra i besplatna – a muzika dolazi iz zvučnika koji koštaju više od prosječnog BMW-a (po komadu!). Besplatan provod visokog kvaliteta – to je nešto čemu Holanđani jednostavno ne mogu odoljeti.
Problem je naravno Marfijev zakon u holadskom stilu: vjetar uvijek duva iz suprotnog smjera! I zato sam u neko doba odlučio da kupim sebi električno biciklo. Na ovom biciklu još uvijek treba okretati pedale ali ako pritisneš jedno malo dugme uključi se električni motor koji pojačava tvoju snagu, i vjetar, brda i druge prepreke na putu naprosto nestanu! 12 kilometara odjednom više nije problem – 20 minuta na električnom biciklu i tu sam!
Elem, ja JAKO volim svoje električno biciklo i koristim ga svakodnevno ali danas nešto nije kako treba. Malo dugme više ne radi, ali srećom moje malo selo (sa 2.500 stanovnika) ima 3 prodavnice bicikala! Uključujući i zvaničnog servisera bicikala marke Gazelle. Na moju sreću radionica je bila prazna tako da mi je serviser odmah pritekao u pomoć.
Dečko od neke 22 godine sa belim rukavicama je serviser – i kao što to se često zbiva ovih dana – biciklo je prvo priključeno na dijagnostički kompjuter! I tu na ekranu sam video podatke o svemu – svako putovanje, svako punjenje, onaj jedan put kad sam pao sa bicikla. Kucao sam SMS poruku vozeći biciklo dok sam pokušavao da izbjegnem veoma agresivnu baku od 72 godine koja me je pretekla brzinom od 27 km na sat! (Agresivni biciklistički seniori su tema vredna posebnog članka). Pouka: nemoj SMS-ovati na biciklu i čuvaj se agresivnih baka!!!
Dečko koji mi je biciklo servisirao okrenuo se prema meni i rekao: “Pa ti si prešao 10 hiljada kilometara u 3 godine! Impresivno!” I stvarno sam bio ponosan na sebe u tom trenutku – ovo biciklo je bila dobra investicija, a i stomačno salo je pod kontrolom! Pogledao sam se u obližnje ogledalo i pomislio sam: “Baš sam frajer”! Svi razlozi da se dobro osećam.
Naravno, moja sreća nije dugo trajala jer serviser mi je ubrzo rekao: “Nije ni čudo što biciklo ne radi, senzor koji detektuje da je biciklo u upotrebi i uključuje motor je pokvaren i treba da se zamjeni”. Ok, senzor nije problem, ali onda mi je rekao da i lanac treba promjeniti, zamjeniti gume, podesiti kočnice, mjenjač brzina, a i baterija je na izmaku. €200 eura popravki! E odjednom dan više nije bio tako fin.
Pitam se šta se desilo sa starim dobrim biciklima gdje ni jedna popravka nije bila preko €20. Ugradili su im motor i bateriju i treba ti dijagnostički kompjuter da uopšte vidiš koji im je đavo kad ne rade – eto šta!
I tada sam se sjetio mog starog dobrog biciklističkog servisera (i čuvara parkirališta za bicikle) čika Martina sa željezničke stanice. Večito umazanog lica, sa širokim osmehom i dlanovima poput šmirgle. Čika Martin je jedan od onih tradicionalnih holandskih majstora koji je u stanju da kad stoji ispred radionice, puši cigaru i čuje kako prolaziš pored njega sa biciklom, dijagnostifikuje da ti kočnice ne rade kako treba ili da treba zategnuti lanac na tvom biciklu. Kad su se počeli pojavljivati prvi “pametni” bicikli koji na primjer automatski uključuju svjetla kad padne mrak – čika Martin mi je rekao: “Gdje je zabava u tome? Sada nema smisla izbjegavati policajce koji te ganjaju da ti naplate kaznu ako nemaš svjetla na biciklu”.
Čika Martin je sada u penziji i njegova radionica na železničkoj stanici je ofarbana u belo (šta je to sa mladim serviserima bicikala i opsesijom sa belom bojom?) i naravno ima dijagnostički kompjuter! Parkiralište za bicikle je automatizovano i ima punjače za električne bicikle. Devojka koja sada radi kao serviser bicikala je efikasna, prijatna, ali me nikada nije pitala za ime. Popravke ne možeš više platiti kešom – samo karticom – a njen bežični automat za plaćanje prikazuje iznose o kojima čika Martin ne bi ni sanjao. I to ti je Holandija: mala dugmad – velike promene!
Saša Svitlica, vlasnik i direktor holandske konsultantske firme GreenMonkerys