Kada je potkraj 2012, nakon sedam godina zatvora, general Gotovina, kojega mnogi u Hrvatskoj smatraju ratnim herojem, ali koji je prije 10 godina bio najveća zapreka europskoj budućnosti Hrvatske, oslobođen na Međunarodnom sudu u Haagu, prva stvar koju je po povratku napravio bio je govor na glavnom zagrebačkom trgu, gdje je pružio smirenu i kratku poruku okupljenoj masi od 100.000 ljudi: „Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti!“ Među primarno emocionalnim i nekim nacionalističkim odjecima, ovo je bila najtrezvenija poruka. Ali tek na prvi pogled.
Nekoliko dana kasnije na pitanje srpskog novinara koji je njegov stav spram povratka prognanih Srba na područja oslobođena u akciji Oluja, general je odgovorio: „To je i dalje njihov dom i ja ih ne moram pozivati natrag budući da ne možete nekoga pozivati da se vrati u vlastiti dom.“ I opet zaključio: „Ali okrenimo se budućnosti!“ Motiv Budućnosti kao glavnog mota oslobođenog generala najbolje je sažeo njegov odvjetnik tijekom jedne HTV emisije. Upitan što će general, sada najpopularnija osoba u Hrvatskoj, učiniti sa svojom popularnošću, odvjetnik je kratko odgovorio: „Koristit će svoju popularnost da bi promicao budućnost.“ Dodao je da presuda nije samo opravdala prošlost, već je također spasila budućnost. Naravno, zaboravio je dodati da je njegova budućnost biznis. Nedavno je uložio u plinofikaciju svoga rodnog Zadra svotu od gotovo 800.000 eura. Konačno, nakon rata i sve ove međunarodne pravde, možemo se baviti onime za što smo se borili u ratu – demokracijom i slobodnim tržištem!
Neizbježna ironija ove hiperinflacije Budućnosti sastoji se u činjenici da nikada od raspada Jugoslavije i kraja rata nije bilo toliko javnih debata i rasprava o prošlosti – ne o budućnosti. Ne samo među ljudima na ulici nego među istaknutim političkim analitičarima koji su izjavljivali da je tek sada „rat završio“ i da je Hrvatska napokon „slobodna“, što može značiti samo da smo do sada svi mi živjeli u prošlosti. Odjednom smo lansirani u budućnost. Političari, javni intelektualci, novine, TV emisije, sve je puno suočavanja s prošlošću nalik periodu 1960-ih u Njemačkoj: s jedne strane, ono što je akcija Oluja zaista značila (sada je postalo jasno da ju je haška presuda opravdala kao akciju oslobađanja), ali su se, s druge strane, unatoč tome, dogodili zločini nad nekim pripadnicima srpske manjine. (S obzirom na to da su generali oslobođeni, tko je odgovoran za zločine koji se jesu dogodili?) Umjesto zapadanja u ovu zamku koju bi Hegel nazvao „lošom beskonačnošću“ (još jednog uključivanja u neprekidne debate tko je ubio više i čije su akcije i žrtve opravdanije), general se fokusirao na Budućnost.
Ali kako Budućnost zaista izgleda? Kako to već biva u rijetkim trenucima, povijest se sažela u nekoliko dana: krajem 2012. hrvatska je javnost bila iznenađena drugim dvjema presudama koje nisu samo dale novo značenje prošlosti, već su također odredile budućnost.
Prva presuda bila je ona bivšem ministru gospodarstva Radomiru Čačiću koji je uzrokovao prometnu nesreću u Mađarskoj u kojoj je dvoje ljudi poginulo. Iako je ministar u potpunosti bio svjestan da postoji velika vjerojatnost da će završiti u zatvoru, ponašao se kao da to nije njegov problem, kao drugog najvažnijeg hrvatskog političara u tom trenutku. Na neki način, sudbina zemlje bila je taocem njegove prošlosti – jer bilo je jasno da će biti osuđen, nije bilo budućnosti u njegovim odlukama ili njegovoj strategiji stezanja remena i privatizacije.
Sljedeća presuda bila je desetogodišnji zatvor za donedavnog prvog političara, bivšeg premijera, zbog „ratnog profiterstva“. Među ostalim, Ivo Sanader je proglašen krivim jer je između 1994. i 1995, tokom rata, dogovorio zajmove Hrvatskoj s visokom kamatom, uzimajući pritom proviziju od 5%, što je bilo približno 7.000.000 austrijskih šilinga. Drugim riječima, ono što je on činio 1990-ih direktno je utjecalo na budućnost Hrvatske – konkretno na visinu današnjeg vanjskog duga.
Kao što možemo vidjeti, budućnost nije umrla tijekom tih sedam godina kada je general Gotovina bio u zatvoru. Smrt budućnosti upisana je u sam proces stvaranja države. Da, Hrvati su se borili u ratu i mnogi su se borili braneći svoje domove i obitelji, iskreno vjerujući u bolju Hrvatsku. Ali, u isto vrijeme, oni koji su ih uvjerili da se bore za Hrvatsku temeljito su radili na krađi Budućnosti. Sanaderovo dogovaranje visokih kamata najbolji je primjer, a drugi je prodaja nekoć državne naftne kompanije INA-e koja sada pripada Mađarskoj. I tu su brojni drugi primjeri koji se protežu sve do telekomunikacija (koje su sada njemačke) i druge nekoć profitabilne industrije, dok su sva druga vrata otvorena daljoj privatizaciji željeznica, energetskog sektora, zdravstvenog sustava, itd.
I ovdje se opet vraćamo Gotovini i njegovom „promicanju Budućnosti“. Ako mislite da je njegova vizija budućnosti gesta bez ikakvog sadržaja, promislite ponovno. Što je general učinio neposredno prije nego što su Hrvati glasovali na referendumu o pridruživanju EU? Iako je tokom vremena koje je proveo u zatvoru oklijevao poslati bilo kakvu političku poruku, dan prije referenduma pozvao je sve hrvatske građane da odu na referendum i potaknuo ih da glasuju za Europsku uniju i, da bi bio siguran da će Budućnost biti izvjesna – on sam je glasovao u haaškoj zatvorskoj ćeliji. Upravo nam ta perspektiva može dati jasno objašnjenje ove hiperinflacije budućnosti koja sada poprima jasne obrise. Tek nekoliko dana nakon njegova „futurističkog govora“ u Zagrebu, posjetio je Zadar, gdje je priznao da je njegova vizija budućnosti Europska unija. Tada je pustio golubicu mira u zrak.
Ali ne doima li se Budućnost malo drugačijom? Prije mnogo vremena na jednoj zagrebačkoj fasadi je stajao grafit: „Nemamo Gotovinu, jel’ može Mastercard?“ Danas imamo oboje, i generala Gotovinu i Mastercard, ali nemamo gotovìnu – živimo u dužničkoj ekonomiji. Ovdje uvidi talijanskog filozofa Franca Bifa Berardija, poznatog po tezi o semio-kapitalizmu kao novom obliku kapitalizma (financijalizaciji kao postupku stvaranja znakova), mogu biti korisni. U knjizi The Uprising. On Poetry and Finance Berardi tvrdi da je bankarenje, zapravo, skladištenje vremena. Na određeni način, u bankama pohranjujemo našu prošlost, ali također i našu budućnost. Bifo ide korak dalje i tvrdi da su njemačke banke pune našeg vremena: „Njemačke banke pohranile su grčko vrijeme, portugalsko vrijeme, talijansko vrijeme i irsko vrijeme, a sada njemačke banke traže svoj novac natrag. One su pohranile budućnosti Grka, Portugalaca, Talijana i tako dalje. Dug je, zapravo, buduće vrijeme – obećanje budućnosti.“
Ne čuvaju li njemačke i austrijske banke, među ostalima, i hrvatsko vrijeme? Većina građana – ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj regiji Balkana – sada su visoko zaduženi, duguju novac bankama u stranom vlasništvu koje su se proširile Balkanom i kontroliraju čitav financijski sektor. Prema nekim procjenama, 75,3% banaka u Srbiji i 90% u Hrvatskoj te do 95% u Bosni i Hercegovini, zapravo, pripadaju njemačkim, talijanskim i francuskim bankama. Integracija Balkana u EU započela je još prije 20 godina!
I danas bismo trebali ponoviti poznati slogan „Danke Deutschland“, ali naravno, ciničnim tonom. Kada je Njemačka u prosincu 1991. godine priznala Hrvatsku kao nezavisnu državu, hrvatska je pjevačica izvela pjesmu naziva „Danke Deutschland“ na nacionalnoj televiziji. Premda kičasta pjesmica nije bila osobito popularna u Hrvatskoj, jasno je ukazivala na prevladavajuću atmosferu: u to su vrijeme mnoga sela i gradovi u Hrvatskoj dobili Genscherovu ulicu ili Genscherov trg, nazvane prema njemačkom ministru vanjskih poslova. Kao što se moglo i očekivati, pjesma „Danke Deutschland“ odmah se koristila – i razmjerno češće svirala – u Srbiji kao sredstvo protupropagande koja je tvrdila da je ovo još jedan dokaz vječnog odnosa između Njemačke i Hrvatske, konkretno, između Trećeg Reicha i ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske. Beogradska televizija otišla je toliko daleko da je svirala „Danke Deutschland“ preko filmskih scena mase koja pozdravlja Nijemce usred Zagreba na početku Drugog svjetskog rata. Zašto je toliko nemoguće zamisliti takav entuzijazam po pitanju današnjeg proširenja Europe?
U ranom tekstu objavljenom tijekom rata 1992. Slavoj Žižek razvija poznatu tezu da je balkanska „etnička plesna sablast“, zapravo, simptom Europe koji nas podsjeća na priču o antropološkoj ekspediciji koja pokušava stupiti u kontakt s novozelandskim plemenom koje je navodno plesalo zastrašujući ratni ples u grotesknim maskama smrti. Kada su članovi ekspedicije došli do plemena, tražili su od urođenika da za njih izvedu ples. I drugo jutro izvedeni ples je zaista odgovarao očekivanju. Članovi ekspedicije bili su vrlo zadovoljni, vratili su se u civilizaciju i objavili cijenjeni izvještaj o divljim običajima primitivaca. Ali tu dolazi do iznenađenja: malo zatim, još je jedna ekspedicija došla do plemena i otkrila da taj zastrašujući ples nikada nije postojao. Stvorili su ga Aboridžini koji su nekako pogodili što su stranci željeli i na brzinu to za njih koreografirali, e da bi zadovoljili njihovu želju. Drugim riječima, istraživači su od Aboridžina primili svoju poruku natrag. I, kao što možete pretpostaviti, Žižekova poenta je da su upravo ljudi poput Hansa Dietricha Genschera verzija novozelandske ekspedicije iz 1990-ih: „Oni djeluju i odgovaraju na isti način, previđajući kako je sablast starih mržnji koja eruptira u svojim primordijalnim okrutnostima upravo ples koji je postavljen za njihove oči, ples za koji je Zapad duboko odgovoran. (…) Fantazija koja je organizirala percepciju bivše Jugoslavije ona je o Balkanu kao Drugom Zapada: mjesto divljih etničkih konflikata koje je civilizirana Europa odavno prošla, mjesto gdje se ništa ne zaboravlja i gdje se ništa ne nauči, gdje se stare traume pobuđuju iznova i iznova, gdje su simboličke poveznice simultano obezvrijeđene (deseci prekida vatre prekršeni) i precijenjene (primitivno ratničko poimanje časti i ponosa).“ Ali daleko od toga da je bivša Jugoslavija Drugo Europe. Prije je Europa u svojoj Drugosti ekran na koji sama projicira vlastitu potisnutu nazadnost.
Ne vrijedi li također isto za periferne zemlje Europe? Nije li Grčka, kojoj će se uskoro pridružiti Hrvatska, današnje zrcalo Europe i svega što je potisnuto u euro-središtu? S jedne strane, smatrajući Balkan i dalje za Drugo Zapada, neposredno prije ulaska Hrvatske u EU, Europska komisija angažirala je londonsku PR agenciju – koja uglavnom radi za Coca-Colu, JP Morgan Chase i British Airways – da za 20.000.000 eura „razbije mitove i predrasude o proširenju EU“ i da osigura da pristupanje Hrvatske prođe glatko. S druge strane, poput novozelandskih Aboridžina, pokušavajući se prilagoditi zapadnim fantazijama, hrvatska je Vlada morala potrošiti 600.000 eura, neposredno prije referenduma o EU, kako bi Hrvate uvjerila da će uskoro postati dio „civilizirane“ Europe.
Već ta dva detalja pokazuju da proširenje EU definitivno nije ono što je bilo prije. Optimizam više nije u zraku, a pravo pitanje i dalje ostaje: Što Europa želi? I čija je odgovornost za trenutno stanje Europe?
(Iz eseja Srećka Horvata objavljenog u knjizi Evropa: stalne i nestalne granice,
Zavod za kulturu Vojvodine, Srpski PEN centar, 2014)