Home TekstoviB&F Plus Bankarski triler u ratnom vrtlogu

Bankarski triler u ratnom vrtlogu

by bifadmin

Priče o tome kako je neprocenjivo blago iz ruske carske riznice pred kraj Oktobarske revolucije završilo u Kraljevini Jugoslaviji su samo mit. Umesto toga, stiglo je 1618 sanduka sa dragocenostima, pretežno onih koje su se čuvale u Petrogradskoj založnoj banci. Ali ova bankarska odiseja na kraju se pretvorila u pravi istorijski triler. On je završio sa samo 18 sanduka koje je zaposela američka vojska u Minhenu pri kraju Drugog svetskog rata. Da li je nešto od tih dragocenosti ipak ostalo u Beogradu – do danas nije dokazano.

Vagoni su sadržali deo dragocenosti

Sudbina „blaga generala Vranglera“ ili ruskog carskog zlata u Beogradu je urbana legenda koja istrajava od druge polovine prošlog veka do današnjih dana, a najveću popularnost je doživela tokom prikazivanja prve sezone domaće serije „Senke nad Balkanom“. Ipak, kao i u svakoj urbanoj legendi, i u ovoj ima zrnce istine. To zrnce je, doduše, poveliko jer zauzima 25 železničkih teretnih vagona. Oni su dospeli u Kraljevinu Jugoslaviju 1920. godine, ali u njima nije bilo sakriveno blago, prokrijumčareno iz carske riznice pred kraj građanskog rata u Rusiji.

Vagoni su sadržali deo dragocenosti Petrogradske založne banke (PZB), no istorijski zaplet oko toga gde su one završile podjednako je dramatičan kao i urbana legenda o nestalom carskom blagu. Šta više, ova bankarska priča u pojedinim momentima ima elemente najnapetijeg trilera, piše dr Jovan Kačaki, potomak ruskih izbeglica u Srbiji.

Ovaj medicinski stručnjak iz Beograda, koji je najveći deo svog radnog veka proveo na Univerzitetu Nijmegen u Holandiji i postao poznat u svetu po svojim publikacijama o Elisa-tehnologiji, pasionirano je zainteresovan i za istoriju.

Pored brojnih prevoda, autor je i više knjiga o učešću Rusa koji su pobegli od Oktobarske revolucije u životu Kraljevine Jugoslavije.

Kačaki napominje da o sudbini dragocenosti Petrogradske založne banke nema detaljnih podataka u srpskim arhivama, „izuzev najverovatnije u arhivu Narodne banke, ali ona je hermetički zatvorena za istraživače“. Stoga je dokumente o toj temi pronašao u arhivama američkog Univerziteta Stenford, gde se čuva mnoštvo podataka o ruskom rasejanju tokom Oktobarske revulucije, uključujući i teritoriju nakadašnje Jugoslavije.

„Srebrni lom“

Petrogradska založna banka (PZB) s kojom počinje ova priča je bila ruska državna založna banka, koja je uz zalog, za dragocenosti poput zlatnih i srebrnih predmeta ili nakita, davala na određeno vreme pozajmice u novcu, uz kamatu. Drugi deo predmeta koji su se u njoj nalazili bile su dragocenosti koje su klijenti deponovali na čuvanje, uz plaćanje ležarine. Kada je tokom Prvog svetskog rata, 1917. godine zapretila opasnost da Nemci prodru do Petrograda, PZB je svoju imovinu evakuisala vozovima na jug Rusije, koju je tada kontrolisala vlada carskog generala Vranglera .

Tu je i započela odiseja sa dragocenostima koje su zapale u vrtlog građanskog rata. Jedna od kompozicija se zatekla na železničkoj stanici u Jejsku gde su se vodile borbe između „Crvenih“ i „Belih“. Nijedna od zaraćenih strana nije znala šta se u njoj nalazi sve dok činovnici PZB nisu skrenuli pažnju na dragocen tovar jednom komandantu carske vojske. Kompoziciju od 25 vagona je odmah preuzeo general Vrangler, koji je u ime Vlade Južne Rusije uputio molbu Kraljevini SHS da te dragocenosti privremeno prihvati na čuvanje.

Molba je prihvaćena, pa je teret stigao brodom „Samara“ u julu 1920. do Kotora, gde je smešten u carinske magacine. Dopremljeno je 1618 velikih sanduka, koji su pored zaloga i uloga Petrogradske založne banke, sadržali deo dragocenosti Ruske državne banke.

Njih su, između ostalog, činili i vrednosni papiri, koji su po jednoj verziji vredeli sto miliona carskih rubalja a po drugoj svega 31,8 miliona, zatim 7.000 kilograma srebrnog, 1.500 kilograma bakarnog i manja količinu zlatnog novca. Tu je bio i deo umetnina sklonjenih iz Kijeva kao i dragocenosti iz Ruskog muzeja Imperatora Aleksandra III, koje su procenjene da vrede najmanje milion funti.

 Dragocenosti su otkupljivale engleske firme

Mesec dana pre dospeća dragocenog tovara u Kotor, juna 1920. godine, u Beogradu je osnovano preduzeće „Russoserb“, koje je nešto kasnije dobilo monopol za upravljanje tom imovinom. U nedostatku finansijskih sredstava, vlada generala Vrangela je preko tog preduzeća ubrzano rasprodala imovinu Ruske državne banke, kao i zaloge PZB kojima je prošao rok čuvanja.

Ove dragocenosti su otkupljivale engleske firme specijalizovane za promet srebrnina, ali pod uslovom da se umetnine unište i prodaju kao „srebrni lom“ po ceni koja je bila za 30% niža od one koja je tada vladala na svetskom tržištu. Za lomljenje srebrnine angažovani su nezaposleni ruski oficiri izbeglice, a cela ta operacija je najverovatnije preduzeta kako bi se izbegli eventualni sudski procesi sa nezadovoljnim vlasnicima čija je imovina prodavana bez njihovog pristanka.

Kačaki ističe kako niko u tom poslu ne bi dozvolio da se razbijaju vrhunske tvorevine ruskih carskih liferanata, Faberžea, Sazikova, Gračeva, Ovčinikova i drugih koje su već tada na aukcijama na Zapadu postizale vrlo visoke cene, što dodatno dokazuje da njih u pomenutom tovaru nije ni bilo.

Zbog krađa i uzbune u jugoslovenskoj javnosti oko tih prodaja, vlada Kraljevine Jugoslavije je naložila da se dragocenosti dopreme u Beograd. Ali kada su stigle u prestonicu krajem 1923. godine, ispostavilo se da je ostalo samo 657 od prvobitnih 1618 sanduka.

Sudska zabrana korišćenja te imovine se povremeno ukidala, pa su vlasnici dragocenosti koji su imali priznanicu i mogli da plate troškove transporta, ležarine i zaloga, mogli da preuzmu svoje predmete.

Nestajao po jedan sanduk na svake dve nedelje

Oni bez gotovine, prodavali su priznanice na crnom tržištu, a kako su ruske izbeglice bile rasejane širom sveta i mnoge od njih u teškoj oskudici, to je dodatno pogodovalo raznim prevarantima da se preko takozvanih „društava za povraćaj imovine“ dokopaju dragocenosti. Kačaki navodi i tekstove iz tadašnje beogradske štampe, prema kojima je nova sovjetska vlada zvanično zatražila da joj Kraljevina Jugoslavija preda preostale predmete, ali je taj zahtev odbijen.

Do nemačke okupacije 1941. godine, preostalo je svega 112 od onih već „smršalih“ 657 sanduka, što znači da se „u međuvremenu na svake dve nedelje ’topio’ po jedan sanduk težine od oko 150 kilograma“, piše Kačaki. Nemci su zajedno sa vojnom jedinicom sačinjenom od izbeglih Rusa koji su stali na stranu okupatora da bi se borili protiv boljševika, zatražili od Nedićeve vlade da im te sanduke preda.

Nedić je to i učinio, pa su tokom rata u posebnom komisionu prodavani manje vredni predmeti za, kako se navodilo, „potrebe ruske emigracije“. Oni najvredniji su menjali vlasništvo ispod ruke, koje su najviše pripadale oficirima Gestapoa. U septembru 1944. godine, zbog nadiranja jugoslovenskih partizana i Crvene armije, Nemci su iz preostale zaostavštine PZB odabrali najvrednije predmete i poslali ih u Beč, gde im se gubi svaki trag.

Prodato „đuture“ nekom švajcarskom trgovcu

Posle te „akcije spasavanja“ preostalo je 20 sanduka. Oni su preneti u Beč, pa u Minhen, gde su ih zaposele američke snage i poslednjih 18 sanduka (još dva su se „nekako zagubila“) predale vođama ruskih izbeglica. U njima su bile uglavnom stare ikone, srebrni crkveni predmeti i srebrni escajg, i to je bilo prodato „đuture“ nekom švajcarskom trgovcu.

Posle Drugog svetskog rata, a pred objavu Rezolucije Informbiroa, Vlada SSSR je 1948. zatražila od vlade FNRJ objašnjenje o sudbini ovih dragocenosti. Narodna banka FNRJ je dobila zadatak da to istraži, a odgovor je glasio da se u njenim depoima ne nalazi ništa od zaostavštine PZB, a da je sva, pa i ta dokumentacija izgorela prilikom savezničkog bombardovanja Beograda 1944. godine.

U Beogradu je 2000. godine u Etnografskom muzeju otvorena izložba starog ruskog srebra sa mnogo izuzetno lepih i vrednih predmeta. Kačaki piše da je tom prilikom dobio nezvaničnu informaciju iz Muzeja da su te dragocenosti dopremljene 1948. godine iz depoa Narodne banke, ali napominje da nigde nema pisanih tragova o toj pošiljci, a još manje o poreklu tih predmeta.

Izvor: Zorica Žarković, junski broj Biznis i finansije-Finansije TOP

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar