Portugalski proizvođači obuće uspjeli su da se vrate na globalno tržište u velikom stilu, dokazujući da kineska konkurencija nije nepobjediva i da na kraju, nije sve u cijeni. Prošle godine izvezli su 79 miliona pari cipela na tržišta 152 zemlje, što im je donijelo prihod od 1,89 milijardi eura.
Većina evropskih proizvođača obuće, od Balkana do Skandinavije, tokom proteklih dvadesetak godina praktično je zbrisana pred nezaustavljivim naletom jeftinih azijskih cipela. Kvalitet ovih cipela, prvenstveno kineskih, istina, i nije bio nešto naročito, ali je cijena, pogotovu za osiromašene kupce bila neodoljiva. Domaći potrošači su se jednostavno prihvatili pravila “koliko para toliko i muzike.”
Tako su i fabrike obuće u bivšoj Jugoslaviji desetkovane, a malobrojni koji su opstali, preživljavaju jedino takmičeći se sa Kinezima u jeftinoj radnoj snazi, radeći poslove dorade i proizvodnje za velike svjetske proizvođače, svakog dana očekujući da bi se njihovi kupci mogli okrenuti nekome ko je još jeftiniji.
Na drugom kraju Evrope, portugalska ekonomija je tokom poslednje četiri godine pod udarima dužničke krize i nametnute drakonske štednje u sferi javne potrošnje pretrpjela žestok udar. Otpuštanja, kako u javnom tako i privatnom sektoru povećala su broj nezaposlenih, dok su smanjenja plata i penzija logično vodila ka slabijoj potrošnji zbog smanjene kupovne moći, što je opet vodilo ka daljnjem padu proizvodnje i novim otpuštanjima.
Uzaludna trka s Kinezima
Uprkos negativnom trendu u ostatku ekonomije, portugalska industrija obuće, sa 35.000 zaposlenih u 1.530 preduzeća, mahom malih i srednjih, zadnjih nekoliko godina doživljava procvat i globalnu ekspanziju. Tako su u 2015. godini portugalski proizvođači izvezli 79 miliona pari cipela na tržišta 152 zemlje, što im je donijelo prihod od 1,89 milijardi eura. Rezultat je utoliko impresivniji, što je samo šest godina ranije, 2009. godine, vrijednost izvoza bila oko 1,2 milijarde eura, što znači da su u relativno kratkom periodu uspjeli povećati izvoz za 50 posto.
Ako ste mladi, pratite trendove i pri ruci imate nekih 150 eura viška vjerovatno bi vam se svidjeli novi modeli cipela brenda “Fly London”. Iako se spominje London, nema puno veze sa Britanijom, ovo je portugalska marka jedna od najpoznatijih, ali i najskupljih.
Iako tradicija prerade kože i proizvodnje obuće u Portugalu traje duže od 400 godina, ne tako davno situacija je u ovom sektoru bila drastično lošija. Decenijama su portugalski proizvođači igrali na kartu jeftinih proizvoda, zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi. Krajem devedesetih stvari su su počele mijenjati, i to na gore. Svjetsko tržište postaje preplavljeno ekstremno jeftinim kineskim cipelama, dok su, istovremeno, troškovi radne snage u Portugalu nakon uvođenja eura značajno porasli, čineći portugalske cipele još manje konkurentnim u odnosu na kineske.
Proizvođači obuće u Portugalu tako su se našli pred dilemom, upustiti se u trku ka dnu sa Kinezima pokušavajući biti jeftiniji, što neminovno vodi brzoj ekonomskoj propasti ili mijenjati čitav pristup. Portugalci, u stvari, nisu ni imali puno izbora jer niko nije uspio biti jeftiniji od Kineza. Umjesto toga, niz portugalskih proizvođača okrenuo se proizvodnji visoko kvalitetnih cipela u malim serijama, moderno dizajniranih i pod vlastitim brendom, ciljajući na prostor u sredini, između ekstremno jeftine kineske obuće i italijanskih proizvođača koji dominiraju lukrativnim top segmentom, gdje su i cijene i profiti najveći.
Rezultat je da su fabričke cijene portugalskih cipela u prosjeku oko tridesetak eura, dok su kineske 10 puta manje. Naravno, ovo je prosjek, pa tako ima i jeftinijih ali i značjano skupljih. Maloprodajna cijena klasičnih kožnih cipela u Portugalu kreće se oko 30 – 40 eura, što znači da je njihova fabrička cijena znatno niža.
Ulazak nauke u cipele
Ipak, Portugalcima očigledno ne manjka kupaca, iako su maloprodajne cijene pojedinih brendova od 150 do 350 eura, zavisno od modela i tržišta na kome se plasiraju. Tako da na modernim portugalskim cipelama svi pristojno zarade, proizvođači, uvoznici, veletrgovci i maloprodaja.
Biti brz, kvalitetan i pri tome profitabilan na malim serijama cipela, zahtjeva modernu tehnologiju a ne samo jeftinu radnu snagu. Preduslov za današnju ekspanziju portugalske industrije obuće bila su ulaganja u modernizaciju proizvodnje i razvoj i uvođenje novih tehnologija. To jeste bio trošak, ali se na kraju isplatio.
Moderan dizajn i nove tehnologije ne razvijaju se sami od sebe, pa iako je prije svega to pitanje opredjeljenja, znanja i sposobnosti menadžmenta svakog preduzeća posebno, povezivanje sa univerzitetima pomaže. Fakulteti su ti koji školuju nove dizajnere ali i inžinjere, dok se, istovremeno, na institutima unutar univerziteta razvijaju i nove tehnologije, od obrade kože pa do mašina za sječenje kože koje koriste “vodene noževe”.
Tako u Gimareišu (Guimares), “prestolnici“ portugalske industrije obuće, djeluje i Institut za dizajn, iza kojeg stoje zajednički proizvođači obuće, Univerzitet Minho i lokalne vlasti. Rezultat je da proizvođači dobijaju ono što im treba – praktična i primjenjljiva rješenja u dizajnu i novoj tehnologiji. Izgradnja vlastitog brenda je dug proces, ali se dugoročno isplati, potvrđuju i portugalski proizvođači obuće.
Brojni modni dizajneri širom svijeta vode utrku sa vremenom i žele da u nakraćem mogućem roku njihovi novi modeli, proizvedeni u malim serijima od kvalitetnih materija dođu na tržište. I to je ono što im portugalski mali proizvođači nude, a period od narudžbe do isporuke obično je par dana. Prednost koju portugalski proizvođači imaju je, kako sami kažu, geografija, kao i činjenica da su dio jedinstvenog tržišta EU.
U praksi to znači da svi neophodni dijelovi za proizvodnju visoko zahtjevnih modela cipela, koji se mahom proizvode u Italiji i Francuskoj, u portugalsku fabriku stižu u roku od dva do tri dana od momenta narudžbe. Ne žive svi portugalski proizvođači obuće samo od malih brendiranih serija. I dalje dobar dio njih proizvodi cipele za velike trgovačke lance i njihove brendove, kao što je španska Zara, ali ovdje je uglavnom riječ o serijama koje se rade za zapadno tržište, dok iste modele za ostala tržišta u svijetu Zara pravi u Kini.
Italijanski kvalitet uz niže cijene
Nije baš sve ružičasto u portugalskoj industriji obuće. Iako je poslednjih godina izvoz drastično porastao, situacija se razlikuje od tržišta do tržišta. Tako je u prošloj godini izvoz u Rusiju pao za 52 posto. Iako 95 proizvodnje cipela Portugal izvozi, na tržište EU odlazi tek 14 posto izvoza, dok se očekuje da u narednih nekoliko godina ovaj procenat naraste na 20 posto. Ključni problem i dalje ostaje ostaje što “made in Portugal” u svijesti kupaca još uvijek nema istu težinu kao “made in Italy” ili “made in France”, što se na koncu reflektuje u konačnoj cijeni proizvoda.
Portugalski proizvođači sami definišu svoju proizvodnju kao “italijanski dizajn i kvalitet, ali uz niže cijene”, nadajući se da će vremenom, ipak, uspjeti da kupce širom svijeta ubjede kako je njihov proizvod podjednako moderan, kvalitetan kao i onaj iz Italije , te da stoga zaslužuje i italijansku cijenu. Za sada Portugalski proizvođači drže nešto više od tri procenta svjetskog tržišta kožne obuće, dok je udio italijanskih proizvođača višestruko veći.
Primjer Portugala pokazuje i da mantra, koju redovno čujemo od preostalih domaćih proizvođača obuće u regiji, gdje su plate zaposlenih ili na nivou minimalca a nerijetko i ispod, kako bi svako povećanje plate rastjeralo preostale mušterije a firme odvelo u bankrot, ne mora baš biti tačna.
Minimalna plata u Portugalu u oktobru 2014. podignuta je sa 485 na 505 eura mjesečno, a od početka ove godine su povećane na 530 eura, ali je i pored toga izvoz obuće nastavio da raste a proizvođači obuće nisu bankrotirali.
A sve proizvođače obuće, koji svoju poslovnu politiku zasnivaju na takmičenju sa Kinezima, može očekivati neprijatno iznenađenje – afrički proizvođači nude svoje proizvode po cijeni koja je i do deset puta niža od kineske.
Dražen Simić
april 2016, broj 126.