Najnoviji slučajevi zapošljavanja bivšeg predsjednika Evropske komisije Žoze Baroza kao savjetnika u Goldman Saksu i doskorašnje evropske komesarke za konkurenciju Neli Kros u Uberu, nisu ni prvi, niti posljednji u dobro uhodanoj zapadnoj praksi „javno-privatnog partnerstva“ na štetu građana. Za razliku od balkanskih amatera, ovi aranžmani se sofisticirano realizuju po isteku političkog mandata, pa se krivično ne sankcionišu. Sudeći po platama na novom poslu, zasluge političara u korist budućih poslodavaca – nisu bile male.
Balkanski političari su teški amateri u poređenju sa njihovim kolegama sa Zapada, barem kada se radi o „izlaženju u susret“ velikim firmama i bankama. Svoju „kooperativnost“ Balkanci najrađe unovčavaju odmah, držeći se pravila „prvo pare, pa usluga“, preferirajući keš u koverti.
Njihove zapadne kolege rade to isto, ali sofisticiranije, jer kompenzacija za pokazanu kooperativnost dolazi po isteku mandata, u formi ekstremno dobro plaćene sinekure u nekoj od firmi ili banaka, ili podjednako unosnih naknada za govore.
Razlika između ova dva pristupa je u tome da je u prvoj varijanti riječ o kriminalu koji krivični zakon sankcioniše, pa ostaje otvorena mogućnost, barem teoretski, da na kraju balade neko zaglavi i robije, obično nakon odlaska sa funkcije, dok je u drugoj varijanti sve zakonski čisto.
Konačan rezultat je da se Balkan u ostatku svijeta doživljava kao leglo korupcije koja prožima države od vrha do dna, dok s druge strane, Zapad se uzima kao etalon za transparentnost i etičnost, barem na papiru.
Goldman Saks nije cicija
Iznenadno zapošljavanje bivšeg predsjednika Evropske komisije Žoze Baroza kao savjetnika u globalnom bankarskom gigantu Goldman Saksu, samo je dokaz da je politika najbrži i najjednostavniji način da postanete milioner.
Nezvanično, na novom poslu Barozo će zarađivati oko 400 hiljada eura mjesečno, što je na godišnjem nivou 4,8 miliona eura. Ni na prethodnom poslu, kao predsjednik Evropske komisije, Barozo nije bio baš loše plaćen, jer mu je osnovna plata, bez dodataka, iznosila oko 24.000 eura mjesečno, što je za obične smrtnike i u najbogatijim EU državama fantastična suma.
Kako je na funkciji prvog čovjeka Evropske komisije Barozo proveo 10 godina, tokom ovog perioda ukupno je zaradio 2,8 miliona eura, pa je u svakom slučaju već bio milioner.
Na žalost, ni milion eura nije što je nekad bilo, pa se Barozo, izgleda, morao pod stare dane ponovo baciti u potragu za stalnim izvorom prihoda.
Nije sigurno da li je Barozo prvi nazvao Goldman Saks i poslao svoj CV, ili su oni prvi zvali njega. Ipak, sve ukazuje da je u pitanju ova druga opcija, jer niko u novinama nije vidio konkurs za popunu radnog mjesta „savjetnik za Brexit“ u Goldman Saksu, ali je Barozo imao nevjerovatnu sreću da šefu kadrovske službe u pomenutoj kompaniji upravo njegovo ime padne na pamet, kao dobrog kandidata za novi posao.
Puka je slučajnost da se sve poklopilo. Goldman Saksu je trebao savjetnik, a Barozo je, taman, bio besposlen i duboko zabrinut za svoju egzistenciju, jer su negativne kamate počele da nagrizaju ono malo crkavice što je uštedio od ono jada od plate, koju je primao kao predsjednik EK. Barozovu sreću pokvarile su samo neočekivano žestoke reakcije, kako medija tako i političara iz EU, koji su ovakav njegov potez ocijenili neprihvatljivim, neetičkim, ukratko bezobraznim, ali – legalnim. Po važećim pravilima EU, funkcioneri ne mogu prihvatati poslove u privatnom sektoru tokom 18 mjeseci nakon odlaska sa funkcije i Barozu se posrećilo da se radno mjesto u Goldman Saksu otvorilo taman kada je taj rok istekao. Nevjerovatna slučajnost.
Ovog puta, aranžman Baroza i Goldman Saksa otvoreno je okvalifikovan kao naknada za prethodne usluge toj kompaniji, kao i Sjedinjenim Državama.
U praskozorje Iračkog rata, Barozo je bio među rijetkim evropskim političarima koji je podržao američko-britansku intervenciju, dok je Goldman Saks bio jedan od ključnih aktera globalnog finansijskog sloma 2008. i evropske dužničke krize. Uostalom Goldman Saks je bio taj koji je, uz simboličnu naknadu, tadašnjoj grčkoj vladi pomagao da uštima knjigovodstvo, kako bi dio spoljnjeg duga postao nevidljiv.
Uber za komesarku
Dva mjeseca prije Barozovog uhljebljenja u Goldman Saksu, na sličan način zbrinuta je i Barozova bivša koleginica, Neli Kros, koja je provela 11 godina kao evropska komesarka za konkurenciju. Nju je angažovao Uber, kao člana svog novog odbora za javnu politiku, ili u prevodu – lobistu. Naravno, i ovdje je sve bilo legalno, jer je prošlo 18 mjeseci od kada je Kros napustila Evropsku komisiju. Mada, zanimljivo je da je Kros tokom posljednjih mjeseci svog mandata bila vatreni zagovornik Ubera, za razliku od većine država članica EU, čije vlasti postojeći model tzv. „dijeljene ekonomije“ smatraju, prije svega, nelojalnom konkurencijom.
Koliko Uber plaća novu lobisticu ne zna se, ali u svakom slučaju izgleda je već zaradila svaki dolar. Aktuelni saziv Evropske komisije nedavno je dao punu podršku modelu „dijeljene ekonomije“, dodajući ulje na vatru već postojećim tenzijama između Brisela i vlada zemalja članica koje ne dijele optimizam EK. Uzgred, zajedno sa bivšom evropskom komesarkom, kao lobiste Uber je zaposlio i bivšeg ministra transporta SAD, kao i bivšeg predsjednika australijske komisije za konkurenciju. Čista koincidencija je da su svi novouposleni lobisti na prethodnom državnom poslu odlučivali, upravo, o pitanjima koja direktno utiču na Uber i njegov opstanak i razvoj.
Javna funkcija, privatni zgoditak
Dobro uhodana praksa rotiranja između politike i biznisa traje već decenijama na Zapadu. Ključno pitanje je da li javni službenici rade u interesu onih koji ih plaćaju, a to su porezni obveznici, ili javnu funkciju koriste tek kao odskočnu dasku za posao u privatnom sektoru koji bi trebali kontrolisati? Kako stvari stoje, privatne kompanije i banke i njihovi interesi, prije svega profit, izgleda su jedini cilj i za same kompanije i za javne službenike. Samo što se ne zna ko će štiti interese građana.
Nepoznanica ostaje i kako prekinuti ovaj začarani krug, gdje se javna funkcija pretvara u jedinstvenu priliku da se „kupi“ puno bolje plaćeno mjesto u privatnom sektoru. Za sada rješenja nema na vidiku. Visoke plate javnih službenika pokazale su se nedovoljnim, jer privatni sektor nudi puno više. Period obaveznog „hlađenja“ između odlaska sa funkcije i zapošljavanja u privatnom sektoru također nema previše efekta, jer su ulozi ogromni, pa se isplati sačekati ako treba i četiri, pet godina.
Barozo nije ni prvi, niti je posljednji visokorangirani zapadni političar koji po isteku mandata biva, ničim izazvan, nagrađen vrlo unosnim pozicijama u najvećim kompanijama i bankama. Ostaje otvorenim pitanje koliko je njihovo djelovanje, dok su bIli na funkciji, u korist budućih poslodavaca zaslužno za novi angažman, a sudeći po platama na novom poslu – zasluge nisu bile male.
Dražen Simić
septembar 2016, broj 130.