Negiranje globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, nema puno veze sa generalnim povjerenjem u nauku, nedostatkom obrazovanja i inteligencije. U pitanju je puno prozaičniji razlog – novac. Mnogo novca.
Lista gubitnika zbog globalnog zagrijavanja je prilično kratka: obični smrtnici širom planete, bez obzira na rasu, naciju i religiju. S druge strane, lista onih koji profitiraju na održavanju postojeće situacije je podugačka: naftne kompanije, auto industrija, proizvođači struje, vlasnici rudnika, uglja, transportne kompanije, proizvođači klima uređaja, kao i banke. Iako generalno postoji konsenzus da je globalno zagrijavanje, prouzrokovano nekontrolisanim emisijama ugljen dioksida, postalo realna prijetnja i svi se slažu da se nešto mora pod hitno uraditi da se ovaj trend zaustavi, kada se dođe do praktičnih koraka stvari se iznenada počinju mijenjati i čitava slika postaje mutnija.
Zapadni svijet, a pogotovu javnost i mediji u ovim državama, godinama fokusira svoju pažnju na posljedice globalnih zagrijavanja, tražeći i globalnu akciju na smanjenju emisije ugljen dioksida. U ostatku svijeta taj entuzijazam i posvećenost je daleko manji, jer zemlje u razvoju imaju svoje ne baš neutemeljene razloge za skepticizam prema predloženim rješenjima. Generalno, sve se svodi na smanjenje korištenja fosilnih goriva kao glavnog generatora CO2, prije svega uglja kao najprljavijeg među prljavima. Demokratija i dobrovoljna ograničenja bazirana na savjesti su dobra stvar u principu, ali u praksi to ne funkcioniše, pa insistiranje da se međunarodnim sporazumom jasno propiše koliko svaka zemlja pojedinačno treba smanjiti emisiju CO2, kako i do kada, ostaje jedino rješenje.
Čisti profit od prljavog uglja
Podjela i među bogatim zapadnim državama nastaje upravo na pitanju uglja.
Vlada Australije tako je uporno pokušavala da na sastanku dvadeset najvećih svjetskih ekonomija, G20, u novembru 2014. izbori i zubima i noktima da se iz završnog saopštenja izbaci bilo kakvo pominjanje klimatskih promjena, mada bez uspjeha. Razlog je sasvim jednostavan: Australija je po proizvodnji uglja na petom mjestu u svijetu a po izvozu na drugom mjestu, pa bi smanjenje potrošnje uglja na globalnom nivou direktno pogodilo australijsku ekonomiju.
Iako se posljedice globalnog zagrijavanja već uveliko osjećaju i u samoj Australiji, sa temperaturama koje su se proteklih sedmica penjale i do 47 stepeni, za vlasnike rudnika uglja, australijske, kineske i multinacionalne kompanije, direktne i indirektne štete za državu i stanovništvo su zanemarljive u poređenju sa njihovim profitima. Važno je isplatiti dividendu danas, a sutra šta bude.
Porast temperatura nije ograničen samo na Australiju, već je manje – više globalan fenomen, pogotovu ljeti. Očekivano, raste prodaja uređaja za rashlađivanje, od ventilatora za sirotinju, a za one bolje stojeće kućnih klima uređaja, na veliku radost njihovih proizvođača. Što veće globalno zagrijavanje, to veći prodaja i profit. Paradoksalno, povećano korištenje uređaja za rashlađivanje povlači i povećanu potrošnju električne energije, što opet povećava potrošnju uglja, koji je još uvijek glavno gorivo za proizvodnju struje i dovodi do daljnjeg povećanja CO2 u atmosferi i zagrijavanja. Za vlasnike elektro kompanija to je odlična vijest, jer garantuje rast biznisa i profita i u budućnosti.
Ozbiljne sistemske mjere na smanjenju emisije ugljen dioksida, poput smanjenja potrošnje goriva u automobilima, masovnijeg korištenja javnog transporta umjesto individualnih automobila, direktno bi udarile na profit naftnih kompanija jer bi to značilo i direktno smanjenje potrošnje naftnih derivata. Stoga, nije preveliko iznenađenje da zadržavanje statusa quo po svaku cijenu i što je duže moguće, predstavlja prioritet za naftne kompanije.
Benzin truje, ali puni budžet
U priči oko potrošnje naftnih derivata i vlade se nalaze u šizofrenoj poziciji.
S jedne strane, povećane temperature i njihove posljedice, uzrokovane dobrim dijelom sagorijevanjem goriva, direktno ugrožavaju zdravlje i život građana, ali istovremeno prodaja naftnih derivata donosi značajan prihod u budžete, pa bi svako značajnije smanjenje predstavljalo novi problem za javne finansije. Sirotinju niko ne voli, čak ni klima niti geografija, jer najveće posljedice klimatskih promjena osjećaju stanovnici Azije i Afrike, koji su ionako zaglavili u dubokom siromaštvu na ivici preživljavanja.
Širenje pustinja, povećanje nivoa mora i okeana koje polako potapa ostrvske državice, stvaraju milione gladnih koji ne mogu računati da će biti u stanju da proizvedu barem dovoljno hrane za sebe, čineći ih dugoročno zavisnim od uvoza hrane čiju proizvodnju na globalnom nivou kontrolišu moćne multinacionalne kompanije. Za njih, hrana je proizvod kao i svaki drugi i prodaće vam robu samo ako imate da platite. Ako nemate, onda ništa. To je, ipak, samo biznis.
I dok je značajnije smanjenje emisije ugljen dioksida kao i zaustavljanje daljeg rasta temperature za sada još uvijek neizvjesno, ono što je sigurno je da će glad za električnom energijom nastaviti da raste. To, istovremeno, znači i potrebu za gradnjom novih elektrana, bilo da se zamjene postojeće, bilo da se izgrade novi kapaciteti, što će obezbijediti posao proizvođačima opreme za termoelektrane u doglednoj budućnosti. Kako je riječ o infrastrukturnim projektima, u čiju izgradnju treba uložiti značajna sredstva, u igru ulaze banke, odobravajući kredite uz odgovarajuću kamatu, tako da banke među prvima počinju zarađivati na novim termoelektranama na ugalj, bez prevelikog rizika.
Ako neće EBRD, hoće kineske banke
Iako se svi zaklinju u čistu energiju i brigu o životnoj okolini, u praksi je situacija malo drugačija. Najbolji primjer je upravo Balkan, gdje je u Srbiji i BiH uveliko u toku izgradnja novog niza termoelektrana na ugalj. Iako su Svjetska banka i EBRD, načelno protiv ulaganja u prljave energije, osim u „specijalnim slučajevima“, ovakva politika ne sprečava njihovu gradnju, barem na Balkanu.
U igru su ušli Kinezi, koji nisu gadljivi na ugalj i koji su dobili ugovore nudeći čitav paket: kineske banke kreditiraju projekat, uz pristojnu kamatu, a kineske firme isporučuju opremu i grade nove termoelektrane. Šta će biti poslije sa termoelektranama, Kineze ne zanima. Zaradile su kineske kompanije, jer su pare za opremu i radove dobile direktno od kineskih banaka, a kineske banke će, takođe, zaraditi jer uslov za kredit su državne garancije.
Svoju šansu još uvijek čekaju globalne finansijske kompanije, kojima se već oči cakle od pomisli na provizije koje se mogu zaraditi ako ikada tržište za CO2 profunkcioniše kako je zamišljeno. Ideja je bila jednostavna: svaka zemlja i kompanija unutar nje dobija svoju kvotu koliko može emitovati CO2, a onda oni kojima ne treba čitava kvota, razliku mogu prodati onima kojima treba više nego što je njihova kvota.
Berza CO2 funkcionisala bi kao i svaka druga, sa brokerima, posrednicima i ostalim akterima koji od svake transakcije uzimaju svoju proviziju. Jednom uspostavljeno tržište za CO2 kredite, potom, otvara neslućene mogućnosti finansijskim magovima za pakiranje, prepakiranje, izmišljanje novih proizvoda baziranih na ovim „kreditima“, po uzoru na već viđeno sa hipotekama. Samo nek se trguje i zarađuje. Da bi ovo tržište postalo ozbiljan biznis, preduslov je da kvote CO2 postanu ne dobrovoljne već obavezne, uz prateći mehanizam kontrole na globalnom nivou, što neće ići baš lako.
U međuvremenu, od nečega se mora živjeti, pa investicioni bankari nastavljaju zarađivati koricu hljeba kao što su to radili i prije, finansirajući ulaganja u nove rudnike uglja i termoelektrane, rafinerije, naftna nalazišta, te igrajući se se sa dionicama ovih kompanija i bezbrojnih derivata baziranih na cijenama fosilnih goriva. Globalna temperatura će možda nastaviti da raste i dalje, ali u dobro rashlađenim kancelarijama globalnih investitora to se sigurno neće osjetiti. A ako slučajno ponekad i nestane struje, tu su za svaki slučaj agregati. Koji rade na naftu.
Dražen Simić
broj 135, mart 2017.