Ništa više nije sveto. Nakon privatizacije ratovanja, špijunaže i unutrašnje bezbjednosti, privatizovan je i poslednji monopol države – potraga za vanzemaljcima. To je glavna djelatnost startupa „Zvjezdana akademija za umjetnost i nauku“, u kojoj se – koliko god to nama zvučalo čudno ili smiješno – očigledno može dobro zaraditi, s obzirom da su vlasnici nove firme ispekli zanat kao viskorangirani vojni obavještajci.
Tokom poslednjih sedamdeset godina nije manjkalo priča i tekstova o „neidentifikovanim letećim objektima“, sa ili bez vanzemaljaca za volanom, ali su ozbiljni mediji uglavnom ovakve vijesti prepuštali zagovornicima teorije zavjera i tabloidima, držeći se po strani. Polovinom decembra „New York Times“ izašao je sa ekskluzivom, pričom o tajnom Pentagonovom programu praćenja NLO-a koji je trajao od 2007-2012. godine.
„New York Times“ je ozbiljna novina pa je i tvrdnja o stvarnim Dosijeima X kredibilna. Istina, ni kredibilitet „New York Timesa“ nije ono što je nekad bio.
U 2003. godini ista novina je takođe samouvjereno tvrdila, na bazi „pouzdanih anonimnih izvora“, da je Sadam Husein do zuba naoružan oružjem za masovno uništenje, od atomskih i hidrogenskih bombi, bojnih otrova svih boja i okusa pa do virusa velikih, malih i srednjih boginja, te da je pitanje minuta kada će Zemlju, Mliječni put i ostatak svemira pretvoriti u prah i pepeo.
Logičan zaključak bio je da ga kao takvog treba riješiti tereta ovozemaljskog života, a iračku naftu osloboditi tiranije. Ili tako nekako. Na kraju se pokazalo da Sadamovog oružja za masovno uništenje nema, ali nema više ni Sadama. Tako da je ostala samo nafta.
Ovog puta, za razliku od Sadamovog oružja za masovno uništenje, priča je bazirana na izjavama ključnih aktera i to ne kao „dobro obaviještenih izvora“, već sa punim imenom i prezimenom, potkrijepljenih dokumentima.
Čitav program počeo je 2007. godine na zahtjev tadašnjeg lidera Demokrata u Senatu američkog Kongresa, Harry Reida. Dvadeset dva miliona dolara iz američkog vojnog budžeta, koji godišnje iznosi oko 600 milijardi dolara, izdvojeno je za potragu za vanzemaljcima, odnosno za program pod opskurnim imenom „Program za identifikaciju naprednih prijetnji u vazdušnom prostoru“.
Na čelo programa je postavljen Luis Elizondo, vojni obavještajac, sa kancelarijom u zgradi Pentagona, a pare su izdvojene iz „crnog budžeta“ Pentagona.
Ovih dvadesetak miliona dolara su zanemarljiva suma, ukoliko to olakšava usvajanje redovnog budžeta Pentagona i ovo nije ni prvi ni poslednji put da kongresmeni usvajanje budžeta uslovljavaju finansiranjem nekog od njihovih „hobi projekata“. Ima nas svakakvih: nekoga opsjedaju vanzemaljci, neko je slab na tenkove, čak iako vojska tvrdi da ih imaju i viška, neko na avione, za koje takođe vojska tvrdi da im ne trebaju, tako da su u Pentagonu odavno naučili da sreću čine male stvari. Kongresmeni dobiju svoj hobi, a Pentagon svojih 600 milijardi dolara – i svi sretni i zadovoljni.
Letu štuke, letu avioni
Čitava priča oko tajnog Pentagonovog lova na vanzemaljce potkrijepljena je i videom, koji je Pentagon bez previše buke objavio. Tokom treninga, nedaleko od obale Kalifornije u novembru 2004. godine, dva američka borbena aviona F-18 poslata su da izbliza pogledaju objekat koji se pojavio na radarima. Piloti su uključili kamere i kada su ugledali objekat, pokušali su mu prići. Naknadno, piloti su opisali da je riječ o objektu dužine nekih 15 metara, koji se sa visine od oko tridesetak kilometara naglo spustio na nekih sedam kilometara, i zaustavio se u zraku. Nakon neuspješnih pokušaja da mu priđu, u igri mačke i miša, kakva god da je to bila letjelica, na kraju je punom parom odjurila negdje i izgubila se sa radara. Za uspomenu, Pentagonu je ostao video.
Postojanje ovog tajnog programa od 2007. do 2012. godine Pentagon je zvanično potvrdio, ali je odgovor na pitanje da li je program nastavljen i nakon 2012. godine, bio prilično neodređen. Luis Elizondo tvrdi da je program nastavljen, samo bez posebnog budžeta, te da je i nakon 2012. on vodio isti projekat, samo ovoga puta u saradnji sa američkom mornaricom i CIA. A on bi trebao znati za šta je primao platu.
S druge strane, motiv Pentagona da se bavi nepoznatim letećim fenomenima sasvim je logičan. Ne zato što su nešto posebno uplašeni od vanzemaljaca, već se boje da su ti neidentifikovani leteći objekti potencijalno rezultat neke nove tehnologije kojom je ovladala konkurencija, prije svega Rusi i Kinezi. Dva mjeseca prije objavljivanja ove priče u „New York Timesu“, Elizondo je podnio ostavku, u oktobru prošle godine, objašnjavajući to svojim nezadovoljstvom oko nepotrebne tajnovitosti i nedostataka podrške u vrhovima Pentagona za ovakav program.
I dok su zagovornici teorije o vanzemaljcima na internetu čitavi ovu priču dočekali sa euforijom i kao konačan dokaz i službeno priznanje da su „vanzemaljci među nama“, puno zanimljiviji dio priče ostao je u sjeni.
Po pravilu, Pentagon djeluje kao „protočni bojler“, gdje se pare iz budžeta za odbranu slijevaju ali ne zadržavaju dugo, već se prosljeđuju privatnim kompanijama, koje su angažovane po ugovoru. Tako da je privatizovano sve: od proizvodnje oružja pa do usluga, od čišćenja u kasarnama pa do obezbjeđenja vojnih baza i obavještajnih analitičara. Tako je i u ovom slučaju, po ustaljenoj praksi, najveći dio od dvadeset miliona dolara završio u privatnim rukama.
Ja tebi donaciju, ti meni ugovor
Iako je riječ o Pentagonovom tajnom programu, realizacija se povjerava privatnoj firmi, Bigelow Aerospace, čiji je vlasnik milijarder Robert Bigelow. Kompanija Bigelow Aerospace među ostalim poslovima za NASA-u razvija i model naduvavajućih svemirskih modula, što je takođe unosan posao.
Čista slučajnost je da je Robert Bigelow bio jedan od većih donatora za kampanje senatora Harry Reida. Tako da je u praksi sistem bio prilično jednostavan. Milijarder donira vodećem političaru pare za kampanju, političar potom zahtjeva da Pentagon izdvoji nešto para za projekat istraživanja nepoznatih letećih objekata, a kada su pare odobrene, Pentagon angažuje firmu donatora da realizuje program.
Najljepše u svemu je što je sve potpuno legalno i u skladu sa zakonom. Nema korupcije, nema sukoba interesa, sve je kristalno čisto, kao ljetno nebo po kome lete nepoznati objekti.
Naravno, Bigelow Aerospace kada je dobio ugovor, angažovao je podizvođače da se bave lovom na vanzemaljce, jer oni imaju prečeg posla, a koliko je od onih 22 miliona dolara ostalo njima a koliko je potrošeno na podugovarače – ne zna se. Krunski dokaz da privatna inicijativa ne poznaje granice je poslednji čin sapunice o vanzemaljcima.
Dok je vanzemaljaca, biće i para
Odmah nakon napuštanja državne službe, Luis Elizondo, bivši vojni obavještajac otvara privatnu firmu, u čemu nema ničega čudnog. Istu stvar napravile su stotine drugih bivših civilnih i vojnih obavještajaca i policajaca prije njega, nastojeći da dobro unovče svoje znanje i iskustvo stečeno u državnoj službi.
Iako naziv novog startupa „Zvjezdana akademija za umjetnost i nauku“ na prvi pogled asocira na nevladino udruženje ili fondaciju, radi se o klasičnoj kompaniji.
Osim Elizonda, suvlasnici nove firme su i bivši pomoćnik američkog ministra odbrane za obavještajni rad, Christopher Mellon i Harold Puthoff, inžinjer koji je prethodno radio u CIA na projektima ekstrasenzorne percepcije. Ono što je neuobičajeno u ovom slučaju je da je glavna aktivnost nove firme – istraživanje neidentifikovanih letećih objekata. Kako je cilj svake privatne firme, bez obzira na djelatnost, profit, očigledno je da ponosni suvlasnici nove kompanije vjeruju da se može dobro zaraditi i na potrazi za vanzemaljcima, koliko god to nama izgledalo čudno ili smiješno.
S obzirom na biografije vlasnika nove firme, teško ih je klasifikovati kao lujke i klasične zagovornike teorije zavjera, opsjednute vanzemaljcima i svakako ne bi formirali firmu da nisu prilično sigurni da se tu mogu uzeti pristojne pare. Amateri to rade iz uvjerenja, besplatno, iz svojih spavaćih soba, a profesionalci za dobru naknadu, kao kompanija. Pri tome, cilj igre nije uhvatiti vanzemaljce, koji su možda tu a možda i nisu, već je cilj sama potraga, jer tu je zarada. I što duže potraga traje, veći je profit.
Dražen Simić