Budžetski deficiti Francuske i Velike Britanije postaju neodrživi, pa se postavlja pitanje ko će ih spašavati ukoliko vlasti ne uspiju staviti rastući dug pod kontrolu. U Parizu i Londonu sa zavišću gledaju na Japan čiji je dug dostigao 235 posto BDP-a, ali još nisu propali.
Trajanje francuskih vlada počinje da se mjeri satima. Sebastijan Lekorn za sada drži rekord, jer mu je vlada pala nakon 17 sati. Ali, zato je on postavio novi lični rekord, nakon pada prve vlade po drugi put je postao premijer – sa neizvjesnim rokom trajanja. Francuska je iz političke krize ušla u krizu čitavog sistema, gdje su smjene premijera kao na pokretnoj traci samo simptom, dok je stvarni problem budžet, tačnije hronični manjak prihoda.
Zadnji put Francuska je imala suficit budžeta prije više od pola vijeka, 1974. godine, prije nego što je Emanuel Makron rođen. Od tada pa do danas, većina vlada pokušavala je da manjak prihoda rješava kroz zaduživanje ili povećanje poreza. Kada je 2017. godine Makron postao predsjednik, riješio je da radikalnim mjerama transformiše francusku ekonomiju.
Kao i svaki drugi bankar i Makron je spas vidio u smanjenju poreza na najbogatije, kako bi „kreatori radnih mjesta“ poveli ekonomiju na put rasta i blagostanja, te u podizanju starosne granice za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine, kako bi se smanjila socijalna davanja.
Poreske olakšice povećale su bogatstvo najbogatijih i rupu u budžetu jer kao i obično, rast prihoda kroz navodne povećane investicije, nikada se nije materijalizovao. Penziona reforma koju je Makron smatrao svojim životnim postignućem, nametnuta je uprkos višemjesečnim masovnim protestima.
Dug se oteo kontroli
Rezultat ovih eksperimenata je budžetski deficit koji je u prošloj godini narastao na 5,8 posto bruto društvenog proizvoda, dok je ukupan dug narastao na 113,2 posto bruto društvenog proizvoda, što je u apsolutnom iznosu 3.400 milijardi eura. Tako će ove godine, na otplatu duga iz francuskog budžeta biti izdvojene 53 milijarde eura, dok bi taj iznos do 2029. godine mogao narasti na 112 milijardi eura. Time se teret otplate enormnog duga pretvara u kamen oko vrata za čitavu francusku ekonomiju.
Ekonomisti navode da bi sa uvođenjem poreza od dva posto za one koji imaju više od 100 miliona eura imovine, budžet dobio ekstra 20 milijardi eura i taj bi porez pogodio samo oko 1.800 domaćinstava u Francuskoj. Šanse da se ovaj porez uvede su minimalne sa postojećom vlašću.
Iznos za otplatu duga u narednim godinama mogao bi biti i veći od očekivanja. Kamate na nove pozajmice, kako bi se otplaćivali prispjeli dugovi, rastu uporedo sa rastom političke nestabilnosti i neizvjesnosti da li će se trend rasta zaduživanja preokrenuti. Radi se o zatvorenom krugu, francuska vlada socijalni mir kupuje novim zaduživanjem, jer radikalna kresanja socijalnih izdvajanja ne mogu proći. Sa rastom zaduživanja raste i teret otplate duga, što opet smanjuje raspoloživa budžetska sredstava za finansiranje ostalih potreba.
U volju i sposobnost francuske vlasti da napravi radikalne rezove malo ko vjeruje, pa se po prvi put mogu čuti i pitanja da li će Francuska morati tražiti pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
U pokušaju da se održi na vlasti i usvoji budžet za 2026. godinu, najnoviji francuski premijer pristao je da do daljnjeg zamrzne povećanje starosne granice za penzionisanje sa 62 na 64 godine, kako bi kupio podršku socijalista. Hoće li to biti dovoljno da se spasi budžet i vlada, tek će se vidjeti.
Sjenka MMF-a nad Francuskom
Do prije nekoliko godina, sama ideja da bi velika i bogata evropska država mogla biti prisiljena da traži od MMF-a da je spašava zvučala je kao vic. Tradicionalno, MMF je bio babaroga zadužena da dovodi u red siromašne države, koje su se našle u situaciji da više ne mogu plaćati svoje dugove. U zamjenu za pozajmicu, MMF je uvijek tražio isto, smanjenje budžetske potrošnje a posebno socijalnih davanja, plata u javnom sektoru, povećanje poreza, privatizaciju, dok su ceh na kraju uvijek plaćali najsiromašniji.
U slučaju Francuske, zaključak analitičara je da do uvođenja „privremene uprave“ pod rukovodstvom MMF-a ipak neće doći. Ne zato što vjeruju u sposobnost francuskih vlasti da same stave pod kontrolu javnu potrošnju, nego zbog činjenice da bi trebalo previše novca koji MMF ne bi mogao da priušti. Umjesto toga, na scenu bi stupila trojka, koju bi činila Evropske unija, Evropska centralna banka i MMF samo kao pojačanje.
EU bi mogla koristiti „European Stability Mechanism (ESM)“, koji je nominalno međuvladina organizacija koju čine članice euro zone. Ako baš „voda dođe do grla“, ESM bi mogao računati na maksimalno 500 milijardi eura, dok ECB u praksi može odštampati eura koliko bude trebalo. Svoj prilog dao bi i MMF, u formi nametanja nepopularnih zahtjeva za budžetska kresanja.
Ovaj scenario već je viđen tokom dužničke krize u EU, kada su mete iživljavanja bili Grčka, Portugal i Kipar i koji se do dana današnjeg nisu oporavili. Za vlasti u siromašnim zemljama Južne Amerike, Afrike i Evrope koje su tradicionalni klijenti MMF-a, ova organizacija je služila kao dobar izgovor za radikalna smanjenja javne potrošnje, gdje su političari građanima objašnjavali da „ne bi oni to uradili, ali ih MMF tjera“. U slučaju Francuske, političari koji ionako vide Francusku kao globalnu supersilu, teško da bi priznali da je MMF iznad njih.
Otplata britanskog duga skuplja od vojske
Osim Francuske, i u Velikoj Britaniji dijele iste probleme, anemičan rast, visoku zaduženost i rastući teret otplate duga, kao i bojazan da bi se na kraju i ovdje mogao pojaviti MMF. Za razliku od Francuske, Velika Britanija već je jednom, 1976. godine, bila prinuđena da, suočena sa finansijskim kolapsom, traži pomoć MMF-a, što je praktično otvorilo put dolasku na vlast Margaret Tačer i „tačerizmu“.
Britanska vlada takođe pokušava da smanji budžetski deficit kroz smanjenje socijalnih davanja i povećanje potrošnje za vojsku, ali im baš nešto i ne ide. Trenutno, ukupan dug je 96,3 posto BDP-a, a na servisiranje duga iz budžeta Velike Britanije odlazi 110 milijardi funti, dok se za odbranu izdvajaju 62 milijarde funti.
Iako laburistička vlada ima apsolutnu većinu u Parlamentu, predlog smanjenja socijalnih davanja, pogotovu za najsiromašnije, bio je previše radikalan i za poslanike vladajuće stranke, pa je vlada bila prinuđena da na kraju odustane od svojih prijedloga. U međuvremenu, ostvarene uštede na drugoj strani brzo su „pojeli“ povećani troškovi servisiranja duga, zbog rasta kamata uzrokovanih nervozom kreditora. Kreditori se počinju pitati koliko su daleko od tačke pucanja kada budžet postaje neodrživ, jer priliv ne može istovremeno pokrivati rastući teret otplate duga, socijalna davanja i rastuće troškove odbrane.
Japan kao ohrabrenje Parizu i Londonu
Kao i u slučaju Francuske, današnja ekonomija i budžet Velike Britanije su preveliki zalogaj za MMF. Kako Velika Britanija nije članica ni EU niti euro zone, ne može računati na direktnu pomoć od Evropskog stabilizacijskog mehanizma (European Stability Mechanism ), niti od ECB. Tako da jedino što im ostaje jeste da se u slučaju krize oslone na centralnu banku, Bank of England, i štampanje svježeg novca.
Loša vijest i za Francusku i za Britaniju je da bi se i zaduženost Njemačke drastično trebala povećati zbog najavljenog zaduživanja od 1.000 milijardi eura, što dovodi i do povećanja kamata na njemački dug. Kako kreditori kamate na njemački dug uzimaju kao osnovicu kod određivanja kamate na pozajmice Francuskoj i Britaniji, čak i ako oni zadrže status quo, svako povećanje kamate Njemačkoj automatski podiže cijenu novca i njima.
Dobra vijest je da ako se Francuska i Britanija porede sa Japanom, gdje dug predstavlja nekih 235 posto bruto društvenog proizvoda, onda je postojeći nivo njihovog duga gotovo zanemarljiv. To daje nadu političarima na vlasti da se možda može nastaviti po starom, jer dok njihov nivo duga sustigne japanski, to više neće biti njihov problem.
Dražen Simić
Biznis Top 2024/25 u izdanju časopisa Biznis i finansije, novembar 2025.
Foto: Mohamed Nohassi, Unsplash