U svakom ludilu ima sistema, pa prijetnje Panami, Venecueli, Grenlandu i Kanadi, kao i napad na Iran, ipak nisu samo nasumični akti ćudljivog i narcisoidnog američkog predsjednika, već dio šireg plana, čiji su krajnji cilj Kina i Arktik.
Upad američkih trupa u Venecuelu 3. januara i transport venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura o američkom trošku u SAD na hranu i spavanje u njujorškom zatvoru, naišli su na zaglušujuće ćutanje evropskih lidera. Teritorijalni suverenitet i slične termine niko od EU lidera nije pominjao, vjerovatno kao posljedicu kolektivne amnezije.
Nekoliko dana kasnije, uslijedilo je medicinsko čudo. Nakon što je američki predsjednik Donald Tramp ponovo najavio da će SAD uzeti Grenland, bivšu dansku koloniju, milom ili silom, amnezija je nestala kao rukom odnešena. Lideri vodećih zemalja EU gromoglasno i horski počeli su ponavljati da je teritorijalni suverenitet i integritet neprikosnoven, te da su i same prijetnje upotrebom vojne sile protiv međunarodnog prava.
Poneseni emocijama, počeli su pominjati i vojnu odbranu Grenlanda i na brzinu su formirali „koaliciju voljnih“, sastavljenu od NATO perjanica, Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Norveške, Danske, Švedske, Holandije i Finske. Koalicija je uputila impresivan vojni kontigent na Grenland, sve skupa tridesetak vojnika i nepoznat broj pasa.
Tvit je moćniji od mača
Euforija je potrajala kratko. Na koncentraciju evropskih trupa (komada 30) na području Grenlanda, Donald Tramp odgovorio je žestoko, tvitom sa najavom da će im svima uvesti dodatnih 10 posto carina od 1. februara. Uslijedila je panika, haos i rasulo u evropskim redovima i vojni kontigent branitelja Grenlanda, koji su već bili istetovirali moto „Život damo, Grenland ne damo“, munjevito je vraćen u matične države i čitava avantura je gurnuta pod tepih.
Lideri „koalicije voljnih“ sa suzama u očima počeli su se pravdati kako to u stvari i nije bilo raspoređivanje vojnika, već više kao školski izlet. Britanci su objašnjavali Trampu, „tata, nisam ja, stvarno, oni me nagovorili“, te da to i nije bio vojni kontigent i da je taj jedan britanski vojnik koga su poslali, bio tamo „onako“. Time je čitava evropska vojna ekspedicija na Grenland okončana nakon 48 sati, jednim tvitom.
Nakon nekoliko dana preznojavanja i kalkulisanja koliko će desetina milijardi eura da ih koštaju dodatne američke carine, evropskim liderima je laknulo. „Tatica“ se smilovao na sirote male Evropljane, pa je najavio da im ipak neće uvesti najavljene carine. Za sada. A oko Grenlanda će se već dogovoriti.
Nafta je sredstvo, a cilj je Kina
Iako se kao glavni motiv američke intervencije u Venecueli navodi želja za kontrolom najvećih rezervi nafte u svijetu, primarni cilj SAD nije da dobiju ovu naftu za sebe. Ubiranje profita od prodaje venecuelanske nafte je dobrodošao bonus, mada ne i glavni cilj.
SAD imaju dovoljno svoje nafte, ali je cilj da spriječe da venecuelanska nafta ide Kini, koja je do sada bila jedan od glavnih kupaca.
Slična situacija je sa Iranom, koji je šesti među najvećim globalnim proizvođačima nafte. Američki cilj je promjena vlasti, milom ili silom, dijelom zbog želje da se eliminiše potencijalna prijetnja Izraelu, a dijelom da se profiti od iranske nafte usmjere u američke džepove. Ipak, i ovdje je glavni cilj da se presječe izvor nafte za kinesku ekonomiju.
Iran i Venecuela nisu jedini snabdjevači Kine naftom, ali ove dvije zemlje imaju nešto zajedničko – već godinama su pod zapadnim sankcijama, pa je lista potencijalnih kupaca njihove nafte prilično kratka. Kao rezultat, Iran i Venecuela prodavali su svoju naftu značajno ispod tržišne cijene, što se jako sviđalo Kinezima i davalo dodatnu konkurentnost njihovim kompanijama.
Bitka za kontrolu pomorskog autoputa
Za obuzdavanje Kine, pogotovu u slučaju direktnog sukoba, SAD računaju na kontrolu ključnih tačaka na globalnim pomorskim putevima, Panamskog i Sueckog kanala, Gibraltara, Hormuskog prolaza, moreuza Malaka, koji su žila kucavica moderne ekonomije, jer brodovima se transportuje više od 80 posto globalne trgovine robama.
Za Kinu ovo je krvotok kojim stižu sirovine i energenti i kojim se plasiraju gotovi proizvodi širom svijeta. Kinezi ovo znaju, i zbog toga vide globalno otopljavanje leda na Arktiku kao spasonosno rješenje.
Prolaz koji omogućava transport roba brodovima iz Azije do Evrope sjevernom rutom kroz Arktik, ne samo da je brži i jeftiniji jer skraćuje putovanje u prosjeku za dvije sedmice, već prolazi najvećim dijelom kroz teritorijalne vode Rusije, čime mogućnost pomorske blokade ove rute od strane SAD otpada. Topljenje leda na Arktiku ne znači samo mogućnost plovidbe, već otvara i mogućnost eksploatacije ogromnih rezervi gasa, nafte i ruda na ovom prostoru, što Rusija planira da eksploatiše i da od toga profitira.
Amerika Evropi ne vjeruje
Amerikancima se ovaj scenario, sa pomorskim putem za kineske robe i očekivane astronomske zarade na eksploataciji prirodnog bogatstva Arktika, ne dopada previše.
Razlog je jednostavan, u podjeli kolača u vidu Arktičkog okeana, američka šnita je jako mala. Arktički krug u čijem središtu je Sjeverni pol i koji se uglavnom sastoji od Arktičkog okeana prekrivenog ledom, najvećim dijelom, oko 31 posto, pod kontrolom je Rusije, odnosno predstavlja ekskluzivnu ekonomsku zonu Rusije.
Kanada polaže pravo na 21 posto, Grenland (Danska) 16 posto, Norveška 14 posto i SAD na skromnih četiri posto. Preostalih 14 posto su međunarodne vode. Ovi procenti su okvirni, jer zvanično razgraničenje još uvijek nije napravljeno.
Time postaje očigledno koji su stvarni motivi za, na prvi pogled sulude zahtjeve Donalda Trampa, da se SAD moraju proširiti na Grenland i Kanadu. U tom slučaju, ekskluzivna ekonomska zona SAD u zoni Arktika porasla bi sa četiri na 41 posto, čime bi SAD postale najveći „zemljoposjednik“ na Arktiku.
Danska ponuda za iznajmljivanje neograničenog broja vojnih baza Amerikancima, te licence američkim kompanijama za eksploataciju rudnih bogatstava na ovom džinovskom ostrvu ne rješavaju američki problem – vlasništvo nad većim komadom Arktika. SAD su u svojoj najnovijoj Nacionalnoj strategiji bezbjednosti otvoreno navele da nisu sigurne da će za 20-30 godina današnji evropski saveznici i dalje to biti.
To znači da je jedina dugoročna garancija za američke interese na Arktiku vlasništvo nad Grenlandom, jer 16 posto Arktika pripada vlasniku, a ne zakupcu Grenlanda. Da li se to sviđa evropskim vazalima SAD nebitno je, a danski, kao i EU teritorijalni integritet i suverenitet postaju neizbježna, ali nebitna kolateralna šteta.
Ameriko iz tri djela, uskoro ćeš biti cijela
Preuzimanje vlasništva nad kanadskih 21 posto Arktika bilo bi puno komplikovanije, ali nije neizvodljivo, iako se trenutno čini kao naučna fantastika. Jednostavno, SAD ne treba čitavu Kanadu, već njen sjeverni dio koji se „naslanja“ na Arktik i u okviru Kanade ovaj dio ima status „teritorije“, što u praksi znači nešto kao polu-kolonija.
Kanada ima svojih unutrašnjih problema, gdje već godinama u provinciji Kvebek postoji snažna želja za nezavisnošću. Sličan trend postoji i u drugoj provinciji, Alberta, i sasvim slučajno posljednjih mjeseci emisari SAD pojavljuju se na terenu, pokazujući puno razumijevanje za njihovu želju da se otcijepe od Kanade i ohrabrujući ih da svoju budućnost vide kao dio SAD.
Ukoliko bi SAD uspjele da preuzmu Albertu, kroz „pravo na samoopredjeljenje“, to bi označilo i raspad Kanade kakva danas postoji i time bi se stvorili svi uslovi da se u haosu i kanadske Sjeverne teritorije pripoje „matici“, SAD. Kao neprikosnoveni ekspert u organizovanju „demokratskih revolucija“, dovođenja na vlast svojih kadrova i cijepanju država na sastavne dijelove, preuzimanje kanadskih Sjevernih teritorija ne bi bio neizvodljiv zadatak za SAD, jer imaju provjerenu tehniku, pare i volju.
Time bi, uz preuzimanje Grenlanda, konačno bio ispunjen viševjekovni cilj SAD – „Ameriko iz tri dijela, ponovo ćeš biti cijela“.
Dražen Simić
Biznis i finansije 242, februar 2026.
Foto: Dolimac, Depositphotos