Srbija za tri do četiri godine više neće moći da se oslanja na jeftinu radnu snagu kao generator rasta. U situaciji kada se ponuda radnika, plate i troškovi na našem tržištu izjednačavaju sa onima u centralnoj i istočnoj Evropi, investitori koji su ovde dolazili isključivo radi jeftinog poslovanja, počeće da se povlače. Srbija mora da pređe na rast zasnovan na tehničkom napretku, ili će ostati zarobljena na srednjem nivou razvoja.
Nasuprot zemljama centralne i istočne Evrope (CIE) koje su ušle u grupu država sa visokim dohotkom, Srbiji preti opasnost da upadne u klopku srednje razvijenosti, upozorio je akademik Pavle Petrović na naučnom skupu SANU o perspektivama srpske ekonomije. Naša zemlja se trenutno nalazi na 60% prosečnog dohotka CIE, dok su uporedive zemlje poput Rumunije, Bugarske i Hrvatske na 90% proseka u ovom regionu.
Razlog za toliku razliku u ekonomskoj razvijenosti je u strukturi privrede. Kod nas dominiraju tradicionalni sektori, građevinarstvo, prehrambena industrija, proizvodnja guma, metali, poljoprivreda i rudarstvo, koji vuku preko 50% ukupne zaposlenosti i taj trend se ne menja godinama. Ovi sektori, koje karakterišu niska produktivnost i mala dodata vrednost, guraju privredni rast u Srbiji i zato je on nezadovoljavajući. Za razliku od nas, zemlje CIE koje beleže visok dohodak, imaju potpuno drugačiju strukturu privrede, u kojoj preovlađuju visokoproduktivne delatnosti.
Tačno je da Srbija u poslednjih pet godina beleži nešto veći rast od približno 4% godišnje, dok on u državama CIE iznosi u proseku oko 3%. „Međutim, srpska privreda raste pre svega zahvaljujući povećanju investicija, što je pratio i rast zaposlenosti, dok je efekat tehničkog napretka bio tek na trećem mestu. To je potpuno suprotno obrascu u centralnoj i istočnoj Evropi, gde je glavni motor ekonomskog razvoja tehnički napredak, nove tehnologije i znanja. Drugim rečima, privredni rast u Srbiji pokreće kvantitet a ne kvalitet“, zaključuje Petrović.
Nema više rada „za džabe“
Ali takav model se postepeno iscrpljuje. Demografska kretanja u Srbiji su nepovoljna, što dovodi do sve manje raspoloživosti radne snage. Po stopi nezaposlenosti koja je pala na 8%, približavamo se centralnoj i istočnoj Evropi gde ona iznosi 5%, ali to znači da ćemo imati i sve manje jeftine radne snage koja bi mogla da podupire dosadašnji model rasta. Iskustva balkanskih zemalja koje su članice EU pokazuju da one već sada ne mogu da se oslone na mnogobrojnu a jeftinu radnu snagu kao generator razvoja, što će Srbiju sačekati već za tri do četiri godine, predviđa Petrović.
Sve manju dostupnost radne snage u Srbiji prati rast plata, a to se prenosi i na jedinične troškove rada. Naša velika konkurentska prednost od 2013. do 2022. godine bila je upravo u znatno nižim troškovima rada u poređenju sa zemljama CIE, što je Srbiji u velikoj meri omogućavalo da privuče strane direktne investicije. Međutim, u poslednje dve godine ponuda radne snage, plate i troškovi na našem tržištu izjednačavaju se sa uslovima poslovanja u centralnoj i istočnoj Evropi, pa nam se prednosti „jeftine zemlje“ za strane ulagače ubrzano tope.
Kako se to odražava na ulaganja? Srbija od 2019. beleži veliki rast investicija, koje su tokom poslednjih pet godina uvećane sa 19% na 23% dohotka zemlje. Ali kada se pogleda struktura tih ulaganja, proizilazi da približno dve trećine dolaze od države i javnih preduzeća, skoro trećina od stranih investitora, dok domaći privatni sektor sve manje ulaže. Domaće investicije se značajno smanjuju u odnosu na dohodak zemlje i to predstavlja ozbiljnu strukturnu deformaciju, upozorava Petrović.
Pogrešni prioriteti
Da li je privredni rast zasnovan na takvoj strukturi ulaganja održiv? „Javne investicije su verovatno dostigle plafon. One već sada čine preko 7,5% dohotka zemlje, ali i srednjoročni planovi su na tom nivou, što znači da ne možemo da računamo na dodatno uvećanje ovih ulaganja“, procenjuje Petrović. Drugi problem sa javnim investicijama je pitanje budućih ulaganja. Srbija više ne može da ima efekte javnih ulaganja kao u periodu od 2015. do 2019. godine, kada su infrastrukturni projekti bili usmereni na gradnju glavnih putnih i železničkih pravaca.
Sada se prelazi na projekte koji će imati manji ekonomski učinak, kao što su Expo i izgradnja Nacionalnog stadiona. Time se nameće i pitanje koliko je opravdan ovakav izbor, umesto da se javna sredstva ulažu u izgradnju lokalnih puteva, „jer je to glavni strukturni problem“, smatra Petrović, koji kao prioritete vidi i ulaganja u izgradnju modernih deponija, u prečišćavanje otpadnih voda i u obrazovanje.
Strane direktne investicije od 2019. čine 5% BDP-a, jer je u zemlju ušlo 15 milijardi evra. Ali 60% tih investicija odlazi u sektore sa malom dodatom vrednošću. Međutim, ulaganja koja su svoju isplativost zasnivala na jeftinoj radnoj snazi a ne na primeni vrhunskih tehnologija i njihovom širenju na privredu Srbije, ubuduće više neće moći značajnije da poguraju rast.
Njihov efekat se iscrpljuje sa povećanjem troškova radne snage i može se očekivati da će neki od takvih investitora početi da se povlače sa srpskog tržišta. Takve investicije mogu ostati profitabilne samo u pojedinim sektorima kao što je rudarstvo, odakle se prljavim tehnologijama izvlače resursi, smatra Petrović.
Odliv deviza iz zemlje
Uporedo sa stranim direktnim investicijama dolazile su i devize koje su pokrivale naš trgovinski deficit. Vremenom, devize su počele da se odlivaju, zato što su strani investitori svoje zarade prvo reinvestirali, a potom su krenuli da ih izvlače iz Srbije, pa se od 2021. neto efekat od priliva i odliva deviza smanjuje. To može dovesti do značajnog problema u pokrivanju spoljnotrgovinskog deficita, upozorava Petrović.
Domaće investicije su pale na svega 4,5% BDP-a, a dodatni problem je u tome što one dominantno odlaze u tradicionalne industrije. To upućuje da je investicioni ambijent u Srbiji takav da odvraća investitore od rizičnijih ulaganja, pa čak i IT sektor koji brže raste, većinom se oslanja na pružanje usluga a ne na stvaranje proizvoda.
„Da ne bismo ostali zarobljeni na srednjem nivou razvoja, moramo da pređemo na rast koji se zasniva na tehničkom napretku, na novim znanjima i tehnologijama i da se takav rast prvenstveno ostvaruje kroz domaća privatna preduzeća. Za to je potrebno da obezbedimo odgovarajući pravni i institucionalni ambijent, drugačije modele finansiranja i da mnogo više ulažemo u obrazovanje, nauku, istraživanja i razvoj“, uveren je Petrović.
Estrada popularnija od preduzetništva
Istog mišljenja je i Ivan Ostojić, direktor za razvoj poslovanja u hrvatskoj IT kompaniji Infobip, koji navodi da Srbija ulaže u istraživanje i razvoj manje od 1% BDP-a, dok taj udeo iznosi skoro 1,5% u Hrvatskoj. Manje ulažemo i u obrazovanje, 3,3% BDP-a naspram 4,3% u Bugarskoj i 5,2% u Hrvatskoj. Imamo i manji broj istraživača na milion stanovnika, u Srbiji ih je 2.034, u Bugarskoj 2.704, a u Hrvatskoj 2.552, navodi Ostojić.
Ono što nam ide u prilog je da skoro trećina ukupnog broja studenata diplomira u oblasti tehničkih nuka i po tom parametru prednjačimo u regionu. Međutim, taj talenat trošimo na izvoz IT usluga, dok je susedna Hrvatska daleko više koncentrisana na razvoj sopstvenih tehnoloških proizvoda, zahvaljujući razvijenijim javno-privatnim partnerstvima. To potvrđuju i podaci da visoke tehnologije čine svega 2,6% ukupnog srpskog izvoza, dok je taj udeo u Hrvatskoj 4,2%, a u Bugarskoj 4,6%.
Ostojić napominje da Srbija nema mnogo patenata, u pretvaranju inovacija u proizvode je ispod proseka regiona, a zaostaje i u zaštiti intelektualne svojine zbog niske efikasnosti sudova. To nije dobar ambijent za razvoj inovacija i preduzetništva, a kočnica je i preovlađujuća kultura koja kao uzore mladima nameće estradne zvezde, dok su uspešni naučnici i preduzetnici gotovo nevidljivi u domaćoj javnosti.
Marija Dukić
Biznis & finansije 230, februar 2025.
Foto: Armand Khoury, Unsplash