Home TekstoviB&F Plus Prigradski prevoz: Skuplje do sela nego do mora

Prigradski prevoz: Skuplje do sela nego do mora

by bifadmin

Razdaljina od svega dvadesetak kilometara može da košta celu platu stanovnike sela u valjevskom kraju, koji rade ili se školuju u Valjevu, a nemaju javni prevoz niti mogućnost da koriste linijski taksi. Najgore je bolesnim starijim ljudima u naseljima gde nema ni lekara. Primera radi, putovanje od Valjeva do nekog sela u mioničkom kraju koštalo bi taksijem oko 4.000 dinara, dok neke turističke agencije nude put do manastira Ostrog za 3.600 dinara. Ispada da je lakše i jeftinije stići do druge države, nego do obližnjeg sela.

Javni prevoz od Valjeva ka obližnjim varošicama i selima tokom proteklih nekoliko godina dosta je redukovan, a negde potpuno ukinut. U selima je sve manje stanovnika, većina ima svoje automobile i prevoznicima očigledno nije bilo isplativo da zadrže sve linije zbog mnogo manjeg broja putnika, tako da pojedini ponekad moraju da izdvoje mnogo novca za prevoz.

U valjevskom kraju, prema podacima Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, postoji 78 seoskih naselja. U gradskoj upravi Valjeva kažu da se javni prevoz trenutno obavlja na 10 gradskih i 14 prigradskih linija, te da je iz gradskog budžeta za uslugu javnog prevoza za ovu godinu izdvojeno 30 miliona dinara. Nadležni tvrde da su svesni problema koje imaju stanovnici sela zbog nedostatka javnog prevoza, i najavljuju mogućnost uvođenja novih linija.

Dok se obećanja lokalne samouprave ne ostvare, putnici su ogorčeni što autobusi do nekih sela radnim danom saobraćaju samo dva puta dnevno, a vikendom nikako i tad svi koji nemaju automobil moraju da plate taksi ili da se odvaže na autostop, bicikl, pešačenje.

Taksisti za svaki pređeni kilometar traže oko 50 dinara i kada ne bi postojao linijski taksi, u nekim mestima nikome se ne bi isplatilo da ide na posao, niti da finansira deci put do škole. Postoji, međutim, mnogo naselja do kojih ne vozi ni linijski taksi, jer taksistima nije iplativo da uvedu svoje linije po nižoj ceni samo zbog retkih pojedinaca koji nemaju svoj automobil.

Cela plata za prevoz

Među srećnicima koji imaju luksuz zvani „linijski taksi“ je i Nada Ostojić iz Valjevske Kamenice, koja već dve godine radi u valjevskom Domu zdravlja. Ona kaže da kada ne bi mogla da koristi linijski taksi, morala bi celu platu da potroši na prevoz do radnog mesta.

„Put do posla mi je baš veliki problem i traje čitavu večnost. U Kamenici živim od kada sam se udala, a ljudi iz sela pominju da su ranije autobusi saobraćali u svako doba dana. Sada saobraćaju samo dva puta dnevno i to u terminima koji mi uopšte ne odgovaraju, a moguće ni drugima. Jutarnji autobus polazi u sedam časova, a tad već moram da budem na poslu. Dobro je da ujutru postoji linijski taksi i put do grada košta me samo 200 dinara, umesto oko 1.000 dinara koliko iznosi uobičajena tarifa. Popodnevni prevoz imam tek oko pola četiri, a smenu završavam dva sata pre toga. I tako svaki dan gubim vreme na stajalištu. Selo u kome živim udaljeno je od grada samo dvadesetak kilometara i da sam u Beogradu stigla bih najviše za pola sata“, zaključuje naša sagovornica.

Za decu su organizovani školski autobusi i na prepodnevne časove svi stižu na vreme. Međutim, popodnevni autobusi iz Kamenice polaze u 14 sati i 30 minuta, a časovi u popodnevnoj smeni počinju sat vremena ranije. Ostojić je ogorčena što nije i prilici da obezbedi detetu drugi prevoz i neprijatno joj je što stalno mora da opravdava izostanke zbog kašnjenja.

Dobro je da u selu postoji ambulanta, pa stariji ljudi ne moraju da putuju i troše mnogo novca zbog svakog pregleda. Naša sagovornica smatra da bi bilo dobro i prevoznicima i putnicima kada bi se uvela autobuska linija koje bi povezala Valjevo, Valjevsku Kamenicu i Miličinicu, jedno od najvećih sela u Srbiji, jer u tim mestima ima dosta stanovnika i putnika kojima je potreban prevoz autobusom.

I za taksi je potrebno udruživanje

Svakog jutra Slavicu Ilić iz sela Lelić suprug vozi do posla, dok se popodne kući vraća autobusom. Na kapiji preduzeća „Krušik“ ona mora da bude pre sedam sati ujutru, a autobus iz sela polazi pola sata kasnije. I linijski taksi prekasno dolazi za sve koji moraju na posao, pa se radnici iz Lelića nisu time baš mnogo usrećili i svako jutro plaćaju taksi sa skupljom tarifom.

Lelić je od Valjeva udaljen malo više od deset kilometara i kada suprug ne može da je preveze do posla, Slavica Ilić mora da izdvoji oko 400 dinara za taksi, dok oni koji žive još dalje plaćaju i po 600 dinara.

Radnici iz tog mesta udružuju se, pa je vožnja jeftinija kada dvoje ili troje putuju zajedno i dele troškove. I u tom kraju školarci ne mogu da stignu u školu na vreme. Ukinut je popodnevni autobus koji je saobraćao oko13 časova, sada deca u školu polaze oko 14 i 30 i stalno kasne.

„U selu je sve manje stanovnika, pa će i autobuskih linija sigurno biti sve manje. Starijim ljudima je najgore, imali smo lekara koji je u ambulantu dolazio jednom nedeljno i nije jasno zašto je prestao da radi i to baš pre početka epidemije korone. Ne znam kako se sad stari i bolesni snalaze, ali nije im nimalo lako. Ako nemaju decu i unuke koji mogu da ih prevezu do grada, preostaje im da ceo dan čekaju u redu kod lekara, a kasnije da u parkovima ili na stajalištima provode sate dok stigne prevoz do kuće. Ne znam ko među starijim ljudima ima da plati oko 1.000 dinara za taksi u oba smera, samo da bi išao na pregled. U selu imamo trgovinu, poštu i veterinara, ali nemamo prevoz i lekara“, zali se žiteljka Lelića.

Teško onom bez komšije, ode mu cela penzija

Naši sagovornici pominju da postoji privatni minibus koji povezuje Valjevo, Mionicu, Ljig i Vrujce, ali i on saobraća u retkim terminima. Zato mnogi najčešće putuju linijskim taksijem koji na relaciji Valjevo – Mionica košta manje od 200 dinara. Ko propusti i tu šansu, mora da izdvoji sigurno pet puta više novca za taksi koji dolazi po pozivu.

Meštani sela mioničkog kraja Baćenca i Struganika uglavnom imaju svoja kola, đaci tokom školske godine imaju svoj autobus i taksi usluge koriste uglavnom mladi zaposleni ili studenti koji još nisu vozači i koji dolaze kući za vikend ili raspust. Na to su prinuđeni i stariji ljudi kad moraju u Mionicu do lekara, što znači da tad u oba smera neki treba da izdvoje jednu, a neki čak dve crvene novčanice. Na sreću, ljudi u manjim sredinama su bliski i nije sramota u bilo koje doba dana i noći svoje bližnje zamoliti za bilo kakvu pomoć. Mnogi mogu da se oslone na svoju decu i rođake koji žive u obližnjoj varoši ili selu, a nekima i dobar komšija može da bude od velike pomoći.

Prema priči naših sagovornika, putovanje od Valjeva do nekog sela u mioničkom kraju koštalo bi taksijem oko 4.000 dinara, dok neke turističke agencije nude put do manastira Ostrog za 3.600 dinara. Ispada da je lakše i jeftinije stići do druge države, nego do obližnjeg sela.

Uslugu javnog prevoza putnika u gradskom i prigradskom saobraćaju na teritoriji grada Valjeva obavlja SP Lasta – Beograd. Ali iz ovog preduzeća nisu želeli da odgovore na pitanja o broju prigradskih linija, redu vožnje i koliko je saobraćanje autobusa između Valjeva i okolnih sela na linijama koje postoje usklađeno sa radnim i školskim obavezama koje seoski žitelji imaju u gradu.

Nataša Šutuljić

broj 178, oktobar 2020. 

Foto: Pixabay

Pročitajte i ovo...

1 komentar

Jakov 17. октобар 2020. - 18:06

Verovali ili ne, ista situacija je i u okolini Zrenjanina. Nije bas toliko skupo, jer smo ravnica, ali za 30 km puta od Zrenjanina do Itebeja, platis preko 600 din, a ima samo 2 busa dnevno, nedeljom ne saobracaju. U Zitistu na 15 km od Zrenjanina, morali su sami da organizuju autobus za decu. Ima sela po Banatu, gde ne mozes doci autobusom, a do nekih mozes, ali vrlo retko, ja stvarno ne znam kako to nije ukljuceno u plan programa resavanja opstanka sela, jer je to jedna od osnovnih stvari, pa pobogu, nemaju svi gradjani auto i troskove za amortizaciju auta (reg., gorivo, odrzavanje, itd.).

Odgovori

Ostavite komentar