Home TekstoviB&F Plus 101. broj časopisa „Biznis i finansije“: Dabogda se u Srbiji bavio ekonomskim novinarstvom!

101. broj časopisa „Biznis i finansije“: Dabogda se u Srbiji bavio ekonomskim novinarstvom!

by bifadmin

Apatični ste? Muka vam je od „izazova“ iza kojih su večito jedni te isti problemi? Čini vam se da je sve stalo? Imamo odlično rešenje za vas. Pokrenite ekonomski časopis. „Šta da radim sa ekonomskim časopisom u zemlji bez ekonomije?“, propitujete podozrivo. U tome i jeste stvar. Nikada vam neće biti dosadno. Radni dan će vam izgledati kao da živite u rubrici „verovali ili ne“; upoznaćete krajnje neobične ljude („kad sam prvi dan stvorio nebo i zemlju bilo je malo povuci-potegni“); usavršićete sve moguće veštine, uključujući i govor tela („ovaj se sprema da me bije, znači ništa od reklame“); naučićete da se radujete malim stvarima („narode, neko se prevario i uplatio pare, juhuuuu!“); da stoički podnosite poraze („vratite novac, greškom smo izvršili uplatu na vaš račun“). I, što je najvažnije – taman pomislite da su vam se sve moguće gluposti već desile, kad…. iznenađenje!!!

Na primer, zvoni telefon. Vi se naivno poradujete: neki oglašivač, javlja pokajnički da će nakon više svetlosnih godina konačno plati dug. Sa druge strane umilni muški glas (već naslućujete da nešto nije u redu):
„Dobar dan, hteo bih kod vas da vidim za neki kredit“.
„Pogrešili ste, ovo nije banka“ („zbogom moji snovi“, opraštate se u sebi).
„Kako nije? Dobio sam „Biznis i finansije“?
„Da, ali mi smo ekonomski časopis“.
„Pa stalno pišete o kreditima“!
„Logično, kad smo ekonomski časopis“.
„Eto vidite, ipak bismo mogli da se dogovorimo za neku pozajmicu. Ne treba meni veliki iznos, tek“….

I onda kreće ispovest, a „reči teku kao voda sa hidrocentrale“, (da se poslužimo lucidnim poređenjem koje nam je stiglo iz PR službe jednog preduzeća). Jer sagovorniku toliko očajnički treba novac da je stekao natprirodne moći i ne diše, ni da uhvati vazduh. I tako malo, malo, samo se razlikuju traženi iznosi. Svaki put, sa budističkim strpljenjem objašnjavamo: „Uprkos potražnji na tržištu banku još nismo otvorili, vidite da ni njima ne vraćaju novac. A da pozajmimo, nemamo. Pa mi smo ozbiljan ekonomski časopis, kod nas nema para, pobogu!“

Mali Radojica

Dakle, posao vam je da uvek ostanete otvoreni za varijantu da je u Srbiji sve moguće, čak i kada ste apsolutno ubeđeni da je nemoguće. Dojave vam tako sa više strana „dobro obavešteni izvori“ da ima jedna državna institucija koja posluje kao privatna. Mala, ali „rastura“. I dalje ne verujete svojim ušima, ali rešite da proverite i to čudo. Jurite direktora, što u prevodu znači da beskonačno zovete sekretaricu, objašnjavate ko ste i šta hoćete, jer sekretarica tvrdi da direktor živi gore od brodolomnika na pustom ostrvu – nema ni mobilni a ni imejl. Shvatate da bi sekretarica, „Mali Radojica“, pre pristala da joj zabijate klinove pod nokte nego da oda te vrhunske državne tajne. Na kraju, preko teških veza (onih što su vas ubeđivali da i državni posao može da cveta), stignete neuhvatljivog direktora, koji vas dočekuje narogušen i odmah kreće paljba:
„Šta ste toliko zapeli da me vidite? Šta hoćete od mene?“
„Kako šta? Pa sve smo milion puta objasnili sekretarici“.
„Čuo sam, čuo, ali meni i dalje nije jasno što ste se baš za mene zakačili“.
„Pa vas ističu kao primer uspešne državne institucije. To je danas retko u Srbiji“.
„Jeste, pa ste zato ovde došli da uzmete pare“.
„Kakve pare? Mi ne radimo plaćene intervjue“.
„Kakve intervjue? Šta, sad finansijska policija radi i intervjue?“
„Kakva finansijska policija, mi smo novina“ (?)
Uzdah neverovatnog olašanja. Ipak, direktor i dalje nepoverljivo:
„Znači, niste iz finansijske policije?“
„Ma ne, mi smo ekonomski časopis „Biznis i finansije“.
„Pa što ne kažete, a znači intervju… Ona moja Stana je sve pogrešno razumela. Šta želite da popijete?“, pita direktor koji se momentalno premeće u suštu ljubaznost. Nakon četiri sata monologa o svom liku i delu, jedva vas pušta napolje, a vi sebi samokritično, ceo dan: „Magarče, tako ti i treba“.

cova

„Ni biznis, ni finansije“

A da promenite ime časopisa, savetujete dobronamerno. Bilo smo u ozbiljnom iskušenju kad je udarila globalna finansijska kriza, koja se ovde pretvorila u trajno trpno stanje. Taman smo dočekali da ekonomija postane tema broj jedan, čak i u Srbiji, ali sad niko ne daje novac za kupovinu novina, a kamo li da se reklamira. Da nazovemo časopis „Ni biznis, ni finansije“? Nekako bi bilo primerenije situaciji. Ali kud da trošimo prihode na marketinšku kampanju kad su se svi drugi po tom pitanju stisli? Tako smo tu inovaciju ostavili za bolja vremena. Kao i javna preduzeća, dok na čelo ne dođu profesionalci (sa grčevitom nadom da će se to ipak desiti pre nego što u Beogradu sagradimo legendarni metro i sa njim uđemo u EU). Svoju energiju usmeravamo na privatni sektor. Ideja vodilja nam je: tu vlada tržišna logika a ne politika – bolje ćemo se razumeti.

Nije nego

I vi mislite tako? Zvoni telefon. Ovoga puta mi zovemo direktora marketinga jednog poznatog privatnog preduzeća, čiji je vlasnik naš čovek, uspešan biznismen u inostranstvu. Hoćemo da pošaljemo ponudu za reklamu.
„Ko stoji iza vas?“, s neba pa u rebra pita preduzimljivi menadžer.
„Niko. Mi smo nezavisna novina“, (i mi odlučno i bez zamuckivanja).
„Ma kako da ne. Pričajte mi o nezavisnom novinarstvu u Srbiji“….
I tu kreće tirada od pola sata o domaćoj medijskoj katastrofi (otkud mu toliko vremena u privatnoj firmi, pitamo se naivno). Kad se konačno zaustavi, hvatamo zalet:
„A da ipak pošaljemo primerak časopisa, pa da procenite kvalitet?“
„Ma pošaljite“, kaže direktor marketinga preko volje.
Nakon toga, od njega ni traga, ni glasa. Prevrnemo i nebo i zemlju i nađemo ga, najzad.
„Šta ste odlučili?“
„Žao mi je, ništa od reklame. Za vas niko nije intervenisao iz političkog vrha“.

Stranci u noći

Ko je ovde lud? Šta biste vi na našem mestu, pre nego što se dobrovoljno predate psihijatrijskoj ustanovi? Okrenuli biste se stranim kompanijama, eto šta. Ali stvarno stranim. Vapite da napravite seriju konkretnih priča o poslovanju, srce vam igra od pomisli da su tu svi poslovni podaci transparentni… I zaista, svi se tope od ljubaznosti, nema ni sekretarice „Malog Radojice“, ni politički isfrustriranog direktora marketinga.
Ali… nema ni šanse da se direktoru kompanije približite ni na sto metara, da bar naslutite kako izgleda uživo, a kamo li da sa njim razgovarate. Taj izazov se zove „odnosi sa javnošću“. Kukumavčite do neba da „licem u lice“ propitate čoveka. E pa ne može, cvrkuću ovi iz PR-a, direktor je prezauzet, ali rado će odgovoriti pismeno. „Uostalom, zar vam nije tako lakše?“ Nije, imamo traumatična iskustva. Na primer, na pitanje: „Koje nove usluge nameravate da uvedete?“, stigne pisani odgovor: „Obratićemo više pažnje na naše klijente, jer i oni su ljudi“. O novcu uglavnom ništa. Sve je poslovna tajna, da se ne doseti konkurencija. Šta god da pitate, stiže jedan te isti odgovor: “Vaš život neće imati smisla dok ne kupite naš proizvod“.

Malo nervozniji preduzetnik

Ne ide baš najbolje ni sa svetskim standardima. Šta preostaje? Pa naravno, mala privreda, ili, kako se sad moderno kaže, preduzetnici. To su pravi ljudi za nas. I mi smo mala firma, znamo šta znači biti sam protiv svih i kad te poreska uprava juri tvrdeći da nisi platio 0,19 dinara poreza, a oko tebe duguju milijarde. Zovemo prvo one što su po poslovnim pokazateljima među najboljima.
„Mi bismo da uradimo intervju“, gugučemo preko telefona, i saopštavamo krunski argument: „Nalazite se na listi najbolje rangiranih preduzeća koju ćemo objaviti u specijalnoj godišnjoj publikaciji“.
„Da vam nije palo na pamet“, urla u slušalicu preduzetnik, prvi po poslovnom prihodu u svom okrugu. „Kakva lista, šta se koga tiče kako ja poslujem? Šta biste, da objavite na sva zvona?! Malo sam se do sada naplaćao kojekavim reketašima ovde – vi biste da mi pošaljete i one iz Beograda!“
Shvatate, čoveku otišli živci. Eto šta je cena uspeha i danonoćnog rada.

Sedela sam u redakciji i plakala

Dobro, upornost je majka uspeha, opet se vi mešate u naš posao. Ali ni mi nismo od juče. Ne odustajemo. Tražimo one koji će tek pokazati koliko vrede. Sad se batrgaju na domaćem tržištu, ali kad jednog dana postanu izvoznici… Ući ćemo u istoriju ekonomskog novinarstva, kao prvi koji su prepoznali njihov potencijal i pružili im podršku. Podučeni prethodnim iskustvima, podmećemo mladu saradnicu koja zvuči kao da ni mrava ne bi zgazila. Nakon nekoliko dana izjavljuje da će sve da nas tuži zbog zlostavljanja na poslu. Šta je sad bilo?
„Kako šta“, jeca mlada saradnica, da se uguši. Sve još i nekako, dok ne kaže da je novinar. A onda kreće lavina.
„Novinar?! Novinar?! Pa samo si mi ti falila, ma beži bre! Ja mislio ti ćeš nešto da kupiš, a ti“….
Dalje nećemo citirati iz pristojnosti.

Krici i šaputanja

Ne klonite duhom, naravno da nije sve tako crno. Ima i normalnih. Tek što ih nađete i krene vam posao, kad – šta? Prevremeni izbori. Opet?! (sad grca u suzama cela redakcija). Već znate šta sledi: niko se više neće ni pretvarati da nešto radi. Svi iščekuju, sad ne diše niko, a ne samo oni što vas davljenički zovu za pozajmicu. I pomislite po hiljaditi put: što me nisu više tukli kad sam bio mali, pa da i ja poželim da maltretiram ceo svet i postanem političar?

Autori: Ono što je preživelo od redakcije i vernih saradnika

broj 101, oktobar 2013.

Pročitajte i ovo...