Alan Schwartz, čovjek koji je upropašteni Bear Stearns utrpao JP Morganu za simboličnih deset dolara za dionicu sada je partner u Goldamn Sachsu, a Dick Fuld, bivši šef najvećeg gubitnika Lehman Brothersa, našao je mjesto u hedge fondu Matrix Advisors. I nisu jedini.
I dok svjetski kapitalizam muku muči sa svojim oporavkom i nalaženjem izlaza iz krize identiteta, isto se ne može reći za ljude izravno odgovorne za njegovo trenutačno stanje, basnoslovno plaćene direktore i menadžere. Još nedavno osramoćeni i odbačeni, velikani globalnoga financijskoga biznisa brzo su preboljeli inicijalni šok te se puni elana i energije spremaju za nove pobjede i vrhunce. Činjenica da su podigli glavu kao da se baš ništa posebno nije dogodilo zaista ne čudi, dapače savršeno je očekivana ako se išta zna o karakteru anglosaksonskog kapitalizma i mentaliteta koji ga čini, no ipak zapanjuje brzina kojom se mogu zaboraviti kolosalni promašaji.
Tako se posljednjih dana može čitati o uzlaznoj putanji u životu Alana Schwartza, čovjeka koji je upropašteni Bear Stearns utrpao JP Morgan Chaseu za simboličnih deset dolara za dionicu, nešto što bi si mogao priuštiti i prosječni američki radnik. Navedeni će navodno najvjrojatnije nastaviti karijeru u jednoj od rijetkih velikih financijskih institucija koja je uspjela preživjeti nedavnu lavinu, Goldman Sachsu, na mjestu partnera, iako mu se, gotovo je nevjerojatno, udvara i nekoliko drugih tvrtki. Ipak, prilika da se na koljena baci i Goldman Sachs vjerojatno zvuči kao ponuda koju se ne može odbiti.
Kraljevsko muljanje
Nije trebalo dugo da se toj priči pridruže i ostali uspješni igrači čiji rezultati govore više od ispraznih govorkanja. John Thain još je jedan od pojedinaca prisiljenih kapitulirati pred vlastitim neuspjehom i pokušati spasiti što se spasiti može. U tome se, pak, Thain pokazao vještijim od prije spomenutog kolege, pa time njegovo vraćanje u sedlo možda čak i ne bi bio sasvim blesav potez. Naime, dotični je kao šef Merrill Lyncha uspio brzopoteznim pregovorima, organiziranima od u tom trenutku još ‘zelenog’ Feda koji je pokušavao nabrzaka pokrpati ono što je smatrao tek manjim zapinjanjem u velikoj mašini, uvaliti svoju rasutu banku u naručje Bank of Americe za prilično solidan iznos (70 posto premije na tadašnju vrijednost dionice). Ispostavilo se da je Merrill u puno goroj situaciji nego što se u trenutku kupnje vjerovalo, čime je doveden u pitanje i opstanak same BofA-e koja je do tog trenutka stajala relativno dobro. Sada se i za njegovu dobrobit pobrinula Vlada.
Sasvim razumljivo, Thain je nedavno počeo odapinjati otrovne strelice prema svojim ‘spasiteljima’, tvrdeći da su umanjili svoju ulogu u prikrivanju stvarnih gubitaka Merrill Lyncha i spornim isplatama masnih bonusa nakon što je banka jedva spašena, u isto vrijeme preuveličavši njegovu. Drugim riječima, smatra se nepravedno prozvanim i otpuštenim. Uvrijeđen je. Usprkos činjenici da zasad nije dobio nove ponude, čovjek je izrazio uvjerenje da će ponovno voditi neku kompaniju, čemu u prilog idu tvrdnje da je šteta već bila napravljena kad je on stigao u Merrill. S druge strane, budući sretni poslodavac morat će imati na umu njegovo više nego raskošno uređivanje ureda, za koje se ipak našlo novca u kompaniji koja je navodno već pucala po šavovima, ali i činjenicu da je zaposlenicima Merrilla krajnje nesebično razdijelio bonuse u vrijednosti od četiri milijarde dolara nekako baš prije zaključenja dogovora s Bank of Americom. Daljnje, nepotvrđene, spekulacije sugerirale su da je za taj velikodušni potez darežljivi Thain posegnuo u TARP, odnosno vladina sredstva za spas, iako javnost još nije upoznata s detaljima distribucije državne pomoći. Nakon pritiska javnosti i novog šefa Kena Lewisa, Thain se odrekao svog bonusića od deset milijuna dolara i vratio novce potrošene za ‘renesansu’ svog ureda. Doduše, za onakvo ulično muljanje Bank of Americe trebao je dobiti i više od deset milijuna.
Najbolji posao na svijetu
Lista brzih rekonvalescenata ide dalje. Ima, naime, i gorih slučajeva. Dick Fuld, bivši šef najvećeg gubitnika Lehman Brothersa, sasvim je mekano sletio u hedge fond Matrix Advisors, javlja The Economist, a proljeće je ove godine stiglo ranije i za Stana O’Neala, čovjeka koji je nadgledao utapanje Merrilla u tržište sekundarnih hipotekarnih zajmova, koji je nakon provale krize za kaznu dobio otpremninu od 161 milijun dolara. Ali su mu rekli da se više nikad ne vraća i zalupili mu vrata. O’Neal će svoju svijetlu karijeru nadalje graditi u odboru American Beacon Advisorsa, investicijskoj tvrtki čiji bi se klijenti stvarno trebali pitati je li njihov novac tamo siguran. Da mu tranzicija ne bi bila bolna i ‘Elektra’ isključila struju, slobodno je vrijeme popunio s mjestom u odboru Alcoe, trećega najvećeg proizvođača aluminija na svijetu.
Trenutačni spisak završava s Chuckom Princeom, bivšim zapovjednikom Citigroupa koji je već zauzeo mjesto potpredsjednika i ‘svjetskoga poslovnog veleposlanika’ u konzultantskoj tvrtki Stonebridge. I on, dakako, ima gaže po odborima nekih ‘manje važnih’ kompanija poput Xeroxa i Johnson&Johnsona.
Bivšim zaposlenicima smrtnicima koji nisu apsolutno ništa bili krivi za propast tih kompanija zasigurno će biti drago čuti da su se njihovi kapetani brzo snašli i pripremili teren za protuofenzivu. A da se i ne spominje sve ostale milijune svježe nezaposlenih koji će svoju drugu, treću ili n-tu priliku tražiti mjesecima, ako ne i godinama. Stoga zaključak da je biti menadžer najbolji posao na svijetu i dalje stoji. Ekonomije u rasulu, ljudi bez posla, porezni obveznici iscijeđeni do maksimuma, ali nitko, čini se, nije kriv. Rekli bi Amerikanci, ‘shit happens’.
(Lider-press.hr)