Bankari
Novac vlada svijetom, a bankari vladaju novcem. Stvarna moć odavno nije u rukama političara, pa makar to bili i čelni ljudi najmoćnijih država. I dok političari barem zbog glasova na izborima moraju voditi računa i opštem dobru njihovih podanika, bankari su oslobođeni ovog tereta te se mogu fokusirati samo na profit. Što veći to bolje.
U utrci za profitom po svaku cijenu bankari su ignorisali svaki potencijalni rizik vodeći računa da je samo na kraju svakog kvartala u knjigama iskazani profit sve veći. Cilj opravdava sredstva, pa tako i pozajmljivanje novca onima za koje je bilo očigledno da ga nikada neće moći vratiti, ali je to svejedno doprinosilo većem profitu na papiru.
Naravno konačan cilj nije samo brojka na papiru već sasvim konkretni bonusi bankarima koji su se mjerili desetinama miliona dolara godišnje i koji su direktno zavisili od iskazanog papirnatog profita. Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i ova bankarska idila.
Kada su se zaigrani bankari konačno suočili sa surovom stvarnošču, ceh njihove neodgovornosti i bezobzirne pohlepe na kraju su platili, i plaćaće još mnogo godina, obični smrtnici. Iza ušminkanih finansijskih izvještaja banaka pojavili su se gubici koji su se mjerili stotinama milijardi dolara, a račun je ispostavljen vladama koje su ovaj finasijski bezdan krpili novcem koji ne postoji, novim zaduživanujem država i štampanjem novog novca bez pokrića.
Centralne banke
Eskalacijom globalne krize centralne banke najvećih i najbogatijih zemalja postale su poslednja nada za spas dojučerašnjih globalnih bankarskih giganata i multinaciionalnih kompanija. U praksi, to se svelo na ultimativne zahtjeve za štampanjem novca bez bilo kakvog pokrića u obimu nezabilježenom u dosadašnjoj istoriji, što se posebno odnosi na SAD i njihovu centralnu banku, Federalne rezerve (FED).
Depresija
U novogovoru političara i korporacijskih medija, depresija je zabranjena riječ. Razlika između recesije i depresije je kao između upale grla i teške upale pluća.. U kolektivnoj svijesti ostalo je duboko utisnuto traumatično sjećanje na najveću svjetsku ekonomsku krizu do sada, koja je trajala od 1929. do sredine tridesetih godina prošlog vijeka.
Depresija, to je masovna nezaposlenost, praćena slomom banaka i berzi, propadanjem štednih uloga, redovi pred javnim kuhinjama i borba za golo biološko preživljavanje većine običnih smrtnika. Iako aktuelna globalna kriza po brojnim parametrima ispunjava više kriterija za depresiju nego za recesiju, tek rijetki ekonomisti i još rjeđi političari usuđuju se ono što se danas događa nazvati depresijom. Čisto da se narod bez potrebe ne uzbuđuje previše.
MMF
Popularno nazvani “globalni finansijski policajac” u poslednjoj globalnoj krizi dobio je ulogu spasioca i “dobrog momka”. Pošto je vrag odnio šalu i nemilosrdni MMF olabavio je dosadašnje kriterije i zemljama koje su se našle suočene sa totalnim bankrotom pružio je finansijsku “prvu pomoć”. Ne radi se o griži savjesti već o jednostavnom interesu najbogatijih.
Lančani bankrot niza zemalja, od Islanda, Mađarske, Poljske pa do azijskih i južnoameričkih zemalja za posljedicu bi imao kolaps globalnog finansijskog sistema koji bi žestoko pogodio i najbogatije države, odnosno njihove banke i kompanije, a to im se nikako ne isplati.
Nacionalizacija
“Smrtni grijeh” za pristalice neoliberalnog slobodnog tržišta, vlasništvo države nad kompanijama i bankama, u trenutku kada je zaprijetio totalni slom , ekonomski, ali i socijalni, postao je jedini izlaz. Kada su kockari na čelu banaka, osiguravajućih kuća, fondova shvatili da su prokockali sve što se moglo, zakucali su na vrata vlada tražeći direktnu finansijsku injekciju iz budžeta i državnih štamparija novca.
Sva priča o pogibeljnosti državnog učešća u vlasničkoj strukturi naglo je zaboravljena iz sasvim pragmatičnih razloga. Totalan kolaps banaka prije svega bi značio i apsolutni gubitak novca postojećih, privatnih dioničara bez ikakve šanse da se taj novac u neka bolja vremena vrati. Ovako, država je omogućila opstanak, što znači i šansu da se u budućnosti ponovo poveća tržišna vrijednost dionica u rukama privatnih investitora.
Penzioni fondovi
Najveći gubitnici globalne krize nisu milijarderi koji su preko noći postali “samo” milioneri već penzioni fondovi, odnosno penzioneri, posebno u SAD. Sve blagodeti privatnih penzionih fondova pokazale su sada svoje naličje.
Privatni penzioni fondovi funkcionišu na jednostavnom principu. Osiguranik tokom radnog vijeka uplaćuje svakog mjeseca određeni iznos, a taj novac fond potom ulaže u dionice i druge vrijednosne papire kojima na duge staze , vrijednost raste puno više nego što bi porasla vrijednost novca oročenog u banci.
Kada ode u penziju visina penzije zavisi od vrijednosti dionica pa tako bukvalno iz mjeseca u mjesec visina penzija varira, kad vrijednost dionica raste, raste i penzija a kada pada, smanjuje se i penzija.
Fond menadžeri privatnih penzionih fondova podlijegli su globalnoj euforiji koja je prethodila slomu finansijskog tržišta, te su kao glavninu novca kojim su raspolagali plasirali zu dionice koje su se smatrale “čvrstim kao beton”, uključujući tu i dionice banaka, osiguravajućih kuća i globalnih multinacionalnih kompanija poput General Motorsa.
Kada je počelo masovno propadanje banka, osiguravajućih kuća i kompanija a vrijednost nije se istopila samo vrijednost njihovih dionica na berzi već i penzije trenutnih i budućih penzionera. Ljudi koji su nakon tridesetak godina uplaćivanja u penzioni fond planirali da krajem prošle ili početkom ove godine odu u zaslužen u penziju, iznenada su otkrili da taj luksuz sebi ne mogu priuštiti jer se i vrijednost njihovih dugogodišnjih uplata preko noći istopila.
Pohlepa
Obična, staromodna, tako ljudska osobina, mogla je svjetsku ekonomiju koštati glave. Ideja slobodnog, nereguliranog tržišta, oslobođenog sputavajućeg uticaja države, propisa, kontrole, čiji su propovjednici dočekali svojih pet minuta , počiva na dvije pretpostavke.. Prva, da će “svemoćna ruka tržišta”, odnosno odnos ponude i potražnje, sama uspostaviti ravnotežu, bilo da je riječ o proizvodima ili uslugama, kompanijama ili bankama .Da li bi se ova teorija dokazala i u praksi, niko nije bio voljan da proba, jer je ulog bio preveliki pa je “svemoćna ruka” države zamijenila ruku tržišta, na olakšanje bankara i njihovih dioničara.
Druga pretpostavka, koja se pokazala tragično pogrešnom polazila je od toga da će se bankari i ostali igrači na finansijskom tržištu , ponašati razumno i odgovorno pri raspolaganju tuđim novcem.Kako to obično biva, pohlepa, odnosno utrka za što većim profitom i to što brže, odnijela jen pobjedu nad zdravim razumom i neophodnim oprezom. Epilog čitave priče je poznat.
Recesija
Po knjiškoj definiciji, kada dva uzastopna tromjesečja ekonomija bilježi pad bruto društvenog proizvoda smatra se da je zemlja u recesiji. Za obične smrtnike to znači masovna otpuštanja zaposlenih usljed pada narudžbi i smanjenog kreditiranja od strane banaka, što neminovno dovodi i do zatvaranja brojnih firmi.
Neugodno iznenađenje za tranzicijske države je da su krize, ili ljepše rečeno, recesije, sastavni i neizbježni dio kapitalizma. Kapitalizam ne podrazumjeva stalan rast ekonomije, plata i standarda. Princip, svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo, u kapitalizmu ne važi. A to nam niko nije rekao.
Nakon perioda rasta neminovno slijedi period pada, a onda opet ispočetka. Ovi ciklusi uspona i padova su neminovni i do sada niti jedna kapitalistička ekonomija nije uspjela smisliti način kako da ih izbjegne . Jedino je neizvjesno koliki će pad biti kada do njega dođe, te koliko će kriza potrajati. Najčešće recesije se javljaju svakih 5-7 godina i traju 12 do 18 mjeseci, nekada malo kraće, nekada malo duže.
Po ovoj školskoj definiciji BiH je imuna na recesiju jer se kod nas ne prikupljaju i ne obrađuju podaci o kretanju bruto društvenog proizvoda na tromjesečnom nivou . To znači da je realno moguće da bh. ekonomija i uđe i izađe iz recesije a da to službena statistika ne registrije.
Vlade
Sa stanovišta pristalica neoliberalnog kapitalizma, svaka vlada je najveća prepreka sveopštem procvatu privatnog poduzetništva. Ako baš mora da postoji onda bi trebala da se drži što dalje od bilo kakvog biznisa a naročito da kojekakvim zakonima i propisima ograničava poduzetničke ideje. Kada je zbog pohlepe bankara i odsustva bilo kakvih sistemskih ograničenja globalni finansijski sistem došao na rub totalnog sloma, i najvatrenije pristalice neoliberalnog kapitalizma pokucale su na vrata vlade tražeći izdašnu finansijsku pomoć, koju su i dobili.
(Dražen Simić, www.zurnal.info)