Home Tekstovi Sajmon Džonson, ekonomista: Fiskalno ludilo i preduzetništvo

Sajmon Džonson, ekonomista: Fiskalno ludilo i preduzetništvo

by bifadmin

Sa parcijalnom obustavom rada američke vlade (uključujući delimičnu suspenziju značajanog broja istraživanja i razvojnih aktivnosti ) i veoma ozbiljnom opasnošću od američkog bankrota, pravo je vreme da se zapitamo – da li će SAD biti u stanju da zadrži svoju prednost u preduzetništvu zasnovanom na tehnologiji? Šta bi bilo potrebno da proćerdamo prednosti koje trenutno imamo? Mogu li druge zemlje da nas sustignu ili nas prevaziđu u ovoj važnoj dimenziji koja je od ključnog značaja za tehnološke inovacije, poboljšanje produktivnosti i rast zaposlenosti?, pita se Sajmon Džonson, profesor preduzetništva na MIT Sloan School of Management, stariji saradnik na the Peterson Institute for International Economics, i bivši glavni ekonomista MMF, na svom blogu.

Uzmimo, na primer, Nemačku, koja ima jak poslovni sektor malih i srednjih preduzeća, ali ne i takvu vrstu “trkača” nalik na one u Silicijumskoj dolini.

To je delimično posledica kulture. Konkretno, Silikonska dolina i SAD uopšte, možda su relativno tolerantniji prema neuspehu: na slom start apova se često gleda kao dragoceno iskustvo. Nasuprot tome, u Nemačkoj postoji stigma vezana za poslovni neuspeh. Ako se zemlje uporede prema tome gde bi se inženjeri radije zaposlili – u Nemačkoj bi prednost bila na strani velikih preduzeća.

preduzetnistvo
Ali, postoji važna razlika i u tržištima kapitala – u SAD je u poređenju sa Nemačkom mladom preduzeću mnogo lakše da izađe na tržište kapitala. Nedostatak instrumenta inicijalne javne ponude (IPO ) može da sputa venčr kapitaliste. Neuer Markt, (Novo tržište) uvedeno za novoosnovane tech kompanije 1990-tih godina, nije bilo uspešno – pogodilo ga je pucanje internet mehura i neke prevare. Nedavno usvojeni Us Jobs Act je smanjio zahteve za obelodanjivanje izvesnih podataka firmi i olakšao im privlačenje sredstva. Da li to pomaže ili odmaže preduzetničkim start-apovima? Odgovor verovatno zavisi od toga da li takva preduzeća i investicione banke dobro tretiraju investitore.

Nemački fondovi rizičnog kapitala (VC ) više zavise od bogatih porodica dok su u SAD, penzioni fondovi i zadužbine značajni partneri ( LP ). Nemački fondovi su češće sitni – skloniji manjim ulaganjima i spremni da izađu iz kompanija za niže iznose. Rezultat toga je manja sklonost da se traže investicije koje podrazumevaju veću kocku i potencijane prometejske skokove. Neki američki fondovi rizičnog kapitala imaju najveće prihode od uloga u mali broj investicija koje im donose deset puta više nego što su uložili.

To je zaista korisno ako želite da privučete najbolje i najpametnije potencijalne preduzetnike iz celog sveta. Ljudi koji žele da stvore brzorastuća preduzeća, vole da budu finansirani od venčr fondova koji su spremni da se kockaju na veliko. U ovom slučaju , ima smisla ne gledati na neuspeh kao na nešto negativno –  on možda pomaže da se novac za sledeći poduhvat lakše dobije. U izvesnom smislu, takva kultura je rezultat ekonomskih podsticaja.

Sve ove dugotrajne prednosti će biti zbrisane ukoliko SAD defoltira po svom državnom dugu. To bi bio kraj najsigurnijeg ulaganja na svetu. Naša vrednost sigurnog utičišta kapitala sigurno će nestati. Onda možete da zaboravite kada će neka od naših kompanija izaći na tržište.

Najverovatnije je da će se u tako drastičnom slučaju preduzetnički kapital i većina drugih izvora finansiranja poslovanja potpuno presušiti.

Igranje igara sa plafonom duga je veoma loša ideja – preti da raznese inovacije zajedno sa ostatkom američke ekonomije.

Pročitajte i ovo...