Sve su banke jednake pred zakonom, ali američko pravosuđe dokazuje da su neke malo više jednake, te da optužnice i kazne kojima se mogu po glavi lupiti i najveće svjetske banke daju američkoj vladi izuzetno moćno sredstvo za disciplinovanje neposlušnih, čak i kada su to najbliži saveznici. Ono što je više nego uočljivo je da visina izrečenih kazni pokazuje sasvim drugačije prioritete od onih zvanično proklamovanih.
Opstanak ljudske rase ugrozio bi iznenadni udar meteora, pandemija virusa poput ebole i, eventualno, hapšenje bankara. Sa meteorima i virusima ne možemo puno učiniti, ali bar bankare, to nacionalno blago, možemo sačuvati. Tužioci i regulatori čine što je u njihovoj moći, pa što god bankari da urade i koji god zakon da prekrše neće dopasti robije, već se sve okončava nagodbom, gdje banke priznaju ono što im se stavlja na teret u zamjenu za novčanu kaznu. Pri tom, visina kazne, ako se pitaju američki pravosudni organi (a pitaju se, i to puno) zavisi od interesa SAD, a ne od težine prekršaja.
Tako je britanska HSBC banka koja je jedna od najvećih svjetskih banaka, u nagodbi sa američkim tužiocima 2012. godine priznala da je za meksičke i kolumbijske kartele u prethodnim godinama oprala 881 milion dolara, kao i da je svojim klijentima pomagala da zaobiđu sankcije SAD protiv Irana, Libije, Sudana, Kube i Burme. Pomenuta cifra je suma prljavog novca narko kartela koju su tužioci mogli da dokažu, tako da je stvarna suma vjerovatno bila puno veća, ali šta je par milijardi među prijateljima. Kao kaznu, HSBC je morala da plati 1,92 milijardi dolara i na tome se sve završilo, a niko od bankara nije kažnjen ni novčano, a kamoli da je završio u zatvoru.
Naknadno se pokazalo da je u zaštitu HSBC stao tadašnji ministar finansija Velike Britanije, koji je upozorio američke tužioce da bi sudsko procesiranje banke moglo dovesti do „globalne finansijske katastrofe“. Kao u holivudskim filmovima, kada se svijet nađe na ivici propasti, super heroj stiže u zadnji čas da spasi svijet, kuče i zgodnu plavušu. Tako je bilo i u ovom slučaju, gdje je super heroj u liku američkih tužilaca spasao u zadnji tren čitav svijet od katastrofe, zadovoljivši se samo s novčanom kaznom za HSBC. Doduše, za razliku od Holivuda, umjesto seksi plavuše ovdje su spašeni bankari. Šta je bilo sa kučetom, ne zna se.
Iako na prvi pogled 1,9 milijardi dolara kazne izgleda astronomska cifra, u svijetu globalnih banaka ovo se računa kao kazna za prekoračenje brzine – platiš na licu mjesta i voziš dalje.
Najbolje je praviti se Englez
Sve su banke jednake pred zakonom, samo su neke malo više jednake, što mogu potvrditi i u francuskoj BNP banci. U ljeto 2014. godine, američko ministarstvo pravde kaznilo je BNP banku sa rekordnih devet milijardi dolara kazne zbog kršenja sankcija prema Sudanu, Kubi i Iranu, što je bila najveća kazna ikada izrečena nekoj banci zbog kršenja američkih sankcija. Poredeći kazne izrečene BNP i HSBC, logičan zaključak je da pranje milijardi dolara za narkokartele sitan prekršaj, u rangu remećenja javnog reda i mira zbog buke na ulici nakon ponoći, dok je kršenje američkih sankcija prema Kubi gore od teškog ubistva sa predumišljajem.
Francuska vlada nije bila presretna, pa je čak i francuski predsjednik pokušavao da interveniše u Bijeloj kući, ali za razliku od Britanaca, francuska intervencija nije imala efekta. Najvjerovatnije je riječ o problemu u komunikaciji, pošto Francuzima engleski nije maternji jezik za razliku od Britanaca.
Drakonsko kažnjavanje BNP banke se slučajno poklopilo i sa insistiranjem Francuske da Rusiji isporuči ranije ugovorene i unaprijed plaćene nosače helikoptera. Za francusku industriju ovo je bio posao iz snova i sve je išlo po planu, do marta 2014. i pripajanja Krima Rusiji. Odmah su uslijedile ekonomske sankcije NATO članica prema Rusiji i pritisak na Francusku da otkaže isporuku nosača helikoptera koji je već bio završen. Francuzi su ovo odbili, insistirajući da to nema veze sa sankcijama, te da je riječ o međunarodnom ugovoru čije bi jednostrano raskidanje dodatno finansijski koštalo Francusku. Ubjeđivanje Francuza se nastavilo, ali bez rezultata, nakon čega je uslijedila drakonska kazna za BNP i nekako u isto vrijeme Francuzi su promijenili stav i odlučili da, ipak, otkažu isporuku nosača helikoptera i vrate pare Rusima.
To što je BNP francuska banka, a Francuska kao i ostatak EU nema sankcije za poslovanje sa Kubom, nije imalo nikakvog značaja za američke tužioce. Jednostavno, svaka dolarska transakcija u svijetu međunarodnih finansija u određenoj fazi prođe, barem, na sekund kroz američki bankarski sistem, što aktere te transakcije čini odgovornim pred američkim zakonom, kao i činjenica da sve velike banke, pa tako i BNP u SAD imaju svoje kćerke.
Oproštaj od bakarske tajne
Danak su platile i švajcarske banke, koje su vijekovima važile kao najsigurnije utočište i gdje je anonimnost klijenta bila temelj čitavog bankarskog sektora. Višegodišnje istrage američkog Ministarstva pravde rezultirale su porazom švajcarskih banaka, koji su, suočene sa dokazima da su izuzetno uspješno pomagale klijentima da svoj novac drže daleko od očiju poreznika, na kraju morale platiti astronomske kazne. Što je još gore za bankare, morali su američkim poreznicima dostaviti i kompletne liste sa imenima i iznosima na računima svih svojih klijenata iz SAD.
Credit Suisse tako je priznala svoje grijehove i pristala da plati 2,5 milijardi dolara kazne kao iskupljenje. U slučaju UBS banke, otkup grijehova koštao je 780 miliona dolara, za Julius Baer ovaj trošak bio je 547 miliona dolara, dok su neke od manjih švajcarskih banaka jednostavno bankrotirale.
Mućke i prevare sa hipotekama, koje su prouzrokovale finansijski slom 2008. godine, takođe su sankcionisane samo novčanim kaznama i nagodbama, bez individualne odgovornosti. Bank of America platila je 16 milijardi dolara, JP Morgan banka platila je kaznu od 13 milijardi dolara, Citigroup sedam milijardi dolara, dok je svoj doprinos punjenju budžeta SAD dala i Deutsche bank sa 1,9 milijardi dolara kao kaznu za nestašluke sa hipotekama.
Šta je sitnica, a šta neoprostiv zločin
Visina ovih kazni, u poređenju sa sumama novca koje su vlade u zadnjih osam godina ubrizgale u banke i dalje je simbolična, a činjenica da su isti direktori banaka i dalje u svojim foteljama ne daje osnova za optimizam da se ista stvar neće ponoviti. S druge strane, optužnice i kazne kojima se mogu po glavi lupiti i najveće svjetske banke daju američkoj vladi izuzetno moćno sredstvo za disciplinovanje neposlušnih, čak i kada su to najbliži saveznici.
Ono što je više nego uočljivo je da visina izrečenih kazni pokazuje sasvim drugačije prioritete od onih zvanično proklamovanih. Narko karteli i globalna trgovina drogom izgleda spadaju u sitnije prekršaje, ali kršenje ekonomskih sankcije Kubi ili Sudanu je, po svemu sudeći, neoprostiv zločin koji treba biti adekvatno sankcionisan.
Za bankare svaki novac je samo novac, i nema „prljavih“ i „čistih“ para. Ako donosi profit svaki novac je čist, a ako i nije najčistiji, uz adekvatnu naknadu, najveće svjetske banke će ga jednostavno oprati i učiniti blještavo bijelim.
A što se tiče samih kazni, pa to je trošak poslovanja i platiće ga svi klijenti banke kroz cijenu bankarske usluge, tako da bankari ništa ne gube čak i kada ih uhvate na djelu.
Dražen Simić
septembar 2016, broj 130.