Pre šest godina umro je Sergio Bonelli. Posredstvom Zlatne serije i Lunov magnus stripa, tih kultnih izdanja novosadskog Dnevnika, ostavio je važan trag na svakodnevicu i kulturno nasljeđe nekoliko generacija na jugoslavenskom prostoru.
Što je ostalo, osim sentimentalnih uspomena na djetinjstvo i mladost? Osim sjećanja na buntovnu upornost u čitanju stripova i na politički i akademski konzervativizam koji je sa školom i porodicom sklopio Trojni pakt ne bi li devetoj umjetnosti porekao pravo na postojanje?
Ostala je ideja pravde. U Bonellijevom svijetu ona se doimala jednostavnom, dostižnom, neizbježnom i zadanom.
Ili je bila tek dio fantastične fabulacije, a osjećaj za pravdu samo jedna od mnogih natprirodnih i nerealističkih osobina strip-junaka? Samo jedan od mnogih privilegija koje uživaju zahvaljujući svojoj hrabrosti i nepobjedivosti? Nešto poput vječne mladosti, vještine u rukovanju oružjem ili strpljivih zaručnica s kojima nikada ne stupaju u brak?
Ne postoji revolveraš koji se može nositi s Texom Willerom. U redu, to je općepoznato, s vremenom je postalo dosadno i oduvijek je bilo djetinjasto. No, Tex je i Noćni Orao, poglavica Navaja. U svojem liku sjedinio je i pomirio mitski antagonizam kauboja i Indijanaca. Tako je i ona slavna dječja igra izgubila svoj prvotni smisao. Dječak koji je čitao Texa neće se lako odlučiti za jednu ili drugu stranu. Bit će primoran da razmisli. Na sličan način Tex dokida i antagonizam Sjevera i Juga. On je Teksašanin ali i protivnik ropstva i pristaša rasne jednakosti. Iako je vičan revolveru, odbija učestvovati u Secesionističkom ratu kao tragediji koja proždire živote. Njegova nasilnost uvijek je u službi pravde mada bi mu se moglo zamjeriti da nalikuje Harryju Callahanu, liku iz drugog vremena i druge mitologije. Međutim, dok je Callahan miljenik konzervativne Amerike (američka liberalna javnost ga je svojevremeno nazivala fašistom), Tex svoje negativce, korumpirane političare, rasiste i siledžije uvijek predaje sudu i zakonu. (Ako ih ne pobije u samoobrani ili okršajima koji krivičnom postupku ne ostavljaju ni vremena ni prostora). Priča o osvajanju besudnog američkog Zapada je i priča o zakonitosti, o državotvornosti u najboljem smislu te riječi. Ne smijemo zaboraviti da je državotvornost u svojem izvornom značenju civilizacijski pothvat kojim se uspostavljaju red, zakon i zaštita života i vlasništva. Naša nesposobnost da pojam i suštinu državotvornosti dovedemo u vezu s bilo kakvom civilizacijskom vrednotom nije samo sociolingvistički fenomen, ali to je sasvim druga tema.
Izvorni Tex nastao je prema liku Garryja Coopera, nezaboravnog šerifa Willa Kanea iz filma Točno u podne, vjerojatno najboljeg vesterna svih vremena, priče o nonkonformistu koji se stavio u službu reda i pravde, o Pojedincu koji je u ime zakona zaplivao protiv struje. Zakonitost i pravda ne počivaju na poslušnosti nego na građanskoj hrabrosti, ili kako je to objasnio Boris Buden u Barikadama (nije imao na umu High Noon nego u stripu i filmu čest motiv linča): “Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije”.
Ne iznenađuje da je konzervativni „vojvoda“ John Wayne prezirao Točno u podne. Šerif o kome govori Buden, šerif iz slavnog filma Freda Zinnemanna i Tex Willer, kada posreduje između američkih vlasti i indijanskih plemena, izaslanici su države, ako ne i Država sama. Civilizirana pravna država. Rulja je njena eklatantna negacija premda joj se na jugoslavenskom prostoru pripisuju nadnaravne državotvorne osobine. Kao što je služba šerifa na Divljem zapadu stvarala Sjedinjene Američke Države, prvi državotvorni akti Srbije i Hrvatske bile su optužnice protiv ratnih zločinaca iz njihovih redova, optužnice podignute rulji uprkos. Kada rulja bude pojmila da te optužnice proizlaze iz pravnih i moralnih dužnosti Poretka, postat će zajednica građana, a Srbija i Hrvatska će tek tada postati države.
Sergio Bonelli izdavao je i serijal Priče sa Divljeg zapada koji je u odnosu na Texa, Zagora, Kita Tellera i Komandanta Marka nepravedno zaboravljen. Glavni junak Bill Adams je agent obavještajne službe Unije za vrijeme Secesionističkog rata. Serijal ne dovodi u pitanje pravednu stvar Sjevera, ali s nekoliko pojedinosti može mladog čitatelja navesti na razmišljanje: Adamsov polubrat bori se u vojsci Konfederacije, a Adamsova ljubavnica Belinda Hall je zadrta južnjakinja. Nije slučajno da likom podsjeća na Vivien Leigh. U epizodi Platnene torbe opisuje se mračna strana pobjedničke Unije i osvetnički teror nad poraženom Konfederacijom. Možda neka djeca koja su čitala te stripove sedamdesetih godina nisu devedesetih godina, kao zreli ljudi, zaboravili da rat nikada nije bajkovita borba dobra i zla.
Sve do kraja osamdesetih godina seksualnost u Bonellijevim izdanjima praktično nije postojala a granice čednosti strogo su poštivane. Tabu je prvi put (oprezno) načet u epizodi Linija fronta gdje Belinda Hall izlazi iz kade potpuno gola. Čitatelj doduše vidi samo njena leđa, ali Adams Belindu vidi en face i ne ostaje mu nego da uzvikne: “Sto mu gromova!” Ostalo je nepoznato koji prevoditelj se prvi dosjetio te psovke koja u svakodnevnom govoru ne postoji i samo u stripu ne zvuči izvještačeno. Prevoditelji nisu, dakako, smjeli posegnuti za bogatom baštinom južnoslavenskog pičkaranja jer stripovi su, ipak, namijenjeni djeci. Dječaci koji su se zaljubljivali u Belindu Hall (a to se nije zbivalo bez moralnih muka jer bila je Južnjakinja na čijoj plantaži su radili robovi) nisu mogli slutiti da je to bio prvi čin građanskog otpora u njihovim životima. Nisu znali koliko je njihov izbor bio etički i estetski opravdan kada su umjesto školske lektire – odakle su grobnom dosadom prijetili Dobrica Ćosić, Đuro Sudeta i ostali nacionalni velikani – odabrali proskribirane i prezrene stripove. Odabrali su bolji svijet.
Čitanje Bonellijevih izdanja pružalo je privilegiju identifikacije i empatije sa slabijima i diskriminiranima, sa manjinama svih vrsta. U epizodi Nova vrsta, lovac na čudovišta Dylan Dog susreće vampire koji nisu zla bića nego nesretnici primorani da se čuvaju danjeg svjetla i da kradu krv iz bolnica kako bi se prehranili. Oni nemaju nikakvih nasilničkih namjera ali ne izlaze iz ormara i kriju se od Većine koja ih zbog predrasuda nije spremna prihvatiti.
Svijet Nathana Nevera je distopija kriminala, korupcije i tržišnog totalitarizma gdje je moralni integritet moguće sačuvati samo povlačenjem na socijalnu marginu. Legs Weaver, kolegica glavnog junaka je lezbijka – devedesetih godina Bonelli je razbio i taj tabu – ali društvo daleke budućnosti odustalo je od seksualne diskriminacije. Blagodareći napretku Većina je našla nove žrtve: mutante, androide i robote. Populistički političari udvaraju se glasačkoj rulji obećanjima kako će mutantima, robotima, ali i ljudima-gubitnicima zabraniti napuštanje takozvane Prve razine, simboličkog i stvarnog socijalnog dna, doslovnog metropolitanskog podzemlja. Kada Nathana netko upita je li neki čovjek robot, on odgovara: “Ne, taj robot je čovjek”.
Banalno? Banalno kao strip? Nesumnjivo, ali stripove čitaju djeca. Kao i sve drugo, najvažnije stvari uče se na banalnim primjerima i kroz jednostavne priče, pa tako i pravednost i sposobnost prihvaćanja Različitosti. Od nečega treba početi. Poželjno je da budući građani pravodobno shvate kako je nebitno što Vulkanci imaju šiljate uši. Zato da bi osjećaj za pravdu, zakonitost i poštivanje Drugoga postao običan i svakodnevan poput elementarne građanske pristojnosti. Razlika između civilizacije, s jedne strane, i neke futurističke distopije, besudnih prerija ili bijede malih istočnoevropskih država, s druge strane, jest da u civilizaciji za pravdu, zakonitost i poštivanje Drugoga nije potrebna hrabrost Nathana Nevera, Texa Willera ili Istvána Bibóa.
Preuzeto sa dozvolom sa Peščanika