Odluka da jednostrano uvede dodatne carine na uvozni čelik i aluminijum, nastavak je višedecenijske svijetle tradicije SAD, gdje uprkos zvanično proklamovanim blagodetima globalne slobodne trgovine, koje se toplo preporučuju i nameću ostatku svijeta, kada američke kompanije izvuku deblji kraj država je tu da ih zaštiti klasičnim carinama. U ime „nacionalne bezbjednosti“, naravno.
Godinama su Amerikanci, ali i Evropljani, gunđali kako Kinezi zasipaju svjetsko tržište svojim čelikom koji plasiraju po dampinškim cijenama, pa stoga američka odluka da uvede ekstra carinu od 25 posto na uvozni čelik i 10 posto na aluminijum i nije bila preveliko iznenađenje. Iako je inicijalno najavljeno da se odluka odnosi na sav uvozni čelik i aluminijum, vrlo brzo je „pojašnjeno“ da se to ne odnosi na Kanadu i Meksiko, te na Australiju, a „tradicionalni saveznici“ poput EU članica, dobili su „uslovno pomilovanje“ do kraja maja, kada bi se trebalo znati hoće li se ove carine primjenjivati i na njih ili ne.
Očigledno je da je primarna meta Kina, te da su carine na čelik i aluminijum samo „pucanj upozorenja“ koji bi se, u najgorem slučaju, mogao pretvoriti u totalni trgovinski rat između dvije najveće ekonomije u svijetu. Iako su nove carine predstavljene kao primjer „ekonomskog nacionalizma“ američkog predsjednika Trampa i njegove „antiglobalističke“ strategije, iste mjere su koristili i njegovi prethodnici, Obama, Buš mlađi, Klinton, Buš stariji, Regan.
Bez željezara nema ni države
Uostalom, još uvijek su na snazi dodatne carine u visini između 77 posto i 163 posto na uvoz japanskih kugličnih ležajeva, koje je nametnuo 1987. tadašnji američki predsjednik Ronald Regan, kao i dodatne carine od 266 posto na uvoz određenih vrsta kineskog čelika, koje je 2016. nametnuo predsjednik Obama.
Ono po čemu su najnovije američke carine zanimljive je deklarisani temelj za njihovo uvođenje.
Pravila Svjetske trgovinske organizacije dozvoljavaju uvođenje dodatnih carina kada se radi o damping cijenama uvoznih proizvoda te predviđaju proceduru, koja uključuje arbitražu unutar STO, što je dugotrajan proces i zahtjeva čvrste dokaze protiv „nestašnih“ proizvođača. Umjesto toga, Trampova administracija pozvala se na „nacionalnu bezbjednost“ i stratešku važnost željezara za vojnu industriju, dok je američki predsjednik Tramp jednostavno konstatovao da „čelik je čelik, bez čelika, vi nemate državu“.
Zanimljivo, jer nama su rekli da su željezare tehnologija 19. vijeka, nasljeđe propalog komunizma i da je budućnost u uslužnoj ekonomiji. Tako da što se prije riješimo željezara i industrije generalno, prije ćemo kročiti u svijetlu budućnost, gdje ćemo svi sretni i zadovoljni, držeći se za ruke po čitav dan golišavi trčkarati cvjetnim livadama okupanim suncem.
EU je preventivno reagovala sa najavom da će u slučaju da se dodatne takse na čelik i aluminijum budu odnosile i na proizvođače iz EU, oni uvesti dodatne carine na američki viski, motocikle i farmerke. Iako su ovo u suštini simbolične kontra mjere, poruka je jasna: EU ne želi trgovinski rat sa SAD, ali isto tako neće ćutke prihvatiti udar na svoju ekonomiju. Američku prijetnju carinama i na evropski čelik i aluminijum, pojedini analitičari vide više kao politički pritisak na Evropljane da povećaju izdvajanja za odbranu, za šta u Evropi, generalno, nema previše entuzijazma.
Udar na trećinu kineskog izvoza
Očekivano, i Kina je prvobitno odgovorila svojim protivmjerama, najavljujući uvođenje dodatnih carina na američke proizvode, poput čeličnih cijevi i svinjetine. I kineski odgovor više je simboličan jer pogađa samo mali dio ukupne trgovine sa SAD, ali kao i u slučaju EU poruka je jasna: Kina će odgovoriti istom mjerom ako SAD prošire listu kineskih proizvoda na koje će se primjenjivati dodatne carine.
I dok su se optimisti nadali da je time priča završena, te da je prije svega bila riječ o potezu američke administracije namijenjenom za potrebe unutrašnje politike, da se pokaže da predizborna retorika o zaštiti američke industrije nije bila samo prazno obećanje, izgleda da Bijela kuća ne dijeli ovo mišljenje.
Uslijedila je najava nove runde dodatnih carina na kineske proizvode, 22. marta, ovog puta ciljajući na proizvode vrijedne oko 60 milijardi dolara, što bi bila eskalacija prema pravom trgovinskom ratu uz upotrebu teške artiljerije.
Vrijednost ovogodišnjeg kineskog izvoza u SAD procjenjuje se na 172 milijarde dolara, što znači da bi se na udaru našla praktično trećina kineskog izvoza.
Kao razloge za novu rundu carina na kineske proizvode, SAD navode višegodišnju kinesku praksu „krađe američkog intelektualnog vlasništva“, prisiljavanje američkih tehnoloških kompanija na transfer tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište, zatvorenost kineskog finansijskog sektora za strane investitore i generalno favorizovanje domaćih proizvođača i izvoznika na uštrb strane, prvenstveno američke, konkurencije.
Kompletna lista kineskih proizvoda na koje bi se primjenjivale dodatne carine nije još uvijek definisana, ali se očekuje da se na njoj nađe oko 1.200 proizvoda uglavnom iz tehnološkog sektora, što bi bio ozbiljan udarac na kineske proizvođače. Nakon objavljivanja preliminarne liste, Bijela kuća predvidjela je dodatnih 30 dana za „konsultacije“ sa američkim kompanijama prije nego što se lista finalizira i nove carine stupe na snagu, što znači da bi primjena mogla početi polovinom maja.
Nacionalna bezbjednost važnija od ekonomije
U međuvremenu, otvorena je mogućnost da se sa Kinom postigne kompromis, te da se nove sankcije ili opozovu u cijelosti, ili značajno smanje. Zvanično, Kina je najavila da će u slučaju primjene ovih sankcija odgovoriti istom mjerom, ciljajući glavne američke izvozne proizvode, poput soje, drugih prehrambenih proizvoda, aviona i ostalih visokotehnoloških proizvoda koje Kina kupuje od SAD. Do zaključenja ovog broja najveća azijska država uvela je carine na 25 odsto od 128 vrsta roba koje uvozi iz SAD-a, uključujući svinjsko meso i vino.
Koliko su prijetnje novim carinama dio američke pregovaračke strategije, da se iskamče ustupci – od Evropljana veća izdvajanja za odbranu a od Kineza više pristupa za američke kompanije lukrativnom kineskom tržištu – a koliko ozbiljna namjera da se po svaku cijenu i bez obzira na posljedice smanji američki trgovinski deficit od oko 375 milijardi dolara godišnje i zaštiti domaća industrija, može se samo nagađati. Čak i ako se radi o blefiranju, pogrešna procjena kineskih reakcija lako bi mogla da dovede do eskalacije trgovinskog rata, iako to i nije bila namjera. Ulozi su visoki sa obje strane, a pored ekonomskih interesa u igri je i pitanje nacionalnog ponosa. SAD, a pogotovu Kina, ne mogu sebi dopustiti da ostave utisak kako su pred ekonomskim prijetnjama podvili rep i priznali poraz, čak iako ulazak u trgovinski rat vodi ka ozbiljnim negativnim ekonomskim posljedicama po vlastitu ekonomiju.
Utoliko prije što ekonomski sukob Kine i SAD eskalira i na ostalim poljima, ne samo u sferi trgovine. Među najavljenim mjerama protiv „nelojalne kineske konkurencije“ je i ograničavanje kineskih investicija u SAD, jer to predstavlja „prijetnju nacionalnoj bezbjednosti SAD“. U zadnjih par mjeseci američka vlada je, takođe pozivajući se na „nacionalnu sigurnost“, blokirala preuzimanje američke kompanije Qualcom od strane singapurske kompanije Broadcom, posao vrijedan 117 milijardi dolara, zbog sumnje da je Broadcom previše blizak Kini, te da je Qualcom strateški bitna kompanija. Dioničari Qualcoma tako su ostali bez šanse da inkasiraju stotinak milijardi dolara, ali šta da se radi, nacionalna bezbjednost je iznad svega.
Ruka je možda nevidljiva, ali sigurno nije tržišna
U ime nacionalne bezbjednosti sa američkog tržišta praktično je protjeran i kineski Huawei, jedan od najvećih svjetskih proizvođača telekomunikacijske opreme, jer po američkom mišljenju ova kompanija ima bliske veze sa kineskom vladom, te bi instaliranje njihove opreme u američke telekome omogućilo Kinezima da špijuniraju Amerikance. A kao što je poznato, „niko ne sme da špijunira Amerikance“. Osim NSA.
To što Huawei negira da njihova oprema ima ugrađen „backdoor“ za kineske obavještajce, nudeći Amerikancima uvid u njihov softver i hardver da se i sami uvjere, te da im ne pada na pamet da tako nešto urade, jer bi to bilo ekonomsko samoubistvo za globalno prisutnu kompaniju, ne pije vode.
Naravno, čista je slučajnost što je Huawei globalni konkurent američkom Cisco-u, koji će nevoljko snabdjeti američke telekome telekomunikacijskom i mrežnom opremom, mahom proizvedenoj u Kini, ali pod američkim brendom i po američkim cijenama.
Globalni ekonomski rat između SAD i Kine se tako zahuktava, ne samo kroz uvođenje carina već i na svim drugim poljima, pri čemu su čak i Amerikanci odustali od pretvaranja da država nema šta da traži u ekonomiji, te da sudbinu svake firme određuje „nevidljiva ruka tržišta“. Ruka je možda nevidljiva, ali sigurno nije tržišna.
Dražen Simić