Ponuda iz snova, pozajmiš hiljadu eura a vraćaš 990. Gdje to ima? Nigdje, ali dobro zvuči. Negativne kamate su postale realnost, samo ne za korisnike bankarskih kredita, osim kada je riječ o propagandnom triku. One važe za štediše, koje su postale nepoželjne u bankama, ali ih zato raširenih ruku očekuju prodavci nekretnina.
Vijest da je njemački kreditni portal Smava ponudio kredite sa negativnom kamatom od 10 posto, gdje sretni dužnik pozajmi 1.000 eura a vraća 990 eura, dočekana je u javnosti više kao kuriozitet nego šok, jer finansijski svijet već godinama živi u paralelnoj realnosti gdje su negativne kamate normalna pojava. U slučaju Smave, radilo se o klasičnom PR triku, broj kredita je ograničen na stotinjak korisnika a maksimalni iznos je hiljadu eura. Isti trik Smava je izvodila prethodnih nekoliko godina i kao marketinški potez, ovo je briljantno, jer za par stotina eura „gubitka“ na negativnim kamatama, Smava je praktično dobila globalnu medijsku promociju, pa je investicija više nego isplativa.
S druge strane, negativne kamate su na velika vrata ušla prije pet godina, kada je Evropska centralna banka (ECB) za višak para koje komercijalne banke drže na računima u ECB, umjesto ranije simbolične kamate, počela bankama praktično naplaćivati čuvanje para, po stopi od 0,4 posto. Bankari u euro zoni još se mogu smatrati srećnim, jer Švajcarska centralna banka svojim komercijalnim bankama zaračuna 0,75 posto negativnih kamata na višak para koje drže na njenim računima.
Logika ECB je bila jednostavna: banke su rađe ležale na parama nego ih plasirale u formi kredita kompanijama i građanima, plašeći se da li će oni biti u stanju da vrate kredite. Koliko je ova strategija bila uspješna drugo je pitanje. ECB, po svemu sudeći, vjeruje da sve funkcioniše kako je i planirano, te je najavila da će „do daljnjeg“ zadržati ove negativne kamatne stope, što i nije baš prouzrokovalo euforiju među bankarima.
Negativna kamata samo za štediše
Ipak, koliko god su negativne kamate dobile medijske pažnje, ova blagodet nije se u praksi proširila na korisnike bankarskih kredita. Bankama ne pada na pamet da marketinški potez pojedinih banaka sa plasiranjem kredita na koje se obračunava negativna kamata pretvore u standardnu praksu, umjesto toga i dalje zaračunavaju „normalne“ kamate klijentima.
Naravno, ovo se samo odnosi na klijente koji od banke pozajmljuju pare. Oni klijenti koji imaju višak para pa ih u formi štednje i depozita drže u bankama, uglavnom su se našli u situaciji da mogu zaboraviti na kamate, koje su postale ili simbolične ili nepostojeće. Pojedine zapadne banke odlučile su da nesebično podijele sa klijentima teret negativnih kamata, što znači da banke ovim klijentima takođe zaračunavaju negativnu kamatu, odnosno naplaćuju čuvanje para.
Teoretski, banke bi mogle preživjeti sa negativnim kamatama na kredite, pogotovu dugoročne, jer odavno kamate nisu ni jedini niti glavni izvor bankarskih prihoda, već su to različite naknade koje banke uredno naplaćuju klijentima, od naknada za obradu kredita, održavanje tekućih računa, izdavanje debitnih i kreditnih kartica, te obavezna provizija na svaku bezgotovinsku transakciju i niz drugih naknada čija svrha i nije uvijek najjasnija, ali se svejedno naplaćuju.
Naravno, sve ovo je moguće pod jednim uslovom: da se masovno štampanje novca od strane centralnih banaka, ili „quantitative easing“, kako bankari tepaju od milja, nastavi i dalje, obezbjeđujući bankama konstantan priliv svježeg novca. U tom slučaju, štednja građana postaje nepotreban višak koji samo stvara probleme i remeti novonastalu idilu.
Bankarima je svaka godina postala „1984“
Time se, ujedno, označava kraj klasične uloge banaka kao posrednika koji prikuplja slobodna finansijska sredstva od građana i firmi i plasira ih u formi kredita onima kojima je novac potreban za širenje poslova ili kupovinu, prije svega kapitalnih dobara. A banke zarađuju na razlici između visine kamata koju plaćaju štedišama i kamate koju naplaćuju od korisnika kredita.
Ali ovaj koncept je, izgleda, zastario i divni novi svijet štednju smatra, najblaže rečeno, nepriličnom ili u radikalnoj verziji zločinom koji mora biti kažnjen, barem sa negativnim kamatama, za početak. Uostalom pare su da se troše, i to odmah, jer kako bi inače čitava ekonomija bazirana na potrošnji mogla funkcionisati.
Sam po sebi, termin „negativne kamate“ je besmislen, podjednako kao i „negativan rast“, ali je rezultat modernog „novogovora“ u finansijskom svijetu, koji je Džordž Orvel odavno predvidio u knjizi „1984“. Jedino što je Orvel napisao „1984“ kao upozorenje, a ne kao uputstvo.
Danas, primarna uloga ovog novogovora je, čini se, da kreira paralelnu realnost ili da zbuni algoritme koji čitaju vijesti i analize i na osnovu njih donose odluke o kupovini ili prodaji dionica, valuta ili roba. Po definiciji, kamata je cijena novca, a koncept negativne cijene spada u domen metafizike ili se u najboljem slučaju može prevesti kao staromodni gubitak. Ista je situacija i sa „negativnim rastom“. Rast podrazumjeva povećanje a suprotno od rasta je pad i tu nema ništa nejasno. Ipak, „negativni rast profita“ nekako zvuči bolje od „pada profita“.
Iako su negativne kamatne stope trebale podstaći rast ukupne ekonomije, ova blagodet nekako nije doprla do širokih narodnih masa, niti malih i srednjih preduzeća koja i dalje imaju problema sa dobijanjem kredita od banaka, jer bankarima često ne djeluju previše pouzdano. Tako da se oni kojima je kredit stvarno neophodan za početak ili širenje poslovanja suočavaju sa paradoksom: banka će odobriti kredit bez problema ako si u stanju da dokažeš da ti kredit praktično i ne treba, jer imaš više nego dovoljno para, ili u popularnoj verziji „ko ima, daj mu još“.
Nekretnine zamijenile štednju
Selektivna primjena negativnih kamata, prije svega na one koji imaju višak novca da ga drže na bankarskim računima, imala je kao indirektnu posljedicu iznenadan rast cijena nekretnina. Očekivati da će vlasnici velikih depozita u evropskim bankama mirno i dostojanstveno prihvatiti da im banke kontinuirano „grickaju“ njihovu štednju i dok suma koju drže u bankama nastavlja da se konstantno smanjuje, čak i u apsolutnom iznosu, više je nego naivno. Zato je sasvim logično da su mnogi izabrali alternativu: umjesto držanja para u banci upotrijebili su ih za kupovinu nekretnina, bilo u svojoj zemlji ili na jeftinijem jugu, Portugalu, Španiji, Grčkoj, kako bi obezbjedili da se njihov novac ne „istopi“ kroz kombinovani efekat negativnih kamata i realne inflacije.
Tradicionalno, nekretnine su se uvijek smatrale efikasnim načinom za očuvanje vrijednosti i dodatnu zaradu, a masovno ulaganje u nekretnine postalo je svojevrsno „samoispunjavajuće proročanstvo“. Kako raste potražnja, raste i cijena, pa je konačan rezultat ne samo da ušteđevina izbjegava kaznu u vidu negativnih kamata, nego se pruža i prilika za pristojnu zaradu, bilo kroz iznajmljivanje ili kroz kasniju prodaju nekretnine.
Ovo je znatno otežalo kupovinu stanova i kuća onima koji žive od plate, pogotovu mladima, jer plate ni izbliza nisu pratile ovaj rast cijena nekretnina, ali ni iznajmljivanje stanova nije adekvatna alternativa. Kako rastu cijene stanova tako su porasle i cijene kirije, što je direktan atak na životni standard onih koji nemaju drugu alternativu, pogotovu zaposleni sa minimalnim platama ili penzioneri.
Eksperiment sa negativnim kamatama se tako nastavlja do konačne pobjede, ali što duže bude trajao teže će biti vratiti stvari „u normalu“, jer su i banke i velike kompanije direktno ili indirektno postale ovisne o stalnom prilivu besplatnog svježeg novca, a oslobađanje od ove ovisnosti moglo bi se pokazati puno težim nego skidanje sa heroina. Za utjehu, sportska sreća je promjenljiva, pa u utakmici između bankara i klijenata rezultat je neizvjestan do kraja, tako da ili će bankari pobijediti ili će klijenti izgubiti.
Dražen Simić
Članak je objavljen u julskom broju časopisa „Biznis & Finansije“