Američki predsjednici se mijenjaju ali američka politika, pogotovu spoljna, ne mijenja se previše, bez obzira ko trenutno boravi u Bijeloj kući. Novoizabrani predsjednik SAD, Joe Biden, vjerovatno će malo ublažiti retoriku, ali u praksi i on će nastojati prije svega da obuzda vojno, ekonomski i politički Kinu, koja je za SAD jedini realni takmac na globalnom nivou.
„Fokus na Aziju“ postao je zvaničan prioritet američke spoljne politike još u doba kada je predsjednik bio Barack Obama, a Joe Biden potpredsjednik. Sada to postaje prioritet i čitavog NATO pakta.
Na papiru, američki plan je bio sjajan, stvoriti vojno-ekonomski sanitarni kordon oko Kine, pod američkim patronatom, koji bi uključio većinu azijskih i pacifičkih država, prije svega Japan, Indiju, Južnu Koreju, Australiju, Maleziju i Vijetnam.
Ekonomska komponenta sastojala se u stvaranju ekonomske zone slobodne trgovine, Trans pacifičkog partnerstva (TPP), koja bi uključivala najveće države Azije i Južne Amerike i koja je bila otvorena za sve – osim za Kinu.
Nesmetana cirkulacija roba i kapitala i sporazum koji je iznad zakona i ustava zemalja potpisnica bio je ostvarenje sna za američke globalne kompanije, čiji su lobisti daleko od očiju javnosti i pisali tekst sporazuma. Ovaj sporazum trebao je biti krunski uspjeh i istorijska ostavština predsjednika Obame i tadašnje državne sekretarke SAD Hillary Clinton, koja se spremala da postane nova predsjednica SAD.
Na njihovu žalost, američka radnička klasa ili ono što je od nje ostalo, bila je već sita globalizacije, jer njima lično dotadašnja globalizacija nije donijela ništa dobro. Paradoksalno, ovu promjenu raspoloženja među biračima prvi je primjetio i iskoristio milijarder, Donald Trump koji je od TPP-a napravio jedan od ključnih elemenata svoje kampanje.
Bilo je zabavno gledati kako u roku od par mjeseci Hillary Clinton, koja je u kampanju ušla ističući TPP kao svoje životno postignuće, mijenja ploču i počinje kritikovati sporazum na čije je kreiranje potrošila godine. I za Hillary i za TPP već je bilo prekasno, jer je pobjedu na izborima 2016. godine odnio Donald Trump, koji je obećanje dato biračima ispunio 2017. godine i formalno sahranivši TPP i krenuvši u otvoreni trgovinski rat sa Kinom.
Čije je Južno kinesko more
Bez obzira na američki globalni pritisak na saveznike i na ostale da se pridruže ekonomskom ratu protiv Kine, dosadašnji rezultati nisu baš spektakularni. Kina je početkom novembra zabilježila značajnu pobjedu – „Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo“. Time je kreirana najveća svjetska zona slobodne trgovine koja obuhvata jednu trećinu globalne ekonomije i uključuje, između ostalih, Kinu, Japan, Južnu Koreju, Maleziju, Indoneziju, Vijetnam, praktično sve zemlje jugoistočne Azije, izuzimajući Indiju.
Radi se o kineskoj verziji TPP-a, a jedina razlika je što je u ovoj varijanti Kina središte najvećeg svjetskog ekonomskog bloka a SAD su isključene, dok je Indiji ostavljena mogućnost da se pridruži naknadno.
Vojna komponenta američke izolacije Kine bazirala se na ideji „azijskog NATO pakta“, čiju bi osnovicu pored SAD činili Japan, Indija i Australija, uz podršku Južne Koreje i ostalih država u regionu, iste one zemlje koje su trebale učestvovati u TPP. Iako iz nekog razloga Kinezi vjeruju da je Južno kinesko more njihovo, SAD su ubijeđene da je to bogomdana američka zona u kojoj niko drugi nema šta da traži. Pogotovu ne Kinezi.
Iako se iz perspektive kabineta vojnih planera u Pentagonu sve to činilo savršeno logičnim i jednostavnim, u praksi entuzijazam za stvaranje nove anti-kineske vojne koalicije nije postojao. Koliko god se Japan, Indija, Južna Koreja, Vijetnam i ostali osjećali ugroženim od strane Kine, Korejci se kao i Kinezi još uvijek dobro sjećaju brutalne japanske okupacije tokom Drugog svjetskog rata. Svaka od ovih država želi da održi prosperitetne ekonomske odnose sa Kinom, jer Amerika je daleko a Kina je blizu, a čačkanje mečke ili u ovom slučaju zmaja, rijetko se dugoročno pokaže kao dobra ideja.
Amerikanci ipak ne odustaju tako lako, pa je početkom oktobra američki državni sekretar Mike Pompeo tokom posjete Japanu ponovo pokušao ubijediti Japan, Indiju i Australiju u blagodeti azijskog NATO-a, sa nadom da bi se i ostale azijske države mogle dodatno zainteresovati. Problem je što je glavni spoljno trgovinski partner Australije – Kina, na koju otpada oko 40 posto izvoza Australije. Za Japan, Kina je po veličini drugo izvozno tržište, a u slučaju Indije treće.
Australija je politički i vojno jedan od najbližih američkih saveznika, kao i Japan koji je lojalan sljedbenik. Indija tradicionalno vidi Kinu kao konkurenta ali ekonomski, vojno i politički nije u istoj kategoriji sa Kinom, no isto tako ne vidi sebe kao američku marionetu.
Na kraju se pokazalo da je knjiga spala na dva slova, Australiju i Japan, koji se osjećaju direktno vojno ugroženim od Kine, pa je SAD morala posegnuti za radikalnijim mjerama. Ako od „azijskog NATO-a“ nema ništa, onda će na scenu morati stupiti „originalni NATO“.
Niko ne sme da nam dira Naruhita i kengure
Teoretski, NATO (North Atlantic Treaty Organization / Organizacija Sjeverno atlantskog sporazuma) nema nikakve veze ni sa Azijom, ni sa Pacifikom i suštinski je formiran kao sistem uzajamne pomoći u odbrani Zapadne Evrope od sovjetske invazije. Ali ta minorna formalnost neće biti prepreka u vojnom zauzdavanju Kine.
Od samita NATO u decembru 2019. Kina je službeno postala predmet NATO-ve zabrinutosti, dok su se uoči NATO samita u junu 2020. na stolu našle različite ideje kako da NATO odgovori na kineske izazove. Naravno, radi se o mjerama nužne odbrane, jer nemoćan i slabašan NATO izložen je konstantnim i brutalnim vojnim provokacijama Kine.
Uoči NATO samita u junu 2020. generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg upozorio je: „Kina nam se približava, vidimo ih na Arktiku, vidimo ih u Africi, vidimo ih kako ulažu u infrastrukturu u našim zemljama“. Kao što svi znamo, Evropa se ne brani u Evropi već u Zimbabveu i Okinavi. Kad Kinezi dođu do Kenije, već je kasno, piši kući po odijelo.
Kap koja je prevršila mjeru je avgustovska kineska prodaja dronova Srbiji i taj neviđeni akt brutalne agresije protiv NATO -a neće proći bez odgovora. Među prijedlozima za budući NATO angažman su zajedničke vojne vježbe sa Australijom i Japanom i za početak, mali, malecki, NATO štab i trening centar u zoni Pacifika, da se Kinezi ne dosjete.
Službeno širenje NATO-a na Australiju i Japan je za sada tek teoretska mogućnost, ali u praksi vojna saradnja se intenzivira. Australijski ministar odbrane učestvovao je na NATO samitu u junu 2020, dok će na samitu u decembru 2020. učestvovati i ministri vanjskih poslova i Japana i Australije. Japan je od decembra 2019. i punopravni član NATO centra za sajber odbranu u Estoniji.
Da li će prednost imati ekonomija ili politika?
Formalno širenje NATO-a na Aziju moglo bi dovesti i do direktnog sukoba između NATO-a i Kine. To bi značilo da bi na TV uživo mogli gledati kako združene NATO snage sastavljene od vojnika iz Makedonije, Albanije, Hrvatske, Slovenije jurišaju na Šangaj, dok se vazdušne desantne jedinice iz Estonije, Latvije i Litvanije spuštaju iza neprijateljskih linija u rejonu Pekinga. Izbor između apokaliptičnog i jednog umjerenijeg scenarija zavisiće na kraju od odluka Japana i Australije, ili jednostavnije rečeno – izbor između politike i ekonomije.
Kina neće sjediti skrštenih ruku i dozvoliti Japanu i Australiji da se istovremeno aktivno pripremaju za rat sa Kinom, dok njihova ekonomija profitira od kineskog tržišta. Kina ih je već upozorila da će „platiti odgovarajuću cijenu“, a ovo upozorenje trebalo bi shvatiti ozbiljno. Australija zavisi od izvoza sirovina, pri čemu ugalj čini devet posto izvoza, a željezna ruda 53 posto i glavni kupac je Kina.
Ukoliko Kina radikalno smanji uvoz iz Australije, što se već dešava, teško da će Australci naći novog kupca, pogotovu za ugalj. Odluka da li će prednost imati ekonomija ili politika u slučaju Australije i Japana moraće se donijeti u bližoj budućnosti, a jedino je sigurno – kakav god izbor da naprave nekoga će gadno naljutiti, ili SAD ili Kinu.
Dražen Simić
Broj 180/181, decembar 2020/januar 2021
Foto: Pixabay