Home VestiEkonomija Ko će nam popravljati cipele: Svake godine sve je manje obućara

Ko će nam popravljati cipele: Svake godine sve je manje obućara

by bifadmin

Obućarstvo doživljava sudbinu svih drugih zanata koji polako ali sigurno izumiru, i to ne samo na Balkanu, već u čitavoj Evropi, pa nekako i ne iznenađuje podatak da je mladim ljudima ono nije ni malo privlačno, piše portal Infostud.

Obućara je sve manje, ali i posla za njih. Kako tvrde sagovornici ovog portala, kvalitet današnje obuće je najčešće loš. Ona se naime uglavnom kupuje zbog prihvatljive cene, a njena popravka je vrlo neretko nemoguća.

Zbog svega navedenog, a možda i zbog toga što posao obućara podrazumeva sedenje na ne baš udobnim stolicama i položaj tela od kojeg se vrlo brzo pojave bolovi, zainteresovanih za obućarski zanat je sve manje. Bitan faktor je i mala plata, budući da zarada obućara uglavnom ne prelazi 40.000 dinara.

“Samo pet škola u Srbiji ima obrazovni profil za obućara, a mi smo jedna od njih. Kod nas u Knjaževcu je bila poznata fabrika obuće ‘Leda’, pa je ovaj zanat u ovom delu Srbije bio izuzetno popularan. Nekada je ovde u izradi obuće radilo oko 3.000 ljudi, sada je ta brojka za trećinu manja, ali je i dalje zadovoljavajuća. Ipak, mi danas retko uspemo da skupimo jedno celo odeljenje. Po godini upišemo oko 20 učenika i to je to”, kaže Ljiljana Žikić, direktorka Tehničke škole u Knjaževcu.

Katanac na porodični posao dug 70 godina

Stariji i iskusniji obućari sa setom se sećaju saveta svojih učitelja da se „zanat očima krade“ i sa uzdahom nezadovoljstva konstatuju da te reči nemaju težinu u vremenu kad niko ne želi da gleda dok uči.

“Tradicija bavljenja ovim poslom moje porodice duga je više od 70 godina. Moj deda Petar Stajić je 1940. godine stigao iz Kaža u Beograd kao šegrt i ovde je stekao zvanje majstora obućarskog zanata. Potom je svoje znanje preneo na mog oca Stevana, a on na mene. Pored toga, za ovaj zanat sam se usavršavao i u Kožarskoj školi u Beogradu, gde sam stekao diplomu Tehničara za izradu obuće. Prvu radnju sam otvorio 1985. godine i to je bila radnja za popravku obuće, ali sam je pre nekoliko godina zatvorio jer nisam imao kome da je ostavim”, kaže Branislav Stajić iz Beograda za sajt Poslovi Infostud.

Pokušao je naš sagovornik da sačuva radnju koju je toliko voleo, ali, priča nam, jednostavno nije bilo računice.

“Posao je jedno vreme preuzela moja žena, od nje moj sin, ali je i on ubrzo otišao u Kinu, gde danas predaje engleski. Imao je nešto više do 20 godina, mesečno mu je ostajalo oko 50 do100 evra i zaista nije video nikakvu svrhu daljeg bavljenja obućarstvom. Dažbine za zanatlije su ogromne, mušterija je sve manje i ovako je najbolje. Radnja je danas zatvorena, ja sam u penziji i koliko god da voleo taj posao, više se ne bavim obućarstvom”, kaže obućar Bane.

Obuća od “mušeme”

Među onima koji i dalje ne žele da se predaju, ma koliko teško i malo isplativo bilo, je i Milan Nekić koji ima više od dve decenije radnog iskustva, a poslednjih pet godina drži obućarsku radnju u Bulevaru kralja Aleksandra.

“Nestalo je interesovanje mladih ljudi da rade ovaj posao. Dolaze mi mališani iz komšiluka, raspituju se, zanimljivo im je kad me vide radim, ali nema onih koji bi ostale da nauče zanat i time se bave. Uz to, mnogo se promenila i obuća. One patike i cipele koje su se pravile pre 20 ili 30 godina i ove današnje ne mogu da se porede. Danas gotovo da nema kože, sve je skaj ili što u šali umem da kažem ‘mušema’. To se čak ni ne isplati popravljati. Ipak, ko se pomuči i želi da radi, može da preživi od ovog posla, ali nije to ni približno onome što je nekada bilo”, ističe Milan Nekić.

Konstantin Radulović

Ceo tekst možete pročitati na Infostud blogu

Foto: Pixabay

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar