Kada je Srbija sklopila energetski sporazum sa Rusijom da bi obezbedila energetsku stabilnost, malo ko je pomislio da će petnaestak godina kasnije ova odluka i potonji sled događaja zemlju dovesti na ivicu provalije. Tome je najpre kumovalo zaoštravanje geopolitičkih prilika, ali i odluka srpske strane da se „pravi mrtva“ tokom čitavog perioda sprovođenja sporazuma.
U svojevrsnom ekonomsko-političkom sporazumu, naša država je krajem 2008. godine prodala kontrolni paket akcija Naftne industrije Srbije (NIS) za 400 miliona evra, što je i odokativnom metodom zaličilo na nisku cenu za jednu od najvažnijih kompanija u Srbiji. Istina, ova prodaja je podrazumevala i ulaganje od pola milijarde evra radi modernizacije Rafinerije, ali taj projekat je realizovan iz kredita matične kompanije koji je otplaćivao NIS.
Činilo se da će ova nepovoljna pogodba biti kompenzovana izgradnjom gasovoda „Južni tok“. Projekat je trebalo da vredi oko 10 milijardi evra i da kasnije, verovatno, dobije status transevropske energetske mreže. Bilo je predviđeno da najmanja propusna moć bude 10 milijardi kubnih metara gasa godišnje, a naša zemlja da ubira izdašne prihode od budućih tranzitnih taksi. Deo sporazuma je bilo i podzemno skladište gasa „Banatski Dvor“, koje je godinama ostalo na kapacitetu nedovoljnom za domaće potrebe.
NIS – jedina lasta sporazuma
Epilog sporazuma bio je da je NIS zaista postao moderna i efikasna korporacija, sa profitabilnim poslovanjem u svim godinama, osim u vreme pandemije. Istina, kompanija je u prvim godinama pod Rusima ostvarivala visoke prihode i zahvaljujući tome što je intenzivno crpla domaće izvore sirove nafte, koji su ranije bili nedostupni u nedostatku moderne tehnologije. Kompanija je izašla na berzu i postala redak primer transparentnosti na domaćem tržištu. Međutim, to se ubrzo pretvorilo u puku formu, jer su predstavnici najvećeg manjinskog akcionara svesno odustali od aktivnijeg učešća u organima kompanije, i bili su tek protokolarno prisutni radi verifikacije članstva u odborima.
Naša država je, dakle, dobrovoljno zatrla ovu klicu za kontrolu poslovanja, koja bi se oslanjala na transparentan rad kompanije i razmenu informacija. Time je odustala od mogućnosti da se unapredi poslovanje NIS-a, i da isti model, ne nužno sa ovim načinom privatizacije, primeni i u poslovanju svih velikih preduzeća, kao što su EPS, Telekom, Srbijagas…
Odluka države da se odrekne aktivnije uloge i potrebe da razvija tržište kapitala, kroz koje je NIS mogao postati značajnija regionalna kompanija, lišila je državne zvaničnike i važnih poslovnih informacija koje bi cirkulisale u pravoj korporativnoj strukturi, u kojoj bi se osim najvećih akcionara našli i mnogi investicioni fondovi, te brojni drugi profesionalni investitori. Država bi aktivnim učešćem u takvoj strukturi, postala akcionar koji se brine za vrednost svoje imovine i koji sa dužnom pažnjom vodi računa o svim aspektima poslovanja.
Iz te perspektive, teško je i zamisliti da se u poslednjih desetak godina, makar od aneksije Krima, ne bi raspravljalo o potrebi da se diversifikuju izvori energije, kako bi se obezbedila energetska stabilnost. Umesto toga, odluke je donosio uzak krug nadležnih i nenadležnih državnih zvaničnika bez dovoljno informacija, koje su, zato, često imale veoma loše posledice, čak i kada su iza njih stajale dobre namere.
Izneverena očekivanja
I dok se angažman ruske strane u NIS-u u pogledu kvaliteta njegovog poslovanja i doprinosa domaćem budžetu i BDP-u može oceniti kao prilično dobar, ostatak sporazuma je mahom ostao mrtvo slovo. Njegov najvažniji deo, gasovod „Južni tok“, nikada nije realizovan, a na takvu, jednostranu odluku ruske strane da odustane od projekta, domaći zvaničnici su ostali nemi, ne preduzimajući ništa oko revizije privatizacije NIS-a. Rusi su ovaj gasovod 2014. godine procenili kao neisplativ, čemu je kumovala i niža cena gasa, kao i lomovi koji su otpočeli krajem te godine na svetskom tržištu energenata.
Istina, sporazum nije precizno definisao obeštećenje jedne strane u slučaju da ona druga odustane, ali su postojali realni argumenti za pokretanje postupka za nadoknadu štete. Umesto toga, naša država se zadovoljila političkom podrškom Rusije u Savetu bezbednosti oko pitanja KiM, što je bila nevidljiva komponenta energetskog sporazuma.
Srbija je ostala u nemilosti ruskog partnera i kada je reč o razvoju gasnog skladišta „Banatski Dvor“. Skladišni kapaciteti ostali su nedovoljni za potrebe domaćeg tržišta, dok su se nakon propasti gasovoda „Južni tok“ ređala lažna obećanja ruske strane da će povećati kapacitete. Srbija je sa visokim ruskim zvaničnicima barem tri puta potpisivala sporazume o proširenju „Banatskog Dvora“, koji nikada nisu ni počeli da se realizuju.
Dakle, tokom celokupnog trajanja ovog sporazuma naša država se ponašala pasivno, dok je ruski partner bio dominantan, što je odnos koji se može okarakterisati svim epitetima osim kao tržišni. Istina, ona nikada nije nominovala najbolje kadrove za ovaj projekat sa Rusima, nije se interesovala za pitanja u radu kompanije kao što su niska rudna renta i poboljšanje efikasnosti poslovanja, niti za razvoj tržišta kapitala radi boljeg vrednovanja NIS-a… Praktično, zadovoljila se šićardžijskim odnosom koji gledamo na primerima drugih velikih preduzeća, koja nose prefiks javni ispred svog imena.
S druge strane, pokušajima naše države da balansira između velikih svetskih sila u sve složenijem globalnom okruženju u nekom momentu je morao doći kraj. Stoga su i sankcije NIS-u samo nominalni okvir, a zapravo se radi o merama američke administracije koje imaju za cilj da Srbija promeni svoju spoljnu politiku. Stešnjeni između dveju velikih sila, ovdašnji državni zvaničnici nemaju prostora za donošenje bilo kakve odluke, osim kupovine vremena. Sve u nadi da ova kompanija, a sa njom i cela privreda i građani, neće biti deo kolateralne štete kao mnogo puta u prošlosti.
Vremeplov NIS-a pod Rusima
septembar, 2008. god. – u skupštini Srbije usvojen energetski sporazum između Rusije i Srbije.
decembar, 2008. god. – kontrolni paket od 51 odsto akcija NIS-a prodat Gazprom Neft-u za 400 miliona evra kao deo energetskog sporazuma.
avgust, 2010. god. – počelo trgovanje akcijama NIS-a na Beogradskoj berzi.
mart, 2011. god. – Gazprom Neft putem obavezujuće ponude za preuzimanje kupio dodatnih 5,2 odsto akcija.
2012. god. – modernizovana Rafinerija u Pančevu ulaganjem oko 550 miliona evra.
2013. god. – NIS počeo isplatu dividende u visini 25 odsto ostvarene dobiti.
april, 2013. god. – akcije dostigle rekordni nivo od 1.020 dinara, a kompanije vrednovana 1,5 milijardi evra.
2014. god. – naftna kriza koja je zahvatila globalno tržište usled ponude nafte iz škriljaca oštro oborila profite i ulaganje NIS-a u narednim godinama.
decembar, 2014. god. – ruska strana odustaje od izgradnje projekta „Južni tok“.
novembar, 2020. god. – pušteno u rad postrojenje „Duboka prerada“ u Rafineriji Pančevo.
2020. god. – kompanija usled pandemije prvi put zabeležila gubitak u poslovanju.
maj 2022. god. – usled sankcija EU Gazprom otkupio 6,2 odsto akcija NIS-a od Gazprom Neft-a koji je spustio sopstveni vlasnički udeo na 50 procenata.
2022. god. – usled visoke cene sirove nafte i snabdevanja jeftinijom ruskom naftom, NIS zabeležio rekordan profit od skoro 800 miliona evra.
maj, 2023. god. – vlada Srbije dogovorila sa ruskom stranom isplatu donacije, dok su manjinski akcionari ostali uskraćeni za vanrednu dividendu nakon rekordnog profita.
decembar 2024. god. – NIS emitovao prve korporativne obveznice u cilju diversifikacije izvora finansiranja.
januar, 2025. god. – američka administracija uvodi sankcije NIS-u, a domaći državni zvaničnici najavljuju da je dodatni uslov u potpunosti napuštanje Rusa iz vlasničke strukture.
februar, 2025. – Gazprom Neft preneo novi paket akcija matičnoj firmi Gazprom i spustio vlasnički udeo na 44,9 odsto.
27. februar, 2025. – sankcije stavljene van snage za dodatnih 30 dana.
Nenad Gujaničić
Biznis & finansije 231, mart 2025.
Foto: Karsten Winegeart, Unsplash