Za portugalske biznismene, ekonomije Zapadnog Balkana su i dalje „terra incognita“, koliko god mi imali visoko mišljenje o sebi i bili ubijeđeni da se čitav svijet bavi jedino nama i našim problemima.
Pronalaženje novih kupaca i investitora, prvenstveno je posao svake kompanije pojedinačno, ali za to treba imati prije svega konkurentnu robu i usluge i realan potencijal za dalji rast. Za sada, firme iz država sa Zapadnog Balkana, malo toga mogu da ponude, jer drugi nude to isto, ali jeftinije i boljeg kvaliteta, a nisu zapaženi ni redovi stranih investitora sa torbama punim novca na graničnim prelazima.
Tehnički, međusobna trgovina između firmi iz Srbije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, Makedonije, jeste izvoz, ali za većinu firmi tu se završava i “svjetsko tržište”, jer je najbliži komšiluk ujedno i jedini teren koji dobro poznaju, a ni jezik nije prepreka. Da bi se napravio novac, potrebno je prvo potrošiti novac, pa tako i ulazak na svako novo tržište podrazumijeva prethodno ulaganje, veće ili manje, i tu se priča sa balkanskim prodorom na svjetsko tržište završava, jer firme nemaju novca.
Vremena velikih privrednih giganata sa područja bivše Jugoslavije, koji su raspolagali vlastitom infrastrukturom i mrežom predstavništva širom svijeta davno su prošla, predstavništva privrednih komora su takođe desetkovana, kao i diplomatska mreža, pa se potraga za novim tržištima svodi na internet i Google.
Internet jeste moćna alatka ali nije svemoguća, pogotovu kada se radi o pronalaženju novog tržišta i poslovnih partnera u manjim zemljama, izvan tradicionalnih tržišta i izvan engleskog i njemačkog govornog područja.
Iako je poslednjih desetak godina na Balkanu „ekonomska diplomatija“ postala omiljena poštapalica političara, po popularnosti odmah iza one da „pravna država startuje od ponedeljka“, taj famozni ponedeljak još uvijek nije stigao, a ni ekonomska diplomatija nije značajno podstakla ekonomsko čudo na Balkanu.
„Terra incognita“
U nedostatku vlastitih predstavništva i predstavništva privrednih komora, poslednja šansa za firme sa Balkana su počasni konzuli u inostranstvu. Po pravilu radi se o lokalnim biznismenima koji imaju poslovne veze sa firmama sa Balkana, sami pokrivaju svoje troškove i visoka politika ih previše ne zanima. Takav je slučaj i sa Portugalom, gdje većina balkanskih država ima i počasne konzule, locirane prvenstveno u Portu.
„Balkan je za portugalske biznismene uglavnom nepoznata teritorija, nema značajnije dijaspore iz tih zemalja u Portugalu, jezik je drugačiji i, generalno, Balkan ima imidž političke nestabilnosti, mada postoje potencijali za međusobnu poslovnu saradnju“, kaže počasni konzul Crne Gore u Portugalu, Carlos Pereira Pinto. „Velika komparativna prednost Balkana, pa tako i Crne Gore, je visok nivo obrazovanosti, potencijali u poljoprivrednoj proizvodnji, zaštiti čovjekove okoline, te turizmu. Crna Gora, recimo, ima veliki broj malih proizvođača kvalitetnog vina, koji bi zajedničkim nastupom mogli izaći na svjetsko tržište. A Portugal ima iskustva u takvom organizovanju malih proizvođača i tu smo prilično uspješni. Postoji i prilika za transfer znanja, prvenstveno kada se radi o obrazovanju u turizmu ili uvođenju novih, ekološki čistih tehnologija, kao i kod korištenja evropskih fondova. Sve su ovo oblasti u kojima portugalske kompanije i investitori imaju šta da ponude Crnoj Gori. Načelno, postoji interes, potpisani su memorandumi između agencija za strane investicije, ali se u realizaciji nije daleko odmaklo. Dodatnu prepreku biznismenima predstavlja i činjenica da je, zbog nedostataka direktnih letova, putovanje skupo i traje jako dugo zbog neminovnih presjedanja, a to sve otežava uspostavljanje direktnih kontakata“, konstatuje Carlos Pereira Pinto.
Stabilnost važnija od profita
Iako je porezni sistem u Crnoj Gori stimulativan za strane investitore, kao i u većini ostalih država na Zapadnom Balkanu, potencijalni ulagači iz Portugala ipak su nepovjerljivi. „Teško je razbiti predrasude, jer najčešći odgovor od potencijalnih investitora je – to je u redu, ali može li se konflikt iz Ukrajine proširiti i tamo i šta onda”, objašnjava Carlos Pereira Pinto. Iako je iz perspektive Zapadnog Balkana Ukrajina daleko, za portugalske biznismene sve je to Istočna Evropa i svi su “tu negdje blizu Ukrajine”.
Ni svemoćni internet ne ide na ruku balkanskim biznismenima. Sudeći po vijestima u svjetskim medijima, jedini zaključak koji stranac može izvući je “ovi samo što nisu ponovo zaratili”. Ne pomaže činjenica što građani Srbije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, odlično znaju da je zapaljiva retorika dio političkog folklora, a međusobna prepucavanja balkanskih lidera prvenstveno namijenjena domaćoj publici. Strancima, a pogotovu stranim biznismenima, sve to skupa liči jedino na visoko riskantno područje kojeg se do daljnjeg treba kloniti, koliko god niski porezi i jeftina radna snaga djelovali privlačno. Uvijek je od povrata na kapital važniji povrat samog kapitala, što u nestabilnim zonama i nije uvijek sigurno.
Slična iskustva kao sa Crnom Gorom portugalski biznismeni su imali i u poslovanju sa Hrvatskom. „Postojeći obim trgovine između Portugala i Hrvatske dobrim dijelom ide preko trećih zemalja, najčešće Italije, umjesto direktno. Jedan od problema je da je struktura ekonomije u Portugalu slična onoj u Hrvatskoj, pa tako imamo situaciju da Portugal izvozi odjeću i obuću u Hrvatsku, a iz Hrvatske uvozi, takođe, odjeću i obuću. Proteklih godina pokušali smo uspostaviti poslovnu saradnju i organizovali posjetu Hrvatskoj jednog od najvećih proizvođača auto dijelova iz Portugala, ali se na kraju ništa nije konkretizovalo. Hrvatska ima i izuzetan potencijal za gradnju golf terena i tu je bilo zainteresovanih kompanija iz Portugala, ali na kraju nije bilo ništa od posla jer se sve pokazalo previše komplikovanim“, kaže počasni konzul Hrvatske u Portugalu Jose Armindo Duarte de Sousa.
Ćutanje nije zlato
Kao i u slučaju Crne Gore, za portugalske biznismene države nastale raspadom bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatska, su “terra incognita” o kojima se jako malo zna, koliko god mi imali visoko mišljenje o sebi i bili ubijeđeni da se čitav svijet bavi jedino nama i našim problemima. Stvarnost je ipak malo drugačija. „Stiče se utisak da kompanije iz Hrvatske nisu zainteresovane za saradnju sa portugalskim firmama, i najveći problem je izuzetno spora reakcija, ili jednostavno nema nikakvog odgovora na upite. Zašto je tako, ne znam. Stranim kompanijama je jednostavno prodavati svoje proizvode u Portugalu i ako žele doći na ovo tržište – to je lako“, tvrdi Jose Armindo Duarte de Sousa.
Dugogodišnji počasni konzul Srbije u Portugalu nedavno je preminuo, ali očigledno da ni on nije imao previše uspjeha te se suočavao sa sličnim problemima kao i njegove kolege, počasni konzuli Crne Gore i Hrvatske.
Uostalom, na pitanja o preprekama i potencijalima za poslovnu saradnju između firmi iz Portugala i Srbije, upućenim ambasadi Srbije u Lisabonu, ljubazno je odgovoreno da ćemo morati sačekati, jer oni ne mogu davati izjave medijima bez prethodnog odobrenja Ministarstva spoljnih poslova u Beogradu. A koliko će se čekati na “zeleno svjetlo” iz Ministarstva, to se ne zna precizno. Ništa lično, ali pravila su pravila.
Toliko o ekonomskoj diplomatiji, jer najmanji problem je što su novinari stavljeni „na čekanje“, ali vjerovatno bi isti odgovor dobio i potencijalni investitor koji bi u ščekivanju odgovora lako mogao promijeniti mišljenje i okrenuti se drugim tržištima.
Okolo, naokolo
Za razliku od Hrvatske i Srbije, BiH nema ni ambasadu niti počasnog konzula u Portugalu, pa su bosanske firme, praktično, bez ikakvih šansi za uspostavljanje direktnih kontakata sa potencijalnim poslovnim partnerima u Portugalu. Da sve bude zanimljivije, u svojoj bezgraničnoj mudrosti, vlast u BiH je odlučila da se Portugal pokriva iz Ambasade BiH u Holandiji, iako postoji ambasada BiH u susjednoj Španiji.
Dražen Simić
maj 2016, broj 127.