Home TekstoviB&F Plus Privatni muzeji u Srbiji: Zec je tu, šešir nemamo

Privatni muzeji u Srbiji: Zec je tu, šešir nemamo

by bifadmin

U Srbiji ima 90 privatnih muzeja, hleba, pčela, starih zanata, kamena, lutaka, kočija, mađioničarske opreme, a moglo bi ih biti i mnogo više da lokalne zajednice imaju sluha da požrtvovanim vlasnicima neotkrivenih čudesnih zbirki ponude neki od praznih i napuštenih magacina i kasarni i krenu putem „kulturnog turizma“ koji će, prema procenama Svetske turističke organizacije do 2020. godine, biti jedan od pet najvažnijih segmenata ove industrije.

Na živinarskoj farmi Predraga Petrovića u selu Paštriću pored Mionice, umesto koka nosilja danas „čuči“ kamenje. Nije se ovaj biolog uzdao samo u koke, imao je i krave buše, ali nakon što je izostala subvencija za autohtonu rasu, odustao je od stočarstva i 12. jula prošle godine pretvorio poljoprivredno gazdinstvo u Muzej kamena, podarivši posetiocima, stručnjacima, đacima i studentima mogućnost da „zavire“ u sedimente geoloških slojeva Srbije, njenog litografskog kamena i struganičke ploče. Do sada je kroz njegov muzej, ali i kuću, prošlo preko 1.800 gostiju. Studenti i stručnjaci istraživači kamena umeju i da prespavaju kod njega. „Radim na gazdinstvu, a kada dođu posetioci, sve ostavim i vodim ih kroz muzej i pričam. Dođu geolozi, istraživači svih fela, i onda razmenjujemo lepe priče i tako rastu ideje oko ovog Muzeja“, kaže za B&F Petrović.

Pretvaranje poljoprivrednog gazdinstva u turističku i edukativnu destinaciju nije samo Petrovićev pelcer. Arpad Pece iz Sente je od svog doma napravio Kuću starih zanata, muzej u kojem je sačuvano oko dvadeset radionica sada iščilelih zanata, mašina i načina na koji su nekad izrađivani predmeti. Njegov muzej otvoren je od ranog proleća do kasne jeseni, jer je jedan deo izložen na otvorenom. Preko zime, sve to pokupi u svoj dom koji se pretvara u gotovo neprohodan prostor. Pece se bavi skupljanjem starih upotrebnih predmeta od 1985. godine, a ulaganje u taj hobi koštalo ga je porodičnog imanja koje je u međuvremenu rasprodao.

To je ono testo što se mesi često

Pece i Petrović su primeri požrtvovanih kolekcionara spremnih da svoj hobi izlože i oku javnosti, a prema evidenciji Balkankult fondacije, koja se kod nas od 2008. godine predano bavi i istraživanjem, povezivanjem i podrškom privatnim muzejima, kod nas postoji oko 90 privatnih muzeja. Pojam muzej u ovom slučaju definiše pre svega privatne kolekcije dostupne javnosti u vidu stalne postavke. Dimitrije Vujadinović iz Balkankulta za B&F objašnjava da je, s pravne strane, osnivanje muzeja s razlogom vrlo komplikovan postupak. Za muzej su potrebni depoi, određeni broj kustosa. „Međutim, izlagačka delatnost može da se obavlja i pod formom udruženja, fondacije, agencije, a postoje i druge mogućnosti, te sama pravna regulativa nikoga ne ograničava i ne sputava da svoju kolekciju stavi na uvid javnosti“, kaže Vujadinović.

Postoje, naravno, i „pravi“ muzeji, poput Muzeja Cepter ili Vladimira Macure u Novim Banovcima, i tu je reč o kolekcijama visoke umetničke vrednosti. Privatni muzeji koji se u Srbiji sve više pojavljuju od kraja 90-tih uglavnom predstavljaju kolekcije najrazličitijih upotrebnih predmeta ili narodne baštine gde pojedinačni predmet po pravilu nema veliku vrednost, ali oni svi zajedno u zbirci pružaju zanimljivu, edukativnu i dopadljivu priču. Ovi muzeji pružaju upravo ono što posetilac traži, izuzetan doživljaj, ponegde i mogućnost direktnog kontakta ili „upotrebe“ izloženog- kao kada u Muzeju hleba posetioci mese testo. Prema Vujadinovićem rečima u Srbiji je mnogo ovakvih kolekcija, postoji jaka volja za ovim vidom stvaralaštva, pa i izražavanja sopstvene maštovitosti, ali od 120 ranije popisanih kolekcija jedan broj se ugasio. Kolekcionari nemaju naslednike, nailaze na neprihvatanje lokalne sredine, imaju nerešive probleme sa smeštajem svojih zbirki, te one nestaju. „To je živo tkivo. Svakog meseca nam se javljaju novi vlasnici različitih zbirki, tražeči savet kako da otvore svoje privatne muzeje“.

muz duvana

Muzej duvana u Telečkoj

Jedan broj kolekcija ipak je sklonjen od očiju javnosti, te tako na spisku Balkankulta nema, ili su gotovo izuzetak, filatelisti, numizmatičari, vlasnici umetničkih slika i predmeta. Ovi predmeti obično ili imaju veliku vrednost, ili se trgovina njima uglavnom odvija u „sivoj“ zoni te se vlasnici radije odlučuju za diskreciju i anonimnost.

I pored toga što je poslednjih godina primetno sve značajnije prisustvo privatnih muzeja u kulturnoj i turističkoj ponudi, u Srbiji se ne može govoriti o velikom procvatu privatnih muzeja kao što je to slučaj u drugim delovima Evrope. U Finskoj je 40 odsto muzeja u privatnim rukama, u Irskoj 30 odsto, u Italiji od 3.500 muzeja 1.040 su privatni, u Nemačkoj postoji oko tri hiljade državnih i oko dve hiljade privatnih muzeja. Istraživači posebno ističu nemačku pokrajinu Ajfel čije turističko ime je izgradilo 40 privatnih muzeja. Svetska turistička organizacija procenjuje da će do 2020. godine tržište kulturnog turizma biti jedno od pet vodećih. OECD je u svom izveštaju konstatovao da je u 2007. godini kulturni turizam činio 40 odsto celokupnog svetskog turizma.

Koga je Vojvodina prećutala

Kod nas je situacija šarolika. Prošle godine su, u okviru Euroregiona Dunav-Tisa-Moriš-Kireš, koji obuhvata Vojvodinu i mađarske okruge Čongrad i Bač-Kiškun, u okviru IPA projekta napravljeni muzejski pasoši. Oni su svojevrsna legitimacija koja ne samo što korisnika obaveštava o muzejima na ovoj teritoriji, već im daje i određene pogodnosti. I dok je sa mađarske strane u tom pasošu predstavljeno desetak privatnih zbirki i muzeja, Vojvodina je prećutala i senćansku Kuću starih zanata, i Muzej kočija u Horgošu, i Muzej duvana u Telečkoj, i Muzej pčelarstva i vinsku kuću Živanović, pa čak i najveći ponos i jednu od najuspešnijih među privatnim zbirkama, Jeremijin muzej hleba u Pećincima.

muzej sivanovic 2

Muzej pčelarstva i vinska kuća Živanović

Privatni muzeji posmatraju se i iz ekonomskog ugla, pa je upravo Balkankult organizovao stručni seminar na temu ovih muzeja kao porodičnog ili malog biznisa. Hristina Mikić sa Visoke škole modernog biznisa je prošle godine predstavila pilot projekat za Muzej igračaka u Sremskoj Kamenici gde bi sa početnim ulaganjem od 10 do 13 hiljada evra, i režijskim troškovima od tri hiljade evra godišnje, ovakva kolekcija sa tri hiljade eksponata mogla za šest meseci postati samoodrživa, uz sekundarne prihode zajednice od 300 do 400 hiljada evra.

Na to upravo aludira i Petar Petrović kada kaže da je njegov Muzej kamena na „dobrom putu“, a to znači da je na pravcu ka Ravnoj gori i Divčibarama, da mu je iza leđa banja Vrujci i da je naslonjen na park prirode Ribnica u kojem je 16 pećina. Na ovom području je i oko 52 kamenorezačke radnje i 80 privatnih kamenoloma. Svi zajedno „proizvode“ zanimljivu turističku destinaciju. Žarko Živanović, potomak Jovana Živanovića koji se smatra ocem modernog pčelarstva u Srbiji, kaže da i pored toga što njihovu vrednu i staru kolekciju godišnje poseti nekoliko hiljada gostiju, od čega veliki broj iz inostranstva, njih zapravo održava proizvodnja meda. „Ovde nema velike zarade, već samo porodičnog rada od jutra do sutra“, kaže Živanović.

Niko od vlasnika privatnih muzeja ne očekuje da dobiju subvenciju od države, i to nije ni svrha njihovog otvaranja. „To su zaljubljenici koji mnogo znaju o svojoj kolekciji, ali ipak im je potrebna pomoć u njenom stručnom izlaganju, predstavljanju i vođenju, a u najvećem broju slučajeva jedino što očekuju od društvene zajednice je prostor“, kaže Dimitrije Vujadinović. On navodi primer mađioničara u penziji koji je nasledio kompletnu zbirku mađioničarske opreme od svog kolege, a sada i sam izrađuje i opremu za mađioničare. Ali, njegova kuća na Banstolu na Fruškoj gori je i dalje neotkrivena adresa carstva mašte, jer mu nedostaje mesto gde bi je izložio.

„Mi kao da nemamo osećaj za posao, Srbija je prebogata ovim privatnim zbirkama i to bi mogla da bude značajna stavka naše kulturne i turističke ponude. Lokalne zajednice ne umeju da pomognu ovim kolekcionarima, iako im nedostaje kulturne ponude a vojni objekti, razni magacini ili kuće pod zaštitom im zvrje prazne i neiskorišćene. Često ih posmatraju kao čudake, a njihove zbirke mogle bi da oplemene život zajednice i ostvare pristojan prihod“, kaže Vujadinović.
Petar Ilijin
broj 104, februar 2014.

Pročitajte i ovo...