Close
/ B&F Plus / Balkanske plate ubijaju konkurenciju: Izborili smo se za titulu globalne sirotinje
BiF Analize Čitajte B&F online

Balkanske plate ubijaju konkurenciju: Izborili smo se za titulu globalne sirotinje

rudar
Redakcija BIF on 05/07/2017 - 09:54 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 1979 times!

Sreća da kineske gazde, izgleda, još nisu čule za visinu plata u balkanskim državama, jer čim to otkriju, mogu svojim radnicima uliti strah u kosti prijetnjom: „Ako vam se ne sviđa, preselićemo fabriku na Balkan i oni će biti presrećni da rade za polovicu vaše plate“. Poslednja barijera koju moramo prevladati kako bi smo se sa ponosom okitili titulom najkonkurentnijih država, barem kada se radi o troškovima radne snage, su afričke zemlje Togo, Ruanda, Tunis, Kenija, Mauritanija, gdje su prosječne plate od 250 do 330 dolara mjesečno.

Kineske plate prestigle su balkanske, pa priča o kineskim radnicima kojima je plata „šaka riže dnevno“ ne pije vode, osim ako je riža u Kini skuplja od zlata, ili kineski radnici imaju jako, jako, velike šake. Prosječna plata u Kini je oko 780 eura, dok se u većini bivših jugoslovenskih republika taj prosjek kreće oko 400 eura, što znači da je kineski prosjek praktično duplo veći.

Prema medijskim svjedočenjima kineskih radnika koji rade u fabrikama elektronike, u praksi za posao na pokretnoj traci ne traže se nikakve kvalifikacije ali se prekovremeni rad podrazumijeva i plaća, pa se radi šest dana u sedmici po 12 sati i plata je sa prekovremenim radom oko 450 dolara mjesečno, što je nekih 400 eura. Minimalna plata u Kini razlikuje se od provincije do provincije, u zavisnosti od ekonomske razvijenosti svakog regiona i kreće se u rasponu od 134 do 224 eura mjesečno, što znači da „roblje“ na pokretnoj traci zarađuje dvije do tri minimalne plate.

U Srbiji je minimalac oko 184 eura, a slično je i u ostatku bivše Jugoslavije, izuzimajući Sloveniju, dok plate nekvalifikovanih radnika daleko su ispod i dvostrukog minimalca. Gledajući iznose minimalca i plate nekvalifikovanih radnika u fabrikama, ali i prosječne plate, postavlja se logično pitanje ko je u čitavoj priči „roblje“ – Kinezi ili Balkanci?

Kineska plata kao san

Sreća da kineske gazde, izgleda, još nisu čule za visinu plata na Balkanu, jer čim to otkriju, crno se piše kineskoj radničkoj klasi. Ako imalo počnu gunđati, gazde će im uliti strah u kosti prijetnjom: „Ako vam se ne sviđa, preselićemo fabriku na Balkan i oni će biti presrećni da rade za polovicu vaše plate“.

Kineske plate su i dalje male za zapadnu Evropu, SAD, Kanadu i ostatak bogatog zapadnog svijeta, ali za Balkance danas su i kineske plate nedostižan cilj. Sve ovo manje govori o Kini, a više o nama. Koliko se god mi voljeli samozavaravati i živjeti u uvjerenju da smo mi i ovakvi kakvi smo, sa platama i standardom ako ništa, barem za Kineze zapad, što je nekada davno i bilo tačno, surova realnost je da smo sada globalna sirotinja.

Poređenje prosječnih i minimalnih plata uvijek je komplikovano, jer zavisi od niza faktora – zvaničnog deviznog kursa, realne kupovne moći i razlike u troškovima života između država. Ali u ovom slučaju je dobar pokazatelj generalne situacije. Kineske plate snažno su porasle u zadnjih nekoliko godina, u prosjeku po stopi od 10 posto godišnje i taj trend će se najvjerovatnije nastaviti. Kina se suočava sa nedostatkom svježe radne snage, pogotovu nekvalifikovane, zbog starenja populacije i posljedica politike „jednog djeteta“.

Alternativna rješenja za kojima posežu Kinezi su automatizacija proizvodnje, uvođenje robota, kao i postepeno seljenje nisko akumulativne proizvodnje, poput tekstilne i industrije obuće, u zemlje sa jeftinijom radnom snagom. Oni koji ne mogu tek tako spakovati mašine i otvoriti fabriku negdje drugo, prisiljeni su da podižu plate kako bi zadržali postojeće radnike i privukli nove, jer i među gazdama je konkurencija nemilosrdna.

Rast kineskih plata indirektno djeluje i kao podsticaj radnicima u tekstilnoj industriji u Vijetnamu i Bangladešu, koji su se izborili za gotovo dvostruko veće plate, pa ikao su one još uvijek daleko ispod kineskih, sigurno će nastaviti da rastu.

Dodatan razlog za rast plata u Kini je strateške prirode, pošto je Kina u procesu smanjenja ekonomske zavisnosti od izvoza i baziranju budućeg ekonomskog rasta na domaćoj potrošnji, od roba široke potrošnje pa do teške industrije. Logično, da bi Kinezi mogli masovnije kupovati preduslov je da imaju više novca, odnosno da zarađuju više.

Nije sve u porezima i doprinosima

Uprkos rastu plata, Kina je i dalje konkurentna kada se radi o proizvodnji, iako doprinosi i porezi nisu ništa manji nego na Balkanu, nego su čak i veći. Suštinska razlika je da glavnina nameta na platu u Kini pada na teret poslodavca, ukupno 44,1 posto, dok na teret zaposlenika država uzima 22,2 posto, od čega je 12 posto doprinos za stambeni fond.

Današnja Kina se nikako ne uklapa u omiljeni šablon zagovornika neoliberalne ekonomije, čija je mantra da se u ime „konkurentnosti“ moraju smanjiti doprinosi na plate, odnosno pare za penzioni i zdravstveni fond, uz istovremeno držanje zarada na najnižem mogućem nivou kako bi se „privukle strane investicije“. Može biti da nekog uticaja na globalnu konkurentnost Kine, osim visine plata, doprinosa, poreza, koji nisu mali, ima i činjenica da je riječ o tržištu od 1,3 milijarde duša, mada je to čista špekulacija.

Balkanske države, poput BiH, Srbije, Makedonije, su primjer gdje se recept male plate a niski porezi već godinama primjenjuje, ali bez nekog vidljivog rezultata i obećanog ekonomskog prosperiteta. Doduše, možda je još uvijek rano da se vide rezultati, jer ova spasonosna receptura se primjenjuje tek poslednjih 25 godina, pa možda treba biti malo strpljiviji, sačekati barem 50 do 100 godina. Operacija će sigurno uspjeti, samo je neizvjesno hoće li pacijent preživjeti, ali šta da se radi.

Šteta je što izgleda niko nije javio Kinezima ovu tajnu ekonomskog uspjeha i globalne konkurentnosti, jer samo da su to znali, mogli su privući gomilu stranih investitora koji bi, potom, preselili praktično svu proizvodnju sa preskupog Zapada u Kinu. Ovako, ništa od toga.

Daleko je sunce i afrička plata

Dobra vijest je da smo konačno uspjeli postati konkurentniji, ili barem jeftiniji od Kine, pa je samo pitanje dana kada će velike zapadne kompanije zatvoriti tamo svoje fabrike i preseliti ih na Balkan. Jer srećom, nama ni Afrika više nije ozbiljna konkurencija na globalnom tržištu, pošto i dobar dio afričkih država ima prosječne plate veće od naših.

Angola, Južna Afrika, Zambija, sa prosječnim platama većim od hiljadu dolara nisu nam nikakva konkurencija. Ko je lud da plaća radnika hiljadu dolara u Zambiji, kada za te pare može na Balkanu zaposliti dvojicu – trojicu i još da mu ostane nešto siće. Ni Svazilend, Maroko, Bocvana, Čad, između ostalih, nisu nam konkurencija, jer su i njihove prosječne plate veće od naših i kreću se od 400 do hiljadu dolara, što nas čini neodoljivo privlačnim za svakoga kome treba stvarno jeftina radna snaga.

Sve skupa, na zaboravljenom kontinentu, Africi, čak 21 država ima prosječne plate veće nego u Srbiji, BiH, Makedoniji, Bugarskoj, Rumuniji, dok su u 12 afričkih država prosječne plate i dalje niže nego na Balkanu. Poslednja barijera koju moramo prevladati kako bi smo se sa ponosom okitili titulom najkonkurentnijih država, barem kada se radi o troškovima radne snage, su Togo, Ruanda, Tunis, Kenija, Mauritanija, gdje su prosječne plate od 250 do 330 dolara mjesečno.

Sada je na domaćim vlastima da se odluče za odgovarajuću strategiju za ostvarenje ovog cilja. Ili ćemo obarati naše plate sve dok sa cijenom rada ne ubijemo i preostalu konkurenciju ili, ukoliko je ovaj pristup previše politički riskantan, odabrati drugi način. Sačekati malo dok i u ostatku Afrike prosječne plate malo porastu, tako da možemo i zvanično postati jeftiniji i od Afrike i od Azije i konačno početi uživati u davno obećanom ekonomskom napretku i prosperitetu koji nas čeka čim postanemo „konkurentni“.

 

Dražen Simić
FINANSIJE TOP 2016/17

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *